Toni Milun je predavač matematike na Visokom učilištu Algebra, financijski vloger i koautor projekata financijske pismenosti "S Milunom do milijuna" i "Toni Investitor". Domaćin je "Konferencije financijske pismenosti Toni Milun" koja će se održati 15. 9. 2022. u Zagrebu.

ZADNJIH dana čitamo mnogo savjeta za uštede i čudimo se - zar su to savjeti koje bih trebao poslušati? Ok, možda jedan ili dva nisu loši, ali ostali su bezvezni - pa to svatko zna.

Je li to baš tako? Radi se o tome da smo svi mi različiti i svi se drugačije ponašamo. Ali isto tako sa sigurnošću mogu reći da svakome od nas novac curi kroz prste na neki način. Kod nekoga se radi o samo nekoliko desetaka kuna mjesečno, ali mnogi od nas gube stotine kuna mjesečno i nisu toga svjesni. Lako je uočiti tuđe pogreške, ali svoje - e tu smo slabi.

U Hrvatskoj je financijska pismenost vrlo loša, slabiji smo od svjetskog prosjeka, ali ne zbog znanja. Tu uopće nismo loši i prosječan Hrvat zna izračunati koliku ćemo ukupnu kamatu platiti nakon godinu dana ako smo posudili 1000 kuna uz kamatnu stopu od 10%.

Ali ponašanje i stavovi hrvatskih građana su ispodprosječni, a tu smo najosjetljiviji. Moje je iskustvo pokazalo da, kad držim radionice financijske pismenosti, lako uspostavljam odličnu atmosferu i suradnju dok pričamo o refinanciranju kredita, obračunu plaće ili investiranju. Problem nastaje čim se spomene ponašanje jer smo tu vrlo kruti. Navike su moćne i teško se mijenjaju, pogotovo one loše. Ne damo da nam itko pametuje i govori da bismo trebali mijenjati stavove (poput onog: novac je da se troši, a ne da se ulaže u budućnost) ili da promijenimo svoje ponašanje. I često nismo svjesni koje pogreške činimo.

Tri kave na dan

Evo primjer: jučer sam proveo radni dan s jednim suradnikom. Imali smo tri pauze i u sve tri taj suradnik je otišao u obližnji kafić na piće. Pitao sam se koliko zarađuje taj suradnik ako si to može priuštiti. Zapravo znam da ne zarađuje mnogo, ali on ima tu naviku - sjesti na kavu (ne uvijek espresso, već i na one skuplje) kad god se ukaže prilika.

Ja ću, kao pravi Dalmatinac, sjesti na kavu samo kad znam da imam sat vremena da je s guštom ispijam. Netko može pogrešno zaključiti da mislim da sam tu superioran i da se bolje ponašam. Ne, istina je ovo - iako ne gubim novac po kavama, postoje druga mjesta gdje ga gubim. Ne trebam otići daleko, dovoljno je zaviriti u ormar. Ja, koji ne volim šoping, imam nekoliko majica koje sam odjenuo samo jednom ili nijednom. Kupovina tih majica bila je bacanje novca i mogao sam ga mnogo pametnije uložiti. Mogu misliti što se nalazi u ormarima osoba koje vole kupovati odjeću.

Štedim tako da kupujem velike čokolade? Moš` mislit

Predlažem da obiđemo stan i pogledamo što sve imamo, a ne koristimo: odjeća, obuća, kozmetika, kućanski aparati, brojni predmeti po kutijama koje nam zauzimaju prostor. I ja sam upravo obišao svoj stan i pronašao pekač kruha. Neko vrijeme sam ga pekao i onda mi je dosadilo. Eno ga, stoji na polici i ovo je dobra prilika da ga poklonim nekome tko će ga koristiti.

Smatram se odgovornom osobom. Uvijek sam trošio manje nego što sam zarađivao i uvijek sam izdvajao dio sa strane, čak i kad sam bio vrlo siromašan, ali evo još jedan primjer gdje meni osobno novac klizi kroz prste. Često kupim veliku čokoladu od 250 ili 300 grama umjesto male jer je na akciji pa imam ideju da će mi ta trajati barem dva dana. To se nikad nije dogodilo. Čokolada u mom domu ne može prenoćiti jer je pojedem koliko god da je ima. Velika pakiranja su uvijek jeftinija, ali nisu uvijek isplativija. U mom slučaju kupiti veliko pakiranje tjestenine ili deterdženta za pranje rublja je isplativo, ali velika pakiranja slatkiša trebam zaobilaziti u velikom luku.

Evo još jedan primjer kojem sam svjedočio prije nekoliko dana. Moj poznanik ima konstantno upaljena svjetla u stanu, bilo da je dan ili noć. Radi se o navici, o vrlo lošoj navici, ali on nje nije svjestan. Kad sam ga upozorio na to, rekao je - pa to su mali potrošači, to nije bitno. Ne zna on da nas i mali potrošači koštaju stotine kuna na godišnjem nivou.

Ni ja ne volim da mi itko govori da bih trebao smanjiti jedenje slatkiša. Kao što svaki pušač zna da pušenje škodi zdravlju, i ja osjetim da me boli trbuh… Nakon čokolade.

Što je meni pomoglo?

Kako popraviti ponašanje i trošiti manje? Čitali ste brojne savjete, a ja ću ispričati koji je meni pomogao prije 10-ak godina da srežem troškove i da izađem iz minusa u kojem sam tada bio. Opet napominjem da je ovaj savjet meni pomogao i znam da će nekima pomoći, ali ne svima.

