KADA se nad Baltikom izgubi GPS signal zrakoplova koji prevozi britanskog ministra obrane, problem odjednom postaje mnogo veći od jednog incidenta. Zrakoplov RAF-a s ministrom Johnom Healeyjem, koji se vraćao iz posjeta britanskim trupama u Estoniji, prošlog je tjedna na tri sata ostao bez navigacijskog sustava. Piloti su se prebacili na zamjenski sustav i sigurno sletjeli, no ostalo je nejasno je li zrakoplov bio namjerno ometan. Iako nije ispaljen nijedan projektil niti je na klasičan način prijeđena granica NATO-a, ovaj je događaj natjerao Savez da procijeni je li se dogodilo nešto ozbiljno, piše Newsweek.

Siva zona i neodlučnost NATO-a

Odgovor NATO-a na ovakve incidente dugo se kalibrirao u Washingtonu - bio je odmjeren, pravnički precizan i spor u eskalaciji. Upravo je takav pristup omogućio uspjeh strategije sive zone Vladimira Putina. To je sporni prostor ispod praga otvorenog rata, gdje kibernetički napadi, sabotaže, upadi dronova i elektroničko ometanje stvaraju pritisak bez jasnog pripisivanja odgovornosti. No, kako američko vodstvo u Trumpovoj eri posrće, a europske zemlje na prvoj crti obrane gube strpljenje, ta se kalibracija raspada. NATO je i sam priznao da su ruske neprijateljske akcije prema saveznicima sve učestalije.

Međunarodni institut za strateške studije (IISS) upozorava da se istočno krilo NATO-a suočava s rastućim ruskim prijetnjama u sivoj zoni, zbog čega države na prvoj crti pojačavaju utvrde, nadzorne sustave i protuzračnu obranu kratkog dometa. Češki predsjednik Petr Pavel nedavno je izjavio kako je Moskva naučila djelovati "gotovo do samog praga članka 5, ali uvijek ostajući tik ispod te razine". Pavel je pozvao NATO da "pokaže zube" i predložio "dovoljno odlučne, potencijalno čak i asimetrične" odgovore, poput onesposobljavanja ruskog interneta ili satelita. Naravno, ne stoji Vladimir Putin iza svakog nejasnog incidenta, ali opasnost leži u tome što dvosmislenost postaje rusko oružje kada najoprezniji član NATO-a koči odgovor cijelog saveza.

Amerika: I okosnica i kočnica

Postoji stvarna činjenica od koje Europa ne može brzo pobjeći: američko vodstvo NATO-u osigurava skupu okosnicu koju je teško, ako ne i nemoguće, samostalno replicirati. Obavještajni podaci, nadzor, izviđanje, punjenje gorivom u zraku i drugi visokotehnološki vojni kapaciteti daju NATO-u snagu. Ovisnost Europe toliko je duboka da analitičari iz instituta RUSI tvrde kako bi saveznici koji žele veću neovisnost od Washingtona prvo trebali izgraditi kapacitete za misije koje trenutačno može izvoditi samo američka vojska. To je ozbiljna prepreka svakom snu o europskom NATO-u koji bi zamijenio Ameriku, a da se i ne spominje snaga američkog nuklearnog arsenala.

Ipak, američko vodstvo ujedno je bilo i kočnica eskalacije. Predsjednik Donald Trump poljuljao je tu ulogu kada je prošle godine na pitanje o američkoj predanosti članku 5 o kolektivnoj obrani odgovorio: "Ovisi o definiciji". Dok su europski dužnosnici pripremali planove za moguće smanjenje američkih trupa, čelnici NATO-a zalagali su se za veće izdatke za obranu. Uobičajen je zaključak da američka neizvjesnost pomaže Moskvi slabljenjem NATO-a, no postoji i druga mogućnost: ta neizvjesnost mogla bi uvjeriti europske zemlje na prvoj crti da prestanu čekati konsenzus pod vodstvom Washingtona prije nego što djeluju protiv Rusije.

