MONOGRAFIJA ´Ivan Lozica´ autorice povjesničarke umjetnosti Božene Kličinović predstavljena je danas u Glipoteci HAZU-a, koja je i nakladnik monografije.

Uz monografiju, u Glipoteci je postavljena izložba Lozičinih skulptura i crteža kako bi se ponovno upozorilo na veličinu i značenje toga vodećega hrvatskog kipara prve polovice 20. stoljeća, kojega su talijanski fašisti strijeljali 1943. u rodnoj Lumbardi na otoku Korčuli.

Lozica, rođen 1910., pohađao je klesarsku školu u Korčuli. Sa 16 godina dolazi u Zagreb i upisuje Akademiju likovnih umjetnosti (1926.-1933.). Profesori su mu bili vodeći hrvatski kipari Robert Frangeš Mihanović, Ivan Meštrović i Frano Kršinić. Nakon završene akademije odlazi na usavršavanje u Pariz gdje se upoznaje s djelima Rodina i Bourdella. Godine 1938. postaje Kršinićev asistent. Zbog bolesti se 1942. vraća u Lumbardu, a godinu dana kasnije u 33. godini život mu je nasilno prekinut.

Božena Kličinović izrazila je zadovoljsvo objavljenom monografijom i danas otvorenom izložbom istaknuvši kako se Lozičino djelo izdvaja po osebujnom stilu.

Lozica je u kratkom životu stvorio antologijska djela značajna u razvoju hrvatskoga kiparstva, te je podsjetila da je to prva Lozičina samostalna izložba nakon 1954.

Te mu je godine priređena retrospektiva u Modernoj galeriji u Zagrebu. Danas otvorena izložba obuhvaća 23 skulpture i sedam crteža, a cjelokupan opus sadrži 100 skulptura i 30 crteža. Vrijednost je izložbe u tome što su djela odljevena u bronci, što je garancija njihova trajnosti, a od 1950. postala su vlasništvo Glipoteke HAZU-a.

Božena Kličinović napomenula je da će izložba poslužiti mladoj generaciji da se upozna s tim značajnim opusom, koji je imao više razvojnih faza.

Svjesni smo da je Lozica započeo veliko djelo koje je nažalost rano prekinuto, ali njegov ´Torzo´ iz 1942. upućuje kako je riječ o dragocjenom umjetniku čije se kiparstvo ne može povijesno ograničiti, napomenula je autorica monografije.