Foto: FaH/Index

KAD vam ide u životu, svi su oko vas, svi vas tapšu i govore kako ste super. Kad vam krene nizbrdo, samo pravi prijatelji ostanu, a drugi vas počnu izbjegavati: zatvaraju se i okreću leđa. Ali ne i ako imate mogućnost korištenja tuđeg novca… onda ste "vizionari i demokrati" i "stranka centra".

Kad se radi o državi, ista nenormalnim politikama zadnjih 20 godina dovela tržište u pretjeranu ovisnost o Agrokoru i to na više načina. Prvo je asistirala oko privatizacije raznih tvrtki i kombinata, a nakon toga je nerazumnom regulacijom pomagala da Agrokor kao velika tvrtka zauzme monopolistički položaj na tržištu. Svi ti propisi u doneseni navodno "kako bi se zaštitio seljak ili vlasnik nekog malog gospodarstva", ali ne budite naivni: najveći baštinik je bio Agrokor.

Ciljano uništenje poljoprivrede

Jedna od metoda koju primjenjujem kod analitike u svakodnevnom radu je i ta da pretpostavim da je onaj koga analiziram 100% uspješan u ispunjenju plana, dokumentiram rezultate i onda pokušam razabrati što je onda bio plan. Plan je često skriven, a također često nepoznat i samom izvršitelju.

Ako to primijenimo na poljoprivredu, možemo vidjeti da ju je država odlučila likvidirati, dovesti stanovništvo u robovlasnički odnos i na kraju iseliti Slavoniju. U tome je bila 100% uspješna, ali nisam siguran da je to iskazano kao izborno obećanje. Kad se prevede na socijalistički jezik, koriste se fraze "zaštite obiteljskog gospodarstva i sirotinje", ljepše zvuči, ali je efekt jednak i trebamo svi naučiti da su efekti politika puno važniji od planova.

Ekonomski dokazan najbolji način za ostvarenje plana potpunog uništenja je davanje poticaja za jeftine kulture kao kukuruz i pšenica. Na taj se način, zaustavi preusmjeravanje proizvodnje na kulture koje će imati veće ekonomske prinose i koje će imati veću potražnju, a ujedno se poljoprivreda svodi na kukuruz i pšenicu. U priču se upetljalo i kreditiranje razvojačenih branitelja koje se usmjerilo da uzmu bespovratna sredstva za samozapošljavanje i jeftine kredite i kupe traktore, zakupe njive i proizvode kukuruz za Agrokor. To je također indirektni poticaj.

Kako je to ekonomski održivo? Pa nije, ali to nije ni cilj. Cilj je da se sve više stanovništva pretvori u ovisnike o državnom proračunu i glasačku mašineriju. Proizvodna cijena svih tih kultura za koje čujete na televiziji (mlijeko, pšenica, kukuruz) je previsoka s obzirom na tržišnu cijenu. Kako bi se to ispravilo, država uplaćuje ogromne poticaje direktno ili indirektno: preko plavog dizela, preko direktnih uplata, preko reguliranja cijena, preko povlaštenog kreditiranja, itd.

Sve navedeno je, kako je i očekivano, dovelo do potpunog sloma poljoprivrede i zaostajanja u nekim prijašnjim vremenima što je nakon ulaska u Europsku Uniju dovelo do masovnog iseljavanja stanovništva. Odakle najviše? Pa iz Slavonije. Iz regije kojoj je država najviše i "pomogla", a danas pomaže u tome da isto radi i Europska Unija.

Isto bi se dogodilo i u Dalmaciji, ali na žalost, Dalmacija ne živi od ribarstva kao nekad nego od turizma koji ne ovisi o poticajima i koji je u pravilu privatna djelatnost. Država i tu pokušava napraviti sve u njenoj moći da istome dođe glave, ali za sad turizam funkcionira zadovoljavajuće iako ispod mogućnosti i potpomognut krizom u konkurentskim tržištima.

