EGIPAT je 28. veljače 1922. godine stekao formalnu neovisnost od Ujedinjenog Kraljevstva, čime je okončano razdoblje britanske dominacije koje je trajalo gotovo četiri desetljeća. Iako je od tada Egipat formalno neovisan, suočavao se s izazovima u procesu izgradnje suverene nacije.

1882. britanske su trupe okupirale Egipat i otele ga Osmanlijama, uspostavljajući kontrolu nad ključnim područjima poput Sueskog kanala. Iako je Egipat formalno ostao pod osmanskom vlašću, sve važne grane gospodarstva bile su u rukama Britanaca. 1914. godine proglasili su Egipat svojim protektoratom.

Nacionalistički pokret i ustanak 1919. godine

Tijekom rata su egipatski nacionalisti, predvođeni strankom Wafd, tražili veću autonomiju i neovisnost. Nakon rata kulminiralo je nezadovoljstvo britanskom vlašću. 1919. godine izbili su masovni nemiri. Događaj je poznat kao Egipatska revolucija, no pobuna je ugušena. 

Pod prijetnjom daljnjih nemira i međunarodnog pritiska Britanija je 28. veljače 1922. godine donijela unilateralnu deklaraciju kojom je Egiptu priznata neovisnost. Međutim, Britanija je zadržala kontrolu nad ključnim područjima: vojnom prisutnošću, vanjskom politikom i Sudanom.

Britanske trupe su ostale stacionirane u Egiptu, osobito u području Sueskog kanala, koji je bio od strateške važnosti za britanske pomorske rute. Britanija je također zadržala pravo kontrole nad egipatskom vanjskom politikom, što je značilo da Egipat nije mogao samostalno donositi odluke u međunarodnim odnosima.

Ova ograničena suverenost značila je da je Egipat formalno bio neovisan, ali je britanski utjecaj i dalje bio značajan.

Ustav iz 1923. godine i političke promjene

Novi ustav iz 1923. godine uspostavio je Egipat kao ustavnu monarhiju s parlamentarnim sustavom. Kralj Fuad I. postao je prvi egipatski monarh, a parlament je imao ovlasti u zakonodavnim pitanjima. Međutim, politička scena bila je podijeljena, a stranka Wafd dominirala je parlamentom dok su britanske trupe i dalje bile prisutne u zemlji.

Politička nestabilnost bila je prisutna zbog unutarnjih sukoba među političkim skupinama i nesuglasica s britanskim vlastima. Unatoč tome, Egipat je nastavio putem modernizacije i obrazovanja, čime se stvorio temelj za daljnje političke promjene.

Egipat kao centar arapskog svijeta

Iako je Egipat stekao formalnu neovisnost 1922. godine, proces potpune suverenosti trajao je još nekoliko desetljeća. Nakon Drugog svjetskog rata Velika Britanija bila je oslabljena, a međunarodni pritisak još veći. 

Nakon Egipatske revolucije 1952. godine Egipat je postao potpuno neovisan, ukinuvši monarhiju i uspostavivši republiku. Pobune je predvodila vojska, a kralj Faruk je pobjegao. Zemlju je uskoro preuzeo Gamal Abdel Naser, poznat po privatizaciji Sueskog kanala i krizi koja je uslijedila.

Nakon osamostaljenja Egipat je postao centar arapskog svijeta te je predvodio panarapsku politiku. Danas su među Arapima poznati po svojoj bogatoj filmskoj i glazbenoj industriji, a upravo je zbog toga njihov dijalekt arapskog jezika najutjecajniji u regiji.