Evo o čemu se radi: vodio sam evidenciju troškova tijekom 40 dana. Napravio sam si exelicu s rubrikama u recima: hrana, kozmetika, slatkiši, kave, sport, gorivo, režije itd., a svaki stupac je bio datum. I svaki dan navečer, kad bih došao doma, zapisao sam koliko sam taj dan potrošio. Još jedna bitna stvar: u stupac koji sam nazvao PLANIRANO zapisao sam svoju procjenu koliko ću ukupno mjesečno potrošiti po pojedinoj rubrici.

Naravno da su stvarni troškovi bili veći od planiranih. Najveća razlika bila je u rubrici slatkiši i grickalice. Kako mi je vođenje kućnog budžeta pomoglo?

Prvo da naglasim da mi je vođenje evidencije troškova bilo vrlo naporno i izdržao sam 40 dana. Ali i to je bilo dovoljno jer mi je pomoglo na dva načina. Prvo, postao sam svjestan na što trošim i počeo sam trošiti manje. To sam i očekivao. Drugi način mi je došao kao iznenađenje - kad bih šetao gradom i poželio kupiti čokoladu, pomislio bih "joj, moram je navečer upisati u tablicu", a to mi je bilo tako naporno da bih zbog toga često odustao od kupovine.

Ipak, tih 40 dana mi je pomoglo da izađem iz minusa i koliko me sjećanje služi, nikad poslije nisam ušao u minus.

Oprosti, Nevena, bila si u pravu

I što sad? Da vam dam savjet da i vi vodite evidenciju troškova? Nemam moralna prava na to, a ispričat ću i zašto. Nekoliko godina prije nego što sam vodio svoju evidenciju troškova, kod prijateljice sam vidio na stolu hrpu računa. Kad mi je objasnila da bilježi svoje troškove jer želi znati na što joj odlazi plaća, nasmijao sam joj se i pomislio da su to gluposti. Tek kad sam poslije malo dublje razmislio i u jednoj knjizi pročitao o važnosti praćenja troškova, bio sam spreman i sam početi pratiti svoje.

Oprosti, Nevena, bila si u pravu! Ni ja nisam znao gdje mi odlazi novac. I nisam ja tu poseban. Svi smo mi slični po tom pitanju - uglavnom trebamo čuti neke stvari više puta da bi počele djelovati. Zato je važno konstantno financijsko obrazovanje. Kad prvi put čujemo da je važno odvojiti dio primanja i investirati u svoju budućnost, vjerojatno nećemo početi ulagati. Ali kad o prednostima ulaganja čujemo drugi, treći, deseti put, tada ćemo biti spremni izdvojiti.

A da sam ulagao

Sad zamislimo da smo umjesto kupovine još jedne majice ili nekog drugog proizvoda koji samo skuplja prašinu ulagali po 200 kuna mjesečno u neki fond koji ulaže u svjetsko tržište i da smo to činili svaki mjesec zadnjih 10 godina. Prosječan godišnji prinos bio je veći od 7% unatoč brojnih krizama. Kad uzmemo u obzir i naknade uz ukupnu uplatu od 24.000 kuna, danas bismo raspolagali s više od 32.000 kuna. Nekome se to može učiniti malo i može pomisliti da bi inflacija to pojela, ali ne zaboravimo da je do 2021. prosječna stopa inflacije bila vrlo niska te je iznosila između 1% i 2%.

A da smo ulagali po 400 kuna, danas bismo raspolagali sa 65.000 kuna koje bi itekako olakšale ove inflacijske dane.

Još su bolji rezultati što je razdoblje ulaganja dulje. Znate ono kad kažemo - uzeli smo stambeni kredit uz kamatnu stopu od 6% i nakon 30 godina vratili banci više nego duplo. Da, tu složeni kamatni račun radi nama na štetu.

Kad ulažemo, tada složeni kamatni račun radi nama u korist, pa bi uz uloženih 400 kuna svaki mjesec tijekom 30 godina ukupan ulog bio 144.000 kuna, ali bismo na kraju raspolagali s više od 400.000 kuna.

Teško je danas govoriti o ulaganju i mnogi će komentirati: pa gdje mi sad pričaš o ulaganju, a mi jedva spajamo kraj s krajem. Opet ću ponoviti - svi smo mi različiti, pa nam je tako i financijska situacija različita. Mi Hrvati imamo više od 250 milijardi kuna u bankama na tekućim računima, žiro računima, oročenoj štednji i stambenoj štednji. To je u prosjeku po 65.000 kuna po osobi. Nažalost, taj novac nije raspoređen jednoliko, nego većina građana ima vrlo malo ili ništa, dok manjina ima mnogo veće iznose. Na svim tim mjestima novac se ne oplođuje ili gubi vrijednost jer je prinos manji od inflacije. Na to možemo dodati još procijenjenih 20 - 25 milijardi kuna koje imamo u jastučnicama.

Zato, kad vidimo neki savjet kako uštedjeti i pomislimo "kako je to glupo, pa to svi znaju", dobro je znati da smo svi različiti i da svatko od nas ima svoje navike koje utječu na naše ponašanje. Iako mi znamo da je kupovina još jedne majice koja će samo skupljati prašinu u ormaru loša financijska odluka, postoje oni koje na to treba podsjetiti.

> Downloadajte tablicu s osobnim proračunom ovdje