JEDANAESTOG dana srpnja 1995. godine dogodio se genocid u Srebrenici koji su nad Bošnjacima s tog područja počinili pripadnici vojske i policije bosanskih Srba.

Procjenjuje se da je tijekom deset dana srpnja ubijeno više od osam tisuća bošnjačkih muškaraca i dječaka, a još uvijek se traga za posmrtnim ostacima stotina ubijenih. 

Bivši politički i vojni vođe bosanskih Srba Radovan Karadžić i Ratko Mladić osuđeni su na doživotni zatvor zbog odgovornosti za počinjenje genocida u Srebrenici.

Kako je došlo do genocida u Srebrenici

U srpnju 1995., samo nekoliko mjeseci prije završetka sukoba u Bosni i Hercegovini, Mladićeve snage zauzele su Srebrenicu na istoku zemlje, koju je UN dvije godine ranije proglasio "zaštićenom zonom".

Nevolje su za Bošnjake s tog područja započele 6. srpnja kada su snage Vojske Republike Srpske pod vodstvom generala Ratka Mladića pokrenule ofenzivu na enklavu Srebrenica, koja je bila pod zaštitom Ujedinjenih naroda. UN-ove snage, koje su bile stacionirane u Srebrenici, bile su malobrojne i loše opremljene te nisu uspjele spriječiti napredovanje srpskih snaga.

Dana 11. srpnja 1995., srpske snage ušle su u Srebrenicu bez ozbiljnijeg otpora. Tisuće Bošnjaka, većinom žena, djece i staraca, potražilo je utočište u bazi UN-a u Potočarima, nekoliko kilometara od Srebrenice. Međutim, baza je bila prenapučena i UN-ove snage nisu pružile adekvatnu zaštitu.

Mladić je u Srebrenicu stigao s osmijehom na licu, čestitajući vojnicima koji su ga dočekali na ulicama napuštenog grada. Kamere su snimale generalovo kretanje, a televizija bosanskih Srba izvještavala je o "oslobađanju" grada iz kojeg su bježali deseci tisuća Bošnjaka.

"Evo nas u srpskoj Srebrenici 11. srpnja 1995. Uoči još jednog velikog srpskog svetog dana, dajemo ovaj grad srpskom narodu. Napokon je došlo vrijeme da poravnamo račune s Turcima prvi put nakon ustanka protiv osmanske vlasti", rekao je Mladić u kameru.

Strijeljani u grupama da ubijanje bude efikasnije, bačeni u masovne grobnice pa im tijela premještana

Za samo par dana oko 8 tisuća bošnjačkih muškaraca i mladića je bilo smaknuto, a žene i djeca deportirani izvan Republike Srpske. Pobijeni su zakopani u masovne grobnice. Riječ je o možda i najstrašnijem zločinu u Europi nakon kraja Drugog svjetskog rata.

Istog dana, general Mladić i njegovi vojnici počeli su odvajati muškarce i dječake od žena i djece. Žene, djeca i starci bili su ukrcani u autobuse i kamione te deportirani na teritorij pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine. Preživjeli svjedoci opisali su scenu kaosa i očaja dok su muškarci bili odvedeni, mnogi od njih u svojim najboljim godinama.

Muškarci i dječaci, stari između 12 i 77 godina, zatim su odvedeni na različite lokacije u okolici Srebrenice. Mnogi su odvedeni u obližnja skladišta, škole i sportske dvorane, gdje su zadržani u neljudskim uvjetima. U sljedećim danima oni su sustavno prevoženi na različite lokacije, gdje su masovno strijeljani. Streljanje je bilo organizirano i provedeno na način da se što efikasnije izvrši masovno ubijanje. Žrtve su prvo dovođene u grupe, zatim strijeljane, a njihova tijela su bacana u masovne grobnice.

Postoje brojna svjedočanstva preživjelih i dokazi o brutalnosti i neljudskosti postupanja srpskih snaga. U nekim slučajevima žrtve su bile prisiljene kopati vlastite grobnice prije nego što su ubijene. Tijekom godina mnoga tijela su premještana iz prvobitnih masovnih grobnica u sekundarne i tercijarne grobnice kako bi se prikrili tragovi zločina, što je dodatno otežalo identifikaciju žrtava.