Agrokor i petljanja države

Što se tiče Agrokora, isti ima svoje probleme i o tome je već dovoljno napisano pa neću ponavljati. Međutim, fascinira me nasušna potreba obnašatelja državne vlasti da umoče porezne obveznike u odgovornost za raspad ili neutralnije za "sudbinu korporacije".

Problem je u tome što se zbog situacije s Agrokorom stvara kriza među ovisnicima državnih poticaja i dolazi do "snalaženja" i izlaska iz ovisnog položaja što ujedno znači i do gubitka kontrole nad ovcama, pardon, nad stanovništvom koje naročito iz te Slavonije najviše iseljava.

Mi ne znamo na koji je sve način država petljala s Agrokorom. Vidimo da je nakon što je objavljeno da su članice koncerna dobivali povlaštene kredite Hrvatske banke za obnovu i razvoj, i novinskih natpisa Vlada otkrila da je došlo i do sastanka vlasnika s najvišim predstavnicima državne vlasti u Vladi.

Prije par dana je objavljen i prijedlog zakona koji je napisan za "sve tvrtke koje zadovoljavaju određene uvjete", a sasvim slučajno je to samo jedna privatna tvrtka… Agrokor.

Zakon je dočekan od javnosti "na nož", ali mislim da je većini promakao jedan zanimljiv detalj. Predloženi Članak 46. propisuje da "Od dana otvaranja postupka izvanredne uprave do njegova završetka nije dopušteno pokretanje parničnih, ovršnih, upravnih i postupaka osiguranja kao niti postupaka izvansudske naplate protiv dužnika i njegovih ovisnih društava." Kod stečaja, to je razumljivo jer takvu upravu postavljaju vjerovnici i ona odgovara njima, ali kako bi se to spriječilo tu je super-država koja spašava "malog čovjeka" od "zle vještice".

Što to u prijevodu znači? Znači da se otvaranjem postupka (ne na sudu nego upravnim postupkom u ministarstvu) postavlja izvanredni upravitelj kojeg imenuje Ministarstvo gospodarstva i tim činom onemogućuje svim vjerovnicima naplata dugovanja po svim osnovama do te mjere da se čak onemogućuje traženje pravne zaštite na sudu. Ti se vjerovnici ne moraju slagati s odlukom o izvanrednoj upravi, a zakon omogućuje da ih se i ne mora pitati.

Nije vam jasno? Evo primjer. Kupite penthouse na vrhu neke nove zgrade s prelijepom panoramom grada kreditom od XYZ banke. Nakon par rata zamolite državu da postavi izvanrednu upravu nad stanom čime se banci onemogući naplata. Ujedno, ne može se naplatiti ni udruga stanara, a ni komunalna poduzeća. Opravdanje je da će ako budete morali prodati stan posao izgubiti i gospođa koja vam čisti i kuha, a tako i gospodin koji vam pere automobil i servisira jacuzzi. Slučajno vaša kuma radi u ministarstvu, pa sredi da je upravitelj njena kolegica s posla s kojom pije kavu. Ista pošalje pismo banci: "platit će kad budu mogli". Nakon toga godinama živite sretno za 0 kn. Pomislit ćete: "kako se toga nismo ranije sjetili?". Međutim, nakon toga, kako se zakonom onemogućuje pravna zaštita pred sudovima u RH, banka tuži državu u Strasbourgu i sud presudi da je pravo vlasništva neotuđivo i naredi ukidanje izvanredne uprave, te da se banci isplati odšteta sa zateznim kamatama. Odakle? Pa iz državnog proračuna… To je sitnica? A što ako je stan vrijedio 14 milijardi kuna?

Upravo sam pročitao da je jedan od vjerovnika (VTB banka) izjavio da će "skupina vjerovnika s Vladom RH potpisati standstill sporazum" tj. sporazum za mirovanje obveza na kraći rok. Zašto bi Vlada RH potpisivala sporazume s nekim vjerovnicima i time ulazila u pravne rizike?

