MILIJUNI Arapa početkom 20. stoljeća živjeli su pod osmanskom vlašću, a kako se radilo o slaboj državi koja se utapala u dugovima, nije ni čudo da je većina htjela samostalnost. Kada je počeo Prvi svjetski rat, Osmansko se Carstvo našlo na strani Centralnih sila, a njihov ministar rata počeo je pucati po ruskim crnomorskim lukama. Na današnji dan 1916. godine Arapi dižu ustanak i ulaze u borbu protiv osmanske vojske, što će biti ključno za kapitulaciju starog carstva koje će se u ovom ratu i raspasti.

Arapski nacionalizam rodio se krajem 19. stoljeća, a sve više obrazovanih pojedinaca koji su činili srednji sloj u tom društvu počinje shvaćati da bi im bilo bolje da više ne budu dio Osmanskog Carstva. Javila se težnja za većom industrijalizacijom, ustavom i politikama koje nisu u rukama osobe koja vlada iz palače u Istanbulu.

Arapska država od Aleppa do Omana

Arapi su se okupili oko Huseina bin Alija, šerifa Meke koji se bavio političkim i vjerskim poslovima. Budući da se 1916. sve više osjećala napetost u Osmanskom Carstvu zbog arapskog nacionalizma, Britanci su odlučili poslati diplomatsku misiju Bin Aliju kako bi dodatno potaknuli Arape na otpor. Velika Britanija dala je Huseinu resurse i poslala im sposobna vojna lica kako bi ustanak bio što uspješniji.

Dogovor je bio da će Husein dobiti arapsku državu koja će se protezati od sirijskog grada Aleppa sve do kraja Arapskog poluotoka. Počeo je osvajati mnoge osmanske gradove na obali Crvenog mora i tako osigurao mnoga područja koja su mu ionako obećana.

Jedan od vojnih časnika koji je pomagao Britancima bio je Thomas Lawrence, poznat kao Lawrence od Arabije. Lawrence je Arapima pomogao u vojnim taktikama, nagovarajući ih da vode gerilsku borbu umjesto otvorenih bitki. Taj savjet pokazao se učinkovitim, a Osmanlije su tijekom rata bili suočeni s neprijateljima na sve strane.

Arapska zemlja nije bila obećana samo Arapima

Britanci su bili svjesni da su obećali istu zemlju Arapima, Francuzima te vlastitim magnatima. Uskoro Britanci i Francuzi potpisuju Sykes-Picot ugovor u kojem dijele Bliski istok između sebe i svojih saveznika. Također je dogovoreno da Husein bin Ali ne sazna za ovaj dogovor do kraja rata kako bi se nastavio boriti za Britance.

Arapi su se u Prvom svjetskom ratu strastveno borili, znajući da im je obećana vlastita zemlja koju će kasnije moći izgraditi bez stranog utjecaja. Međutim, nakon rata Francuzi su dobili Siriju, Britanci Donju Mezopotamiju, a Arapi su bili zgroženi kad su čuli da je potvrđena Balfourova deklaracija, odnosno naum britanske vlade da stvori židovsku državu u Palestini.

Husein je dobio tek pojas oko Crvenog mora na Arapskom poluotoku te otvoreno govorio protiv Britanaca i njihovih laži. U isto vrijeme princ Ibn Saud kreće u osvajanje cijelog Arapskog poluotoka. Nije osjećao simpatije prema Huseinu i njegovoj borbi, već je porazio njegove snage i ujedinio zemlju koju danas zovemo Saudijska Arabija.

Granice Iraka, Irana, Jordana, Sirije i Palestine nacrtane su nakon Prvog svjetskog rata. Bliski istok ušao je u svoju modernu povijest - strani utjecaji, granice koje crtaju stranci, kao i nemiri koji su nastali zbog tih granica igraju ključnu ulogu u politikama bliskoistočnih zemalja i danas.

Arapski ustanak ostaje najbitniji događaj arapskog nacionalizma te je promijenio tijek Prvog svjetskog rata, ali i izazvao probleme o kojima slušamo i danas.