Na međunarodnim sudovima 48 bosanskih Srba osuđeno na više od 700 godina zatvora

Presudama Međunarodnog suda pravde (ICJ) i Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) utvrđeno je kako su pripadnici vojske i policije bosanskih Srba nakon okupacije zone pod zaštitom Ujedinjenih naroda ubili više od osam tisuća Bošnjaka, pretežito muškaraca i dječaka.

Za zločine počinjene u Srebrenici međunarodni te sudovi u BiH, Hrvatskoj i Srbiji do sada su osudili ukupno 48 dužnosnika te bivših pripadnika vojske i policije bosanskih Srba na više od 700 godina zatvora.

Izrečeno je i pet doživotnih kazni za genocid, zločine protiv čovječnosti i druge zločine počinjene u Srebrenici u srpnju 1995. godine. Među pravomoćno osuđenima na najteže kazne osuđeni su ratni politički i vojni lideri bosanskih Srba Radovan Karadžić i Ratko Mladić, koji su označeni izravno odgovornima za planiranje i počinjenje genocida.

Potresne priče srebreničkih majki

Fatimi Mujić u Srebrenici su ubili supruga i trojicu sinova. Sin Refika nije pronađen više 25 godina od masakra. 

Njezini voljeni su među 8000 ubijenih muslimanskih muškaraca i dječaka. Ubile su ih srpske snage u istočnoj enklavi pred kraj rata u Bosni i Hercegovini koji se vodio od 1992. do 1995., u zločinu koji su međunarodni sudovi prozvali genocidom.

Suprug i dvojica sinova Fatime Mujić, čiji su ostaci pronađeni u masovnim grobnicama, pokopani su u memorijalnom centru s još više od 6600 žrtava. Još njih 237 pokopano je na drugim mjestima. 

Mujić se prisjeća posljednjeg susreta s djecom. Nalazila se među tisućama žena, djece i starijih koji su se okupili ispred UN-ove baze izvan Srebrenice nakon što su srpski vojnici potjerali nizozemske vojnike koji su štitili muslimansku enklavu, koja se u to vrijeme smatrala "sigurnim utočištem".

Pod zapovjedništvom vojnog lidera bosanskih Srba Ratka Mladića, muškarci i dječaci su odvedeni i ubijeni po kratkom postupku. Mujić se prisjetila kako je njezin najmlađi sin, 16-godišnji Nufik, nije puštao.

"Mama, ne ostavljaj me", govorio joj je. "Pomilovala sam ga po njegovoj kovrčavoj kosi i rekla mu da ga neću ostaviti", govori Mujić. "Odveli su ga, a ja sam ih pratila. Ne sjećam se jesu li me udarili, ne sjećam se ničega", rekla je. Njezin suprug i još dvojica sinova pokušali su pobjeći u šumu, ali su uhvaćeni.

Ramiza Gurdić ostala je bez supruga te sinova Mehrudina i Mustafe koji su imali 17 i 20 godina kada su ubijeni. Prije nego što je s ocem pobjegao u šumu, najstariji je zapalio cigaretu.

"Majko, nikada te više neću vidjeti", rekao joj je. "Najmlađi ništa nije rekao", dodaje Gurdić. Pronađeni su posmrtni ostaci obojice, ali samo "polovica Mehrudina". Još uvijek se nada da će jednog dana pronaći i njegovu drugu polovicu. "Njegova ga majka nije donijela na svijet bez glave i ruku. Bio je prekrasno dijete", rekla je. 

Svjedočanstvo preživjelog iz Srebrenice: Zločinci su mi bili školske kolege

Mirsad Malić imao je 18 godina kada se skrivao po šumama oko Srebrenice kako bi preživio ratna stradanja. Nedugo nakon što je rat završio shvatio je kako su ratni zločin u Srebrenici počinili njegovi školske kolege koji su i danas na slobodi i koji su, kako je Malić otkrio za Radio Slobodna Evropa, u razgovoru pokazali da su ponosni zbog onog što su učinili. Kajanja, kako je dodao, kod njih nije bilo. 

