Foto: Index/123rf

NEDAVNI posjet srpskog predsjednika Aleksandra Vučića Hrvatskoj izazvao je veliku pozornost u medijima i u javnosti, kako u Hrvatskoj tako i u Srbiji, pa čak i van granica država nastalih raspadom Jugoslavije.

Svi su imali nešto za reći, rekapituliralo se sve i svašta, od Vučićevih ranih antihrvatskih govora, preko njegovog novijeg, umivenijeg političkog lica i zaokreta u retorici hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, do kakofonije u komunikaciji na liniji Pantovčak-Banski dvori.

Nešto malo manje pozornosti, ali još uvijek puno, izazvao je posjet predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika koji je nedugo potom nenajavljen stigao u Karlovačku županiju.

Budući da u Hrvatskoj ni danas ne jenjava interes za teme kao što su partizani, ustaše, četnici, Tito, Jugoslavija i NDH, na što, među ostalim, ukazuju komentari pod člancima na internetskim portalima, što god oni u stvarnosti tematizirali, učinilo nam se prikladnim podsjetiti na jedan povijesno važan jubilej. Naime, ove godine navršava se 100 godina od ulaska Hrvatske u zajedničku državu južnoslavenskih naroda koja se prvo zvala Kraljevina SHS, a onda je brzo bila preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju.

Znanstveni pogled na srpsko-hrvatski brak

Oprostit ćete nam, nadamo se, što smo ovaj trenutak odabrali za podsjećanje na jubilej iako bi korektniji datum bio 1. prosinca. Ipak smo na početku povijesne obljetnice, a spomenuti posjeti daju dodatno opravdanje i aktualnost podsjećanju na nju.

Da ne duljimo s uvodom, za ovu našu temu, a budući da je želimo obraditi znanstveno, kako i doliči znanstvenoj rubrici Indexa, zamolili smo dvojicu naših povjesničara da nam daju odgovore na nekoliko važnih pitanja koja bi mogla pomoći da se ona rasvijetli u nekom akademskom diskursu. Novinarskog, politikantskog, uličnog i birtijaškog imali smo se prilike načitati, nagledati i naslušati prethodnih dana (naravno, u moru nesuvislih osvrta i komentara našlo se i nešto suvislih, ali ipak ne i povijesno-znanstvenih).

U ovom tekstu pitanja smo postavili dr. sc. Željku Holjevcu, izvanrednom profesoru na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, i dr.sc. Goranu Hutincu, docentu na istom odsjeku.
 
Njihove zanimljive odgovore donosimo vam u cijelosti.

1) Tko je s kojim interesom ušao u zajednicu SHS, a poslije Jugoslaviju?

Holjevac: Osnovni cilj svih hrvatskih političkih opcija od Hrvatskoga narodnog preporoda do Prvoga svjetskog rata bilo je ujedinjenje hrvatskih zemalja unutar ili izvan Habsburške Monarhije. Preporoditelji su stanovnike povijesnih hrvatskih pokrajina – Dalmacije, Hrvatske i Slavonije – obuhvaćali ilirskim imenom. Tim su imenom obuhvaćali i ostale Južne Slavene različitih imena, vjera i pisama. Kasnije su hrvatski narodnjaci zagovarali čvršće povezivanje s ostalim Južnim Slavenima pa su u Zagrebu osnovali JAZU (danas HAZU). Krajnji cilj tih nastojanja bio je stvoriti ''nezavisnu i slobodnu, narodnu i državnu zajednicu Jugoslavensku'', kako je predviđao južnoslavenski program Narodne stranke iz 1874. godine. Za to vrijeme, u srpskom kulturnom krugu s jezgrom u Kneževini Srbiji oblikovao se nacionalni program koji se svodio na teritorijalno proširenje te jezgre u okolnostima otvorenog ''istočnog pitanja'', tj. pitanja opstanka ili podjele Osmanskoga Carstva. Hrvatski interes bilo je nacionalno ujedinjenje, a srbijanski teritorijalno proširenje.

