Monografija "Zavižan između snijega, vjetra i sunca" objavljena je u povodu pola stoljeća naše najviše meteorološke postaje.

Postaja je smještena na sjevernom Velebitu, na visini od 1594 metra te radi od 1. listopada 1953. bez i jednog dana prekida unatoč teškim uvjetima, napominje urednica Marijana Gajić Čapka.

Na 286 stranica radove su objavila 23 autora s više od 100 fotografija i još toliko drugih grafičkih ilustracija, koje dočaravaju "surovost i ljepotu zavižanskih snježnih zima, ljupkost velebitskog cvijeća i gordost njegovih stijena".

Zavižanska se postaja mijenjala od obične meteorološke prema postaji čiji program rada ima i ekološke značajke.

Knjiga prikazuje klimatske prilike, bioklimatske i sezonske značajke, te pokazatelje onečišćenja zraka i oborina.

Također, daje povijest zavižanskih mjerenja i prati život motritelja od osnivača do aktualnih čuvara najpopularnijeg staništa hrvatskih vila.

Građa obuhvaća i opis Nacionalnog parka Sjeverni Velebit, na čijem se području nalazi meteorološka postaja i velebitskog botaničkog vrta, u kojemu je proveden niz mikrometeoroloških mjerenja, te pregled znanstvenih istraživanja na Velebitu.

Velebit je razdjelnica jadranske i kontinentalne klime. Apsolutna minimalna temperatura na Zavižanu izmjerena je u siječnju 1985. -24 Celzijeva stupnja, a apsolutna maksimalna 27,6 Celzijevih stupnjeva u srpnju 1983.

Ledenih dana (ispod -10 stupnjeva) bilo je čak 50, 1963. Snijeg pada u prosjeku prvi put u prvoj polovici listopada, a zadnji put krajem svibnja, pa prosječna zima traje dulje od sedam mjeseci, navodi se. Najraniji snijeg pao je 4. rujna 1976., a najkasniji 1. srpnja 1975.

Zavižanom "vlada" obitelj Vukušić od travnja 1962., pišu autori o posadi postaje.

Prva generacija je Dražen Drago Vukušić, koji je motrio 35 godina; druga generacija su njegova djeca Ante Vukušić (do sada 30 godina) Drago (13) i Luka (8) te kći Štefanija (3 godine). Treća generacija motritelja su Antini sinovi Božo i Ivan.

Najviša visina snijega koju pamte je 320 cm 1984., kad je najveći nanos ispod sedla Križića iznosio 15 metara.

Svjedoci su kad se zagrebačka obitelj Prister 1985. izgubila u snijegu, kad su se roditelji smrznuli, a djeca jedva preživjela.

Vukušići se najviše boje gromova i imaju svakojake doživljaje: gromovi su zavarili dva željezna predmeta u njihovoj neposrednoj blizini, bušili zid sobe netom pokraj kreveta, "pucali" po stolu između dvaju sugovornika.

Ipak, usamljenost im je najteža: kad je dobio sina Dragu, Dražen je tri mjeseca bio potpuno sam na postaji i nije se mogao nikamo maknuti.