Ilustracije: SpaceX

ZABORAVITE na stara pravila o istraživanju svemira. Utrka u svemiru više se ne vodi među državama, sada na scenu stupaju velike kompanije. Svatko tko ima dovoljno novca i registrirano poduzeće može se baviti istraživanjem svemira.

Rana istraživanja

Od prvih dana ljudskog istraživanja svemira, lansiranja Sputnika 1957. i leta Jurija Gagarina 1961., ovim područjem dominiralo je hladnoratovsko rivalstvo između Sovjetskog Saveza i SAD-a, a osobito teška borba vodila se oko toga tko će prvi kročiti na Mjesec. Tijekom ove burne borbe za "svemirski teren", poslovni svijet gurnut je u sjenu, prvo mjesto pripalo je vladama koje su plaćale i održavale svemirsku utrku.

Istina, prvi komercijalni satelit, Early Bird, lansiran je još davne 1965. godine, ali sve donedavno razvoj ovakvih komercijalnih satelita bio je ograničen na velike telekomunikacijske kompanije. Sateliti su koštali stotine milijuna dolara i težili po nekoliko tona, a bili su dizajnirani tako da mogu trajati do 15 godina, kako bi investitori mogli podmiriti troškove njihove gradnje.

I na tom području dogodila se revolucija. Tehnološki napredak izgurao je tradicionalne modele istraživanja svemira. Niz kompanija sada obećava relativno jeftin pristup svemiru uz pomoć inovacija poput obnovljivih raketa i horizontalnih lansirnih sustava. Sateliti postaju sve manji, a njihova izrada sve jeftinija - i u ovom trenutku ih oko 1.500 kruži u orbiti iznad nas.

Preplavljeni su podacima i fotografijama svemira, a novi igrači na svemirskoj sceni sada interpretiraju - i reklamiraju - ovu informacijsku revoluciju.

"Nešto što smo prije radili u veličini autobusa, sada možemo staviti u kutiju za cipele", objašnjava Stuart Martin, izvršni direktor britanskog poslovnog inkubatora koji pomaže u pokretanju svemirskih start-upova.

Investicije se slijevaju u sektor istraživanja i korištenja svemira. U 2016. globalno ulaganje u istraživanje mogućnosti u svemiru iznosilo je 329 milijardi dolara: tri četvrtine od toga došlo je iz komercijalnog, nevladinog sektora.

Elon Musk ima SpaceX, a Jeff Bezos - Blue Origin

Rakete su postale naša vrata u svemir, poput dostavnih kamiona. Upravo rakete obuhvaćaju naše nastojanje da uistinu postanemo civilizacija koja putuje u svemir. I, kada je riječ o tim "dostavnim kamionima", cijelu priču vode - milijarderi.


Kompanija SpaceX poduzetnika Elona Muska koristi svoje Falcon9 rakete kako bi opskrbljivala Međunarodnu svemirsku postaju, a Blue Origin Jeffa Bezosa razvija lansere New Shepard i New Glenn. Obje kompanije već su pokazale revolucionarne tehnike koje im omogućuju vertikalno slijetanje, što je značajan iskorak prema višekratnom korištenju raketa, koje bi pak trebalo dramatično sniziti cijene leta u svemir.

U međuvremenu, Virgin Group Richarda Bransona radi na razvoju satelitskih lansiranja iz zraka - sve to uz postojeće planove za suborbitalne turističke letove.

Rocket Lab s Novog Zelanda

Novi igrač koji se nada da će promijeniti način na koji koristimo svemir je novozelandski Rocket Lab. Iako još u povojima, to je jedina raketna tvrtka u svijetu s vlastitim lansirnim kompleksom na poluotoku Mahia.

Nijedna od ovih tvrtki trenutno, naravno, ne radi isključivo na komercijalnoj osnovi, piše BBC.

"Sve njih na ovaj ili onaj način sufinancira država", kaže Stuart Martin.

