NA DANAŠNJI dan, 23. dana kolovoza 1942. godine, počela je bitka za Staljingrad. Riječ je o jednoj od najkrvavijih bitaka u Drugom svjetskom ratu, ali i u ljudskoj povijesti općenito. Borbe za današnji Volgograd, koji je tada nosio ime po komunističkom diktatoru, potrajat će sve do početka veljače 1943. kada će nacistički agresor slomiti zube na ovom gradu i predati svoje snage, što se danas smatra prekretnicom u ratu.

Zašto je Hitleru bio važan Staljingrad?

Njemački napad na SSSR počeo je 21. lipnja 1941. godine i, grubo gledano, kretao se u tri osnovna smjera. Jedan dio vojske za cilj je imao Lenjingrad na sjeveru koji će u okruženju biti gotovo 900 dana. Glavni cilj njemačkih snaga bila je, jasno, Moskva u sredini. Na jugu je djelovala njemačka Šesta armija pod zapovjedništvom Friedricha Paulusa. Jasno, munjeviti njemački rat, takozvani Blitzkrieg, kojim je Hitler godinu dana ranije pokorio cijelu zapadnu Europu, korišten je i u Rusiji.

Njemačka i Rusija su od 1939. imale Sporazum o nenapadanju potpisan baš 23. kolovoza, a u spomen na to proglašen je Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima koji se obilježava posljednjih desetak godina. Zbog toga je Hitlerov napad u lipnju 1941. godine iznenadio Staljina. Njemačka vojska napredovala je značajnom brzinom i vrlo brzo se fronta pomaknula duboko u unutrašnjost SSSR-a. U zimu 1941. godine sovjetske su snage odbile njemački napad prema Moskvi, no upravo će krvava bitka kod Staljingrada predstaviti pravu prekretnicu u ratu.

Osim što je imao simbolično značenje (jer je nosio Staljinovo ime), Staljingrad je imao i strateški značaj. Smješten na rijeci Volgi, Staljingrad se nalazio na putu prema naftom bogatom Kavkazu. Osvajanje tog grada oslobodilo bi put njemačkim snagama dalje na istok, čime bi SSSR-u bio zadan novi veliki, možda i smrtonosni udarac. S druge strane, nafta je i Njemačkoj bila itekako potrebna jer je bilo sve jasnije da će se rat odužiti pa je osvajanje Staljingrada i Kavkaza postalo važnije i od same Moskve.

Zapravo, sam datum početka bitke teško je odrediti, ali s vremenom se baš današnji dan počeo uzimati kao početak. Njemačke snage predvodio je gore spomenuti Friedrich Paulus koji je pod sobom imao preko 200.000 vojnika. Njima su se pridružili pripadnici kvislinških vojski poput Rumunja, Mađara, Talijana, ali i pripadnici vojske izdajničke NDH.

Njemačke snage sravnile grad sa zemljom

Krajem kolovoza počinje žestoko bombardiranje Staljingrada u kojemu će poginuti deseci tisuća civila. Grad je praktički već u ranoj fazi bitke sravnjen sa zemljom, ali to će se kasnije pokazati kobnim za Nijemce. Naime, njemačke snage brzo su ušle u grad, ali uskoro će početi borba za svaku ulicu, kuću, a ponegdje i kat zgrade. Sve njemačke taktike, od brzog napada avijacijom do zauzimanja područja tenkovima, ovdje su se pokazale besmislenima. Tenkovi se jednostavno nisu mogli probijati razorenim ulicama, a veliki problem Nijemcima su predstavljali snajperisti. Naime, skriveni po ruševinama, sovjetski snajperisti zadavali su strašne psihološke udarce njemačkim vojnicima. U tim borbama posebno se istaknuo Vasilij Zajcev, sovjetski snajperist, o kojemu je snimljen poznati film Neprijatelj pred vratima s Jude Lawom iz 2001. godine. Veliku prednost u obrani sovjetskim snagama predstavljala je rijeka Volga. Iako su je Nijemci više puta prelazili, nisu uspjeli ostvariti značajnije uspjehe. Ulične borbe potpuno su iscrpljivale obje strane, a bližila se zima.

Početak kraja njemačkog napredovanja na istoku

Krajem studenog i u prosincu 1942. godine sovjetske snage pokreću više uspješnih protunapada, čime njemačke jedinice potiskuju van grada. U međuvremenu je sovjetski general Georgij Žukov okupio značajne snage koje su trebale početkom 1943. godine potjerati njemačku vojsku što dalje od grada. Nijemci su sljedećih tjedana pružali žestok otpor, pa se na kraju dogodilo da je jedan dio njemačkih snaga ostao okružen u samom gradu. Bilo je jasno da se njemačkoj 6. armiji sprema poraz, a Sovjeti su im ponudili povoljne uvjete za predaju. 

No, Hitler za predaju nije želio ni čuti. Štoviše, 30. siječnja 1943. godine Paulusa je unaprijedio u feldmaršala vjerujući da, pošto nikad nijedan feldmaršal nije bio zarobljen, to se neće usuditi napraviti ni Paulusu. 

No, Paulus se predao, a otpor većine vojnika završen je 2. veljače 1943. godine.

Time je završena Staljingradska bitka, višemjesečna krvava borba kakvu svijet do tada nije vidio. To je ujedno bila i ratna prekretnica. Od tog trenutka pa do kraja rata njemačke će snage pomalo, ali nezaustavljivo, biti potiskivane natrag prema Njemačkoj.  

Jasno, ovaj krvavi sukob rezultirao je stotinama tisuća mrtvih. Na strani nacističkog agresora poginulo je ili ranjeno oko 750.000 vojnika, a preko sto tisuća ih je zarobljeno. I sa sovjetske strane poginulo je, ranjeno ili zarobljeno oko 750.000 ljudi. Osim toga, stradalo je i na desetke tisuća civila. Prave brojke zapravo se vjerojatno nikad neće doznati.