Malić je iz šuma u kojima se skrivao bježao danima. Bio je gol, bos, gladan i žedan, a jedini cilj mu je bio doći do slobodnog teritorija i spasiti se. 

"Oni su vidjeli kako smo mi obučeni i onda su ubacivali svoje ljude s ruksacima na leđima u kolonu. Oni onda na jednom dijelu presjeku kolonu i onaj dio kolone što je ostao iza njega vode gdje oni hoće. Jer mnogi ljudi nisu znali put. Ja sam imao sreću što sam živio tu blizu pa sam poznavao put do Udrča", kazao je Malić. Osam je dana živio na žličici šećera i vode. 

Njegov brat je ležao na livadi, nije mu mogao pomoći

"Tijekom bježanja sreo sam brata koji je ležao na livadi. Bio je iznemogao i nije mogao dalje. On mi je rekao da ima u ruksaku nekoliko žlica šećera i dao mi i rekao da idem dalje da bilo tko od nas prijeđe, tako da sam rođenog brata ostavio iznemoglog. Ali, nasreću, i on se na kraju uspio spasiti. Svaki taj dio puta je natopljen krvlju", kazao je Mirsad Malić, jedan od preživjelih Srebreničana.

Dodaje kako su usput pronalazili ranjene ljude, no za njih nije bilo vremena, moralo se ići dalje. "Nismo imali priliku pomoći. Ni sami sebi više nismo znali kako pomoći. Osjećaji su takvi kao da se sada događa. Kako silazim u Potočare, sve mi je teže, a nadao sam se da će s vremenom biti lakše", kazao je Malić i dodao da mu je otac izdvojen iz kolone u jednoj od zasjeda koje su ih čekale na putu dok su bježali. 

"Sveli su ih (grupu) u Sandiće gdje su ih maltretirali i tukli. Neke su odmah tu poubijali. Neke su odveli na kamione u Bratunac i tu su spavali pod ceradama. Kasnije su ih odveli u Grbavce u školu. Tu su ih isto tukli i ubijali. Odatle su ove koji su preostali odveli na branu i pobili. Tu je bio i jedan moj rođak koji je uspio preživjeti, Nedžad Avdić, koji je imao tada 16 godina. On mi je rekao da su ležali na travi i da je tu vidio mog oca. Kada su im rekli da okrenu glave prema zemlji, više ga nije vidio. Tu smo oca i pronašli 2007. godine u masovnoj grobnici", prisjetio se Malić.

"Mrtvog brata nosio sam 20 kilometara"

Hasan Hasanović je preživio genocid u Srebrenici. Na "putu spasa" je izgubio dva brata. Sjećanja na preživjele strahote je zapisao u knjizi. U njoj se sjetio i najmanjih detalja pogibije brata Hajre, koji je ubijen 12. srpnja 1995. godine, u devetnaestoj godini života.

"Također sam se sjetio svakog prijeđenog koraka noseći teško ranjenog dvadesetogodišnjeg brata Hasiba koji je nakon ranjavanja živio devet sati", rekao je za DW Hasan Hasanović. On je tada donio čvrstu odluku da brata neće ostaviti na okupiranom teritoriju. "S posljednjim atomima snage tijelo mrtvog brata iznosim na slobodni teritorij u selo Nezuk", kaže Hasan. Taj put je trajao punih 20 kilometara.

Ratko Mladić - jedan od najgorih krvoloka 20. stoljeća  

Ratko Mladić će ostati zapamćen kao jedan od najgorih ratnih zločinaca i krvoloka 20. stoljeća, kao general koji je na kraju 20. stoljeća proveo operaciju genocida u Europi. Povijest pamti zločince, Mladić se u tom smislu ne treba brinuti da će biti zaboravljen. Još bolje po njega, odgojene su cijele nove generacije koje ga smatraju herojem, velikim borcem i martirom za srpsku stvar, oni također vrijedno pronose njegovu slavu i čine mu ime vitalnim, ako tijelo već odavno nije.