I dok se rakete od Sputnika iz 1957. nisu mnogo mijenjale, jer još uvijek moraju nositi svoj teret prkoseći gravitaciji, bilo bi pogrešno misliti da je Rocket Lab samo još jedan od tradicionalnih proizvođača raketa, tvrdi njen osnivač Peter Beck.

Trenutačno prosječna cijena lansiranja satelita iznosi oko 200 milijuna dolara, a iz SAD-a prošle godine su lansirana čak 22 satelita.

Peter Beck se nada da će jednom, kad njegove rakete budu operativne, put u svemir koštati oko pet milijuna dolara i da će "tamo moći ići jednom tjedno".

Electron raketa

U središtu prodaje Rocket Laba je njihova Electron raketa dizajnirana za nošenje malih satelita u orbitu. Ona se uglavnom sastoji od ugljikovih vlakana, a svi motori su izrađeni uz pomoć 3D printera.

"Za izradu motora bi inače trebali mjeseci, a mi ga proizvedemo za 24 sata", kaže Beck.

U prvom testnom letu ovog svibnja, raketa je uspješno ušla u svemir, ali nije dosegnula orbitu. Planirana su još dva leta. U ovom trenutku mali proizvođači satelita još uvijek koriste postojeće lansirne rampe kojima su glavni i osnovni teret veliki sateliti, ali još uvijek imaju dodatnog prostora.

Međutim, kako se povećavaju prohtjevi za promatranje zemlje, zbog vremena, putovanja i izrade karata, proizvođači moraju pronaći druge načine da organiziraju odlazak u svemir.

Beck kaže kako upravo ovu prazninu planira popuniti Rocket Lab. Umjesto da čeka da se oslobodi prostor uz lansiranje velikog satelita, "sada na Internetu jednostavno možete u par klikova kupiti pokretanje", kaže on.

Planet Lab

Kompanija koja je odlučna u tome da će koristiti rocket Labov Elektron lanser je Planet Lab iz San Francisca koji je dizajnirao i izradio vlastitu "kockicu" koja teži samo 4 kilograma.

Za razliku od tradicionalnih komercijalnih komunikacijskih satelita koji se nalaze u visokoj geostacionarnoj orbiti, 35.700 kilometara iznad Zemlje, sateliti Planet Laba, tzv. Golubice, pozicionirane su mnogo niže, na samo 500 kilometara visine, što je udaljenost od Londona do njemačkog Koelna. Položaj u niskoj orbiti znači da se mogu koristiti manje kamere, a još uvijek dobiti fotografiju pristojne rezolucije - a istodobno se smanjuje težina i troškovi u odnosu na tradicionalni satelit.

Manji sateliti znače da se novi dizajni mogu testirati i izraditi brže, kažu kompanije.

U veljači, Planet Lab je u orbitu lansirao 88 "Golubica", a zatim još 48 nekoliko mjeseci kasnije. Sada ta kompanija može svakog dana fotografirati svaki kutak Zemlje.

"U potpunosti smo uklonili ograničenja u opskrbi, a smanjili smo i troškove fotografija koje skidamo", kaže Will Marshall. Dodaje i kako to znači ne samo nižu cijenu za kupce, nego i osiguranje da će podaci biti dostupni većem broju ljudi.

"Naravno da nisu samo vlade i velike tvrtke među onima koji mogu kupiti naše podatke. Našim bazama mogu pristupiti svi - bez obzira na to je li riječ o malim ili srednjim tvrtkama, ili nevladinim organizacijama, ili istraživačima na sveučilištima", govori on.

Promjene u upotrebi informacija

I dok razvoj raketa i satelita najčešće završava na naslovnim stranama, najveća promjena nastala je u praktičnoj upotrebi prikupljenih informacija. Podatke već sada koriste poljoprivrednici, naftne i rudarske kompanije. Poljoprivrednici sada mogu biti na vrijeme upozoreni da se pripreme na loše vremenske uvjete i loše žetve, ribarima se može reći kolika je temperatura mora i pomoći im da uz pomoć te informacije nađu ribu. Sve su preciznije fotografije, na njima se mogu raspoznati pojedina stabla, a ovo je svakako vrijedan napredak u procesu očuvanja šume.

