Foto: Index

U NEKOLIKO navrata Indexu su se javljali ogorčeni čitatelji, tvrdeći kako im na benzinskim pumpama, koje nisu deklarirane kao samoposlužne, djelatnici odbijaju točiti gorivo, iako bi to morali.

Štoviše, prema njihovim informacijama, voditelji benzinskih pumpi su tu dosad samo pažljivu gestu prodavača uveli kao obvezu, poglavito INA, pa im nikako nije jasno zašto je se djelatnici na pumpama ne pridržavaju. Ne bi li provjerila jesu li prijave čitatelja opravdane ili ne i jesu li prodavači zaista toliko aljkavi ili ipak spremni uskočiti u pomoć vozačima, ekipa Indexa početkom studenog obišla je pumpe četriju najvećih kompanija, INA-e, Tifona, Croduxa i Lukoila u Zagrebu.

Prva postaja bila nam je benzinska Croduxa na Slavonskoj aveniji. Radno vrijeme im je od 0 do 24, a obzirom na frekventnu poziciju, nema nimalo sumnje da prodavači zarade svaku kunu svoje plaće. Međutim, u poslijepodnevim satima, kad naša ekipa staje po gorivo, gužve gotovo da i nema. U desetak minuta, koliko smo se sveukupno zadržali na pumpi, po gorivo je došlo svega nekoliko automobila. Iako su u smjeni obično po dvojica djelatnika, u vrijeme našeg dolaska, u prodajnom prostoru nalazi se samo jedan. Vidimo da je uočio naše zaustavljanje. Samo nam je mahnuo da pričekamo i minutu kasnije stvorio se pored automobila.

Crodux i Lukoil: Pa što ne vičete...

"Pa, što ne vičete…", kaže, odmah odlazi do automobila i toči nam gorivo. Nije osobito susretljiv ni pričljiv, ali zaista ničime i ne daje do znanja da mu kompliciramo život i radni dan. Ne koluta očima, niti ikako reagira na relativno mali potrošeni iznos – u rezervoar nam stane goriva za manje od četristo kuna koje kanimo potrošiti na četiri benzinske pa je posve jasno mu ne radimo bogznakakav promet. Uglavnom, čovjek je bez pokazivanja ikakvih emocija - natočio, naplatio, pozdravio. Amen.

Nakon Croduxa, zaputili smo se na Lukoil na Aveniji Dubrovnik. Jednako frekventna pozicija, neposredno prije Rotora. Iako je bitno manja od ostalih postaja koje smo obišli, prilično je nepreglednija i prodavačima je, koliko mi to možemo procijeniti, bitno teže držati situaciju pod kontrolom. U prodajnom prostoru su dvojica djelatnika. Vidimo da su primijetili naš dolazak, no njih dvojica veselo čavrljaju kao da se nisu godinama vidjeli i ne mare baš puno za to što stojimo pored auta. Nakon nekoliko minuta, prodavač nam mahne, pa mahnemo i mi njemu. U sekundi se stvori pored automobila. "Treba vam natočiti gorivo? Pa što ne vičete…"

Odgovaramo da ne spadamo u kategoriju glasnih, a on sliježe ramenima i smije se. Nije mu problem, kaže, natočiti gorivo, ionako to stalno radi. Gorivo nam u malenom prodajnom prostoru natrpanom svime i svačime naplaćuje i izdaje račun njegov jednako dobro raspoloženi stariji kolega.

Tifon: Nekoliko minuta čekanja, ali djelatnica nije besposlena

Treća postaja, Tifon na Lučkom. I oni rade od 0-24, no, za razliku od prijašnje dvije benzinske, ova ima i ugostiteljstvo pa je u radnom prostoru malo veća gužva. Dvoje djelatnika trebalo bi držati smjenu same benzinske pumpe i ne baš malenog prodajnog prostora, a jedan je djelatnik za šankom, poslužuje pića i brzinske obroke. U vrijeme kad stajemo po gorivo, djelatnica u korporativnoj uniformi upravo pere pod i iznosi smeće i samo na milisekundu obrati pažnju na to da stojimo pored auta i čekamo.

Međutim, mlada žena ne da se smesti i dalje radi svoje; na prvu je teško uopće i procijeniti je li prodavačica ili možda žena radi samo na poslovima čišćenja. Žena čisti, pere, posprema i – uopće nas ne gleda, a kamoli da se pita zašto stojimo pored automobila. Nakon, zasad, rekordnih – ali i dalje ne predugih - nekoliko minuta čekanja, dolazi do vrata i pita nas trebamo li pomoć. Na naš potvrdni odgovor, slijedi već poznato: "Pa, što ne vičete…" Rutinski odradi svoje, obriše ruke od goriva, u tri koraka je za blagajnom, ljubazno pita trebamo li R1 ili obični račun (bez obzira na mali iznos) te usput ponudi proizvode koji su im tog dana ili tjedna na akciji. Opuštenim, pristojnim i vedrim pristupom svakako je uspjela 'popraviti' prvi dojam činjenicu da smo nju, dotad, morali najdulje čekati. Uostalom, i sami smo se uvjerili – žena nije besposleno stajala i ignorirala da ju čekaju kupci, već je vrijedno čistila radni prostor.