Mladić je pobjednik i u konkretnom političkom smislu: zlo koje je počinio je, između ostaloga, u ime uspostave i opstanka Republike Srpske, koja je od početka bila zamišljena kao genocidna, očišćena od Hrvata i Bošnjaka.

S obzirom na etničku izmiješanost u BiH, bilo je jasno da se takav politički program secesije i razbijanja BiH te etničkog čišćenja ne može provesti bez masovnih zločina i u konačnici genocida. Republika Srpska je ovjerena Daytonskim sporazumom, postoji i danas i čini se jačom od BiH kao države. Naravno, Mladić je heroj u RS-u.

Rezultat genocidne politike je Republika Srpska. Početkom svibnja 1992. Ratko Mladić je u govoru na zasjedanju nečega što se nazivalo Skupštinom bosanskohercegovačkih Srba rekao: "Prema tome, mi ne možemo očistiti, niti možemo imati rešeto pa da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Pa to je, to neće, ja ne znam kako će gospodin Karadžić i gospodin Krajišnik to objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid."

Gospodin Karadžić" iz Mladićeve izjave je predsjednik SDS-a i lider bosanskohercegovačkih Srba Radovan Karadžić, dok je "gospodin Krajišnik" predsjednik te skupštine Momčilo Krajišnik, jedan od najbližih Karadžićevih suradnika. Sve osuđeni ratni zločinci u međuvremenu.Politička platforma koja je podrazumijevala genocid.

Mladić je bio vojni, a njegov Radovan Karadžić politički lider genocidnog političkog projekta.

 

Prvostupanjska presuda 2017. godine

Mladić se žalio nakon što je prvostupanjskom presudom 2017. godine osuđen na doživotni zatvor zbog genocida nad Bošnjacima iz Srebrenice 1995., progona Bošnjaka i Hrvata širom Bosne i Hercegovine tijekom rata od 1992. do 1995., teroriziranja stanovništva Sarajeva tijekom opsade grada i uzimanja UN-ovih mirovnjaka za taoce.

Podsjetimo, 2017. godine je Raspravno vijeće Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) proglasilo Mladića krivim za genocid u Srebrenici, za zločine protiv čovječnosti i ratne zločine u BiH te ga osudilo na doživotnu kaznu zatvora poručivši da je bivši zapovjednik vojske bosanskih Srba kriv za zločine koji su "među najgnjusnijima poznatima čovječanstvu".

Mladić je izricanje presude do stanke pratio djelomično okrenut leđima sudskom vijeću i gledajući u sudsku galeriju te se povremeno smijući i odmahujući glavom. Nakon stanke, određene zbog njegova povišenog krvnog tlaka, Mladić je izbačen iz sudnice zbog ometanja postupka vikanjem i prebačen u prostoriju unutar suda u kojoj je mogao dalje pratiti izricanje presude.

"Najgnjusniji zločini poznati čovječanstvu"

"Zločini koji su počinjeni pripadaju najgnjusnijima poznatima čovječanstvu i uključuju genocid i istrebljenje kao zločin protiv čovječnosti", poručio je predsjedavajući sudac Alphons Orie izričući Mladiću kaznu doživotnog zatvora.

"Djela optuženog bila su toliko presudna za počinjenje zločina da bez njih zločini ne bi bili takvi kakvi jesu", poručio je haški sudac.

Mladić je proglašen krivim za deset od 11 točaka optužnice. Oslobođen je odgovornosti za prvu točku koja ga je teretila za genocid u šest općina istočne BiH jer je vijeće utvrdilo da zločini počinjeni u tim općinama ne predstavljaju genocid. Proglašen je krivim za genocid u Srebrenici, za progon, istrebljenje, ubojstva, deportacije i nečovječna djela kao zločine protiv čovječnosti te za ubojstva, teror, nezakonite napade na civile i uzimanje pripadnika UN-a za taoce kao ratne zločine.

Zločini su se događali na području BiH od 1992. do 1995. Vijeće je potvrdilo ranije presude ICTY-ja da je u Srebrenici u srpnju 1995. počinjen genocid ubojstvom tisuća muslimanskih muškaraca i da su pripadnici vojske bosanskih Srba imali namjeru istrijebiti muslimanski narod.