Britanski Terrabotics

Jedna od kompanija koje crpe maksimalnu količinu podataka iz ove poplave informacija je i britanski Terrabotics.

"Na normalnoj fotografiji postoji ograničena količina piksela, ali bogatstvo informacija leži u pikselima koji su snimljeni, ali nisu uočljivi", kaže izvršni direktor ove kompanije Gareth Morgan.

"Obrađujemo fotografije podpikselima prije nego što napravimo analize na temelju tih fotografija. Nadogradimo ih, unesemo skupove 3D podataka, a zatim ih ubacujemo u sustave umjetne inteligencije. Pretvaramo fotografije u signale, nešto poput radio valova. To nas oslobađa ograničenja koja nameću pikseli. Naprimjer, možemo zaviriti u rudnik i utvrditi što se promijenilo, je li on dublji i je li se zaliha materijala u njemu povećala", govori on.

Snimke Mjeseca

I nagradna natjecanja dovode do remećenja uhodanog procesa inoviranja.

Ansari XPrize ohrabruje inovatore da razvijaju nove letjelice koje se mogu više puta koristiti. Sada Googleova Lunar XPrize nudi 20 milijuna dolara prvom timu koji uspije na Mjesec prizemljiti robotsku letjelicu koja može putovati 500 metara i napraviti fotografije tog puta.

Osnivač Team Indusa u Bangaloreu, Indijac Rahul Narayan, kaže da se radi o poticanju inovacija i novim načinima razmišljanja o prostoru, a on sam, kako tvrdi, prije nije imao iskustva s istraživanjem svemira.

"Nitko od ljudi koji počinju ovo raditi nema iskustva u svemirskim znanostima, inženjerstvu ili tehnologiji", kaže on.

"I dobro je da nemamo, jer da imamo, ne bismo se nikad upustili u ovako velike izazove", nastavlja.

Njegov tim sada nadograđuje 6-kilogramski lunarni rover, jedan od najlakših ikad predviđenih za slijetanje na planetarno tijelo, a njegovo lansiranje je predviđeno u narednim mjesecima.

"Po mom mišljenju, oni su divovi, a mi smo mnogo manja kompanija koja stoji na ramenima tih divova", kaže.

Dok slijetanje njihovog rovera na Mjesec možda i neće imati neposrednu financijsku korist, Narayan tvrdi da će, ako planirano slijetanje uspije, to biti "kvantni korak za svaku kompaniju, svaku privatnu svemirsku kompaniju u svijetu, koji će ih potaknuti da izađu tamo i naprave više stvari u budućnosti".

Svemirske misije

U viziji svijeta u kojoj lako pristupačni sateliti nose lako dostupne rakete koje možete lansirati kada želite - sve se naručuje klikom miša i nema potrebe za čekanjem sporih, od države financiranih svemirskih misija.
 
"Ova posljednja svemirska utrka predstavlja i svojevrsni izazov", kaže Gareth Morgan iz Terraboticsa.

Jedinstvena količina fotografija svemira i podataka znači da se umjetna inteligencija mora koristiti za automatsku analizu tih podataka kako bi se to uspjelo napraviti na vrijeme.

"Trenutačni sustavi umjetne inteligencije trebaju izvanrednu količinu podataka za "trening", sve kako bi mogli neovisno prepoznati različite značajke. Trebamo promijeniti način na koji umjetna inteligencija radi. Napredak postoji, ali je sve to novo", govori on.

Više informacija generalno može biti dobra stvar, ali postoje i etičke dvojbe: nakon svega, svi mi možemo svakodnevno biti fotografirani iz svemira.

Tko ima pristup ovim podacima? Kako privatni sateliti napreduju, nastupa i velika revolucija u korištenju i obradi podataka, a kritičari diskutiraju o javnim i privatnim ulogama u svemiru.