INA: Najdulje čekanje

Što se nikako ne bi moglo reći za benzinsku INA-e na Heinzelovoj. Kad dolazimo do njih, još malo pa je vrijeme Dnevnika. Gužva u gradu je splasnula, nije ni sjena onoj od prije dva-tri sata. Za kasom su dvojica djelatnika i iako im sama pozicija pruža savršeni pogled na cijeli vanjski prostor i sve točionike goriva, očito se prave da nas nisu primijetili. Naše besmisleno stajanje pored rezervoara uopće ih se ne dotiče. Jedan je okrenut leđima, drugi je zauzeo stav točno takav da cijeli prostor pumpe ima u vidokrugu, ali… Ništa.

Prilično čudno, pogotovo ako se zna da je INA najrigoroznija po pitanju prakse usluživanja kupaca, tumače nam kasnije naši sugovornici, djelatnici svake od 'testiranih' kompanija. No, naše čekanje se nastavlja, mlađi prodavač ulazi u, pretpostavljamo, skladišni prostor pa se vraća pa odlazi… Čitavo vrijeme ima pregled situacije vani kao na dlanu. Nakon rekordnog čekanja, u odnosu na sve tri prijašnje pumpe, momak izlazi van i pita nas treba li nam pomoć. I ono već odslušano: "Pa, što ne vičete…"

Obilazak pumpi potvrdio nam je ono iskustveno da u svemu bolje prolaze glasniji – kako u svemu u životu, očito tako i na benzinskim pumpama. No, općenito, niti na jednoj od pumpi koje smo obišli, nismo imali ni najmanje loše iskustvo – nitko od djelatnika nije prigovarao na tome što nam mora točiti gorivo, čak ni ikakvom gestom pokazao da mu je to problem. A minuta ili dvije čekanja duže – zaista bismo bili krajnje razmaženi da im to uzimamo za zlo. Međutim, premda zvuče banalno, prijave kupaca da su imali loše iskustvo na pojedinoj pumpi, odnosno, da im prodavači nisu uskočili po pitanju točenja goriva, prodavače može stajati radnog mjesta.

Tko ima kakve plaće?

"Da me neki od kupaca prijavi poslodavcu, morao bih pismeno objašnjavati zašto ga nisam poslužio. Zato se i trudimo da do takvih situacija ni ne dođe. Naravno da nećemo nas dvojica stajati za pultom i pričati viceve dok se vani neka žena bori s točenjem goriva, međutim, znalo je biti situacija kad nam se zagužva da jednostavno ne stignemo iste sekunde istrčati van i poslužiti kupca", priča nam svoja iskustva jedan dugogodišnji djelatnik Tifona. Također, kaže da nadležni imaju razumijevanja i da ne očekuju da su radnici na usluzi kupcima ako im je zaista gužva, no više od toga baš i neće tolerirati. Prosječna plaća radnika na benzinskim pumpama Tifona iznosi oko 3800 kuna, a tome se pridodaju putni troškovi. Možda je manja nego što je dio javnosti sklon misliti, no, očito se naši ravnaju po plaćama blagajnica u Konzumu“, smije se naš sugovornik. Iako ne postoji pismena obveza o posluživanju kupaca, kaže, generalno se vodi računa o tome da oni ne steknu loš dojam ili dobiju ikakav razlog za prigovaranje.

Veće plaće imaju radnici na pumpama Crodux koje su u vlasništvu generala Ivana Čermaka i one su, tvrde nam prodavači odnedavno porasle na oko 4800 kuna. "Imali smo svakakvih iskustava. Ima muškaraca koji ne toče gorivo sami, iz nekih svojih razloga, a ima i žena koje ne dozvoljavaju da im se priđe rezervoaru. Nema tu nekog pravila", smije se jedan djelatnik Croduxa i priznaje kako će prije uskočiti u pomoć nekoj ženi, negoli muškarcu. Prijave na kvalitetu njihovih usluga nisu česte, uvjeravaju nas, i poslodavac ima razumijevanja za njih.

INA je godinama bila pri samom vrhu kad su u pitanju plaće djelatnika na pumpama i premda su još uvijek, kažu nam prodavači, bolje plaćeni od svojih kolega koji rade za druge kompanije, plaće su im se smanjivale, imaju dojam da se od njih i više traži i da je poslodavac rigorozniji. No, za razliku od ostalih, radnici na INA-inim pumpama bitno su neskloniji komentirati poslodavca, javno ili anonimno, bilo da je pumpa u koncesiji ili nije, što je priča za sebe, tek kratko komentiraju da se zbog pritužbi kupaca lako mogu zaraditi sankcije, pa i otkaz. 

Na Indexov upit o obvezama njihovih djelatnika odgovorili su samo INA i Tifon, i to šturim odgovorima iz kojih proizlazi da su podaci koje od njih tražimo u domeni poslovne tajne, dok su se iz Lukoila i iz Croduxa potpuno oglušili. U svakom slučaju, malo manje jurcanja i gledanja na svaku minutu, a malo više strpljenja i razumijevanja za ljude oko nas povremeno bi nam, očito, svima dobro došlo…