I Zakon o obveznim odnosima, ali i međunarodno pravo propisuju da kod svih sporazuma i ugovora mora biti ispoštovano načelo "quid pro quo", tj. da potpisnici imaju prava i obveze iz sporazuma i da nema prava bez obveza (i obrnuto). U ovom sporazumu je jasno da se ti vjerovnici obvezuju da na kraći rok neće pokretati postupke naplate potraživanja, ali iako sigurno postoji i obveza Vlade, to se ne navodi, a najvjerojatnije će biti "tajna" i najvjerojatnije će direktno ili indirektno zakačiti porezne obveznike.

To znači da se država obvezuje nešto prema privatnom kreditoru druge privatne tvrtke što je samo po sebi kriminal par excellence jednak kriminalu ako vas netko stavi za jamca na kredit bez vaše suglasnosti. Potpisom na pravni dokument Država priznaje povezanost i odgovornost te time izlaže da drugi vjerovnici koji nisu u dogovoru istu tuže zajedno s vlasnikom. Zakon to zabranjuje? Vidjet ćete koliko će ta klauzula pomoći.

Koje je onda rješenje?

Hrvatska ne treba izmišljati toplu vodu. Agrokor nije ni prva ni posljednja tvrtka u regiji ili svijetu koja je došla u probleme. Milton Friedman je rekao da je "kapitalizam ekonomski sustav temeljen na profitu i gubicima" i dodao da su gubici često jednako važni kao i profiti jer "čiste ekonomiju od loših tvrtki i lošeg menadžmenta". Svako pomaganje se svodi na spašavanje menadžmenta i omogućavanje vlasniku da se spasi od rezultata glupih odluka.

Vlada mora smanjiti reguliranost i napraviti strategiju koja će omogućiti da umjesto jednog Agrokora, poljoprivreda ima više tvrtki i time umanji izloženost prema jednoj. Zamislite kada bi postojalo pet tvrtki koje otkupljuju poljoprivredne proizvode? Problemi jedne tvrtke u tom slučaju dovode samo do pada udjela u tržištu i ulaska novog igrača ili podjele između ostalih. Što su kompliciranije procedure za ulazak na tržište, veća je tendencija nastanka velikih koncerna jer su troškovi poslovanja za male poduzetnike u tom slučaju previsoki u odnosu na prihod.

Interes države je da omogući svojim građanima da imaju pravo izbora između različitih lanaca i unutar lanaca između različitih proizvođača. Cilj je da građani imaju pravo izbora namirnica. Nije problem ako će te tvrtke uvoziti jeftinu pšenicu i kukuruz iz inozemstva ako će domaća poljoprivreda proizvoditi komercijalno isplativije kulture kao što su šparoge, kupine ili lavanda koje se mogu prodavati na domaćem tržištu ili tržištu ostatka EU.

Što s radnicima? Kako je već par autora napisalo, radnici će prijeći u restrukturiranu tvrtku ili u drugi trgovački lanac. Problem će nastati s menadžmentom koji je doveo Agrokor do ovog položaja.

Upravo zbog toga tvrtke koje uđu u probleme ulažu ogromne novce u lobiranje kako bi se u medijima istaknula potreba države da se umiješa javnim novcem i to nije specifičnost Hrvatske nego je prisutno i u puno razvijenijim državama. Sjetite se da pomoć tvrtkama u problemima stvara anomaliju koja nikad nema pozitivan ishod.

Ako raznim mjerama Vlade tvrtka zbog veličine ne može propasti, što će spriječiti nekog novog vlasnika te ili neke druge velike tvrtke da radi nerazumne i rizične poteze? Ako potez upali, pokupi profit. Ako ne, platit će državni proračun! Je li to održivo? Pa evo - vidite rezultate oko sebe.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

*Mihovil Strujić je doktor dentalne medicine od 2004. i doktor znanosti iz područja biomedicine i zdravstva od 2010. Ima preko 12 godina iskustva rada na Sveučilištu u Zagrebu, u radu s pacijentima i IT-u. Od 2013. godine radi u SAD-u.