Europske zemlje na prvoj crti gube strpljenje

Poljska se ne ponaša kao zemlja koja čeka jamstva dalekog zaštitnika. S izdvajanjem od 4.48 posto BDP-a, bila je najveći potrošač na obranu u NATO-u 2025. godine, a slijedile su je Litva (4 posto), Latvija (3.73 posto) i Estonija (3.38 posto). Nakon što su ruski dronovi u rujnu 2025. ušli u poljski zračni prostor, ministar vanjskih poslova Radosław Sikorski izjavio je da je ideja o 19 slučajnih povreda "jednostavno nevjerojatna". Kasnije je rekao da bi NATO i EU trebali razmotriti zonu zabrane letenja iznad Ukrajine kako bi zaštitili europski zračni prostor, naglasivši da Poljska tu odluku ne može donijeti sama.

Ministri vanjskih poslova Nordijsko-baltičke osmorke u travnju su poručili da se Europa suočava s "hitnom potrebom" da preuzme veću odgovornost za oblikovanje svoje budućnosti. Saveznici na Baltičkom moru uspostavili su inicijativu "Baltic Sentry" nakon opetovanih oštećenja podmorske infrastrukture, a analitičari Carnegieja tvrde da aktivnosti ruske "flote u sjeni" zahtijevaju kreativne i proaktivne regionalne odgovore. Sve su to jasni znakovi opasnog razdoblja u kojem Europa, većinom neprijateljski raspoloženija prema Rusiji od SAD-a, postaje sve spremnija djelovati prije nego što bude u potpunosti sposobna kontrolirati posljedice.

Dvosmislenost kao oružje i rizik

Moskva niječe mnoge optužbe koje ovo okruženje čine tako zapaljivim. Kremlj je negirao odgovornost za ometanje GPS signala zrakoplova predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen krajem kolovoza 2025., a rusko Ministarstvo obrane poručilo je da "nema namjeru gađati ciljeve na teritoriju Poljske" nakon upada dronova. NATO ne bi trebao graditi politiku samo na sumnji, ali zdrava doza skepticizma prema svemu što dolazi iz Rusije je nužna. Vlade ne reagiraju u hladnoj atmosferi sudnice, već pod golemim pritiskom, uz alarme, radarske tragove i političke napetosti.

Izvješća o ometanju i lažiranju GPS signala diljem Europe naglo su porasla od ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine, utječući na zrakoplove, brodove i dronove, a Rusija tvrdi da su takve mjere obrambene. Početkom svibnja, NATO-ovi lovci podignuti su nakon što su dronovi prešli u latvijski zračni prostor iz Rusije. Dvosmislenost može obuzdati NATO, ali njezino ponavljanje može radikalizirati saveznike najbliže opasnosti, koji očajnički traže odvraćajući odgovor. Rusija, poznata kao medvjed, sada ga provocira.

Putin podcjenjuje europski odgovor

Putin je godinama pokušavao oslabiti američki utjecaj na NATO, a u Trumpu je pronašao korisnog saveznika u tom cilju. No, savez koji time dobiva možda je manje podatan nego što je želio. NATO pod dominacijom SAD-a dao je Moskvi jasno središte moći, a Europi arbitra u obliku supersile. Više europski NATO i dalje bi trebao američku moć za veći rat i težinu Washingtonovog nuklearnog odvraćanja, ali odmazda u sivoj zoni može uključivati kibernetičke odgovore, provedbu sankcija, pomorske inspekcije i diplomatska protjerivanja i prije pozivanja na članak 5.

Sve to nosi rizik ozbiljne eskalacije jer europski jastrebovi dobivaju argumente za oštriji odgovor Moskvi. To je povratni udarac i pogrešna procjena koje Putin možda podcjenjuje. Amerika je bila štit NATO-a, ali i njegova kočnica. Ako Europa zaključi da kočnica više ne radi, Putin bi mogao otkriti da opasnost nikada nije bio samo članak 5, već sve ono što se nalazi neposredno ispod njega.