ZLATKO Dalić je od svjetskog srebra 2018. bio simbol reprezentacije Hrvatske jednako kao i Luka Modrić. Malom hrvatskom čovjeku postao je blizak i omiljen jer se predstavlja kao ponizni i bogobojazni domoljub. Među hrvatskim nogometnim pukom samo su još dva izbornika uživala omiljenost kao Dalić. To su Miroslav Ćiro Blažević i Slaven Bilić.

Prvi je pokojni, a drugi je ne samo bivši, nego i od danas opet aktualni izbornik Hrvatske. Bilić se vratio na mjesto na kojem se proslavio iako je u 14 godina od odlaska s klupe Hrvatske imao tek dva trenerska uspjeha. Izbornik Hrvatske bio je od 2006. do 2012. Plasirao se s Hrvatskom na dva Europska prvenstva, od kojih je na jednom prošao skupinu i ispao u prvoj nokaut rundi, dok na drugom nije uspio proći grupu.

Hrvatska slavi izbornika koji jedini nije uspio odvesti reprezentaciju na SP

Bilić je ujedno i jedini izbornik Hrvatske koji nije uspio odvesti reprezentaciju na Svjetsko prvenstvo. Hrvatska je pod njegovim vodstvom bila tek treća u kvalifikacijskoj skupini za SP 2010. Tako da je to jedino najveće natjecanje koje je Hrvatska propustila, a taj neuspjeh potpisuje Bilić. 

Premda nije imao uspjeha na velikim natjecanjima, Bilić je u prvih par godina izborničkog mandata postao najomiljeniji lik u državi. Naslijedio je Cicu Kranjčara nakon neuspjeha na SP-u 2006., pomladio momčad davanjem važnih uloga Modriću, Eduardu, Ćorluki, a kasnije Mandžukiću te oduševio pobjedama protiv Engleske u kvalifikacijama za Euro 2008. te slavljem protiv Njemačke u skupini turnira. 

Veličaju se njegove dvije pobjede nad Engleskom. Zaboravlja se da je odmah zatim od nje primio devet komada

Zatim je naivno ispao protiv Turske, ali nacija je bez obzira na to bila zaluđena Bilićem. Samo su se veličale njegove spomenute pobjede nad Englezima, ali ne spominje se da su mu ti isti Englezi već u idućim kvalifikacijama, za SP 2010., u dvije utakmice utrpali devet komada.

Bilića se ističe kao poštenjačinu i principijelnog tipa, a prešućuje se da je izbornikom postao, ali i ostao tako što je nakon debakla u kvalifikacijama za SP te velikih kikseva u kvalifikacijama za EP 2012. poljubio prsten Zdravku Mamiću, apsolutnom šefu hrvatskog nogometa, saveza i reprezentacije u najcrnje vrijeme. Ono u kojemu je Bilić u prvom planu zaluđivao mase dok je Mamić u pozadini brao milijune.

"Zdravko je moj prijatelj"

Dok se Hrvatska natjecala u iskazima obožavanja Bilića, potpisnik ovog teksta ga je na konferenciji za medije sučelio s navedenim neugodnim činjenicama o savezu njega i Mamića. Bilić je tada pitanje presjekao odlučnom rečenicom "Zdravko je moj prijatelj!"

Hrvate to ne zanima i to ne žele znati. Padali su na Bilića zbog cigarete koja mu nehajno visi iz usta, naušnice i gitare preko ramena. Mlad, moderan, obrazovan, elokventan, jamčio je naslove, a mediji su ga obožavali.

Neukusno ulizivanje novinara

Bilić je iza sebe imao odanu vojsku novinara koji su ga slavili sipajući frazetine "intelektualac u kopačkama", "izbornik pravnik", "trener roker". Možete li zamisliti Dalića da snimi navijačku himnu za veliko natjecanje sa svojim rock bendom u kojemu svira gitaru? Naravno da ne možete, ali je to s Bilićem bilo normalno.

A možete li zamisliti Bilića da igračima Hrvatske pušta Thompsona i u kampu reprezentacije organizira mise s "velečasnim" Sudcem? Ako ste odmah odgovorili "naravno da ne možemo, ali to je s Dalićem normalno", griješite. Ono što bi svatko po defaultu pripisao desnom populistu Daliću, u reprezentaciju je 10 godina prije njega uveo navodno lijevi populist Bilić.

Che Guevara na majici i Thompson na playeru

Zapravo, on je sve ono što treba biti i sve može kombinirati. "Anything goes", rekli bi Biliću omiljeni Gunsi, pa će tako ovaj postmoderni karizmatik nositi majicu s Che Guevarom i igračima puštati Thompsona.

"Kada sam ušao u svlačionicu, vidio sam da moji dečki nisu zadovoljni. Upalio sam kazetofon i rekao im: Pjevajte! Mi smo večeras pobijedili. Pustio sam im Thompsonovu pjesmu Lijepa li si", otkrio je Bilić nakon teško izborene pobjede nad Austrijom na startu Eura 2008.

Dan prije nego što je igrače sokolio pjesmom u kojoj se svojata teritorij susjedne i samostalne države i u spotu za koju se veliča ratni zločinac, Bilić se obratio za pomoć Svevišnjem. Točnije, njegovu manikiranom krčkom izaslaniku na Zemlji.

"Sudac je moj prijatelj"

Da sve oko te suradnje bude obavijeno velom mistike, pobrinuli su se Bilićevi najvjerniji suradnici novinari, koji su pisali da je "tajna" zašto se Bilić na Euru nije sa svojim izabranicima pojavio u bazi reprezentacije u Villachu. Dan kasnije pojasnio je: "Jako sam dobar s velečasnim Zlatkom Sudcem.

Čuli smo se nedavno i dogovorili se da se moramo vidjeti, pa sam mu predložio da dođe u Austriju. On je taj poziv prihvatio, pa sam danas išao po njega na aerodrom u Klagenfurtu. Porazgovarao je sa svim igračima, a onda nam je održao i misu u kapelici pokraj hotela. Bilo je jako lijepo, prisutni su bili svi igrači, bilo je to divno druženje."

Dalić se drži samo desnice, a Bilić grabi s obje strane

Zato Hrvati i dalje obožavaju Bilića iako već godinama ne samo da nema trenerskih uspjeha, nego skuplja otkaze. Nogometna svjetina obožava štoseve kao što su Bilićevi. Nije samo intelektualno jači, nego i mudriji od Dalića. Dok se poniznjak drži samo desnice, roker ravnomjerno grabi fanove s obje strane spektra. Tako si radi dvostruku korist jer i amortizira kritike sa suprotne svjetonazorske strane.

Novinari padaju ničice pred tipom koji u dosadnom trenerskom miljeu strši kao ekscentrik jer sluša Maidene, istetoviran je i na Wembleyu nosi vunenu kapu poput ujaka Alberta, a umjesto recitiranja frazetina o davanju 120 posto svojih mogućnosti i taktičkih začkoljica, priča o socijalizmu i Isusu.

Ova rečenica je iz komentara o Biliću od prije 11 godina, ali je jednako aktualna i ovih dana, kada se novinari natječu u odama Biliću. Nema veze što je bio Mamićev saveznik i prijatelj, što je u reprezentaciju uveo Thompsona i što u trenerskoj karijeri ima tek par zapaženih rezultata. Baš zato je pravi čovjek na pravom mjestu.