Hutinec: Dodatni motiv za srbijansku političku elitu bilo je i objedinjavanje svih Srba u jednoj državi, pri čemu su Srbi ''prečani'' – stanovnici Hrvatske, Slavonije, Dalmacije i BiH – bili važan faktor. Pregovori velikih sila u toku Prvog svjetskog rata i njihove ponude teritorijalnog proširenja Italije i Srbije nauštrb austro-ugarskog teritorija dodatno su komplicirale njihov položaj. Naime, Italiji je ponuđena sjeverna Dalmacija nastanjena Srbima, a Srbiji ostatak Dalmacije u kojem nije bilo značajnijeg srpskog stanovništva. Takvi su prijedlozi vodili u vjerojatan  sukob ratnih saveznica poslije rata, i na srpskoj je strani, pogotovo nakon sloma njihove glavne zaštitnice carske Rusije u Februarskoj i Oktobarskoj revoluciji 1917. kompromis i stvaranje zajedničke države s Hrvatima i Slovencima predstavljao dobru priliku za ostvarenje maksimalističkih teritorijalnih zahtjeva uz minimalan rizik novog sukoba s jednom od velesila i vodećih članica Antante.

Na hrvatskoj strani takve su težnje imale odjeka poglavito u područjima ugroženim od strane Italije (i u manjoj mjeri Mađarske). Jugoslavenska je država za Istrane, Primorce, Dalmatince (ali i Međimurce) predstavljala više ili manje uspješnu branu od stranog presizanja. Ne treba zanemariti ni ekonomske elite, koje su u Austro-Ugarskoj bile u podređenom položaju na ekonomski zaostaloj periferiji izloženoj poduzetničkoj gravitaciji Budimpešte ili Beča. Za hrvatske i slovenske kapitaliste je jugoslavenska država predstavljala sjajnu priliku za zauzimanje vodeće uloge na novom, širem gospodarskom prostoru u kojem im izuzev Vojvodine i Beograda i pod uvjetom izostanka uplitanja režima nitko nije mogao konkurirati.   
 
2) Tko je u tome imao veće interese, odnosno kome je takva država više trebala, Srbima ili Hrvatima?

Holjevac: Osim što je stanovnike hrvatskih zemalja odveo na udaljena bojišta, s kojih se mnogi nisu vratili ili su se vratili kao invalidi, Prvi svjetski rat suočio ih je i sa sudbonosnim političkim izborom. Ratna pobjeda Austro-Ugarske značila je za Hrvate ostanak pod višestoljetnom vlašću Beča i Budimpešte. U slučaju poraza i sloma podunavskoga diva prijetila je opasnost od podjele hrvatskoga teritorija između Italije i Srbije. U Londonu je 1915. sklopljen tajni ugovor kojim je Antanta prepustila Italiji znatan dio Dalmacije s Istrom i većim otoka u istočnom Jadranu. Kako bi privukli na svoju stranu neutralnu Bugarsku, saveznici su Bugarima ponudili Makedoniju. Zauzvrat su Srbiji obećali teritorijalno proširenje na Bosnu i Hercegovinu, Srijem, Bačku, istočnu Slavoniju i Dalmaciju. Izuzeti su samo oni dijelovi Dalmacije, koji su Londonskim ugovorom već bili namijenjeni Italiji. U takvoj situaciji zajednička je država više trebala Hrvatima nego Srbima. Hrvatski političari koji su bili naklonjeni ideji jugoslavenstva izbjegli su na početku rata iz Austro-Ugarske u inozemstvo. Ondje su zajedno s izbjeglim slovenskim i srpskim političarima osnovali Jugoslavenski odbor. Zalagali su se za rušenje Austro-Ugarske i stvaranje jugoslavenske države kao zajednice ravnopravnih naroda. Srbijanska vlada podupirala je rad Jugoslavenskog odbora, ali buduću državu nije zamišljala kao zajednicu ravnopravnih naroda nego kao proširenu Srbiju. Nedoumice oko federalizma ili centralizma otežavale su međusobnu suradnju na stvaranju zajedničke države.

Hutinec: U trenucima kada talijanska vojska ulazi u sve istočnojadranske gradove, pa čak i u unutrašnjost sve do Knina, a mađarska vojska u Međimurju vješa i strijelja na desetke Hrvata, očito je da je jugoslavenska država više vrijedila hrvatskoj političkoj eliti. Osnivanje postrojbi srpske vojske u Zagrebu od oslobođenih austro-ugarskih ratnih zarobljenika tjednima prije nego su do Zagreba stigle prve srpske regularne trupe jasno pokazuje koliku je važnost zagrebačko Narodno vijeće polagalo u veze sa Srbijom. Povezivanjem s ratnom pobjednicom težilo se anuliranju stigme poraza i sjedanjem za pobjednički stol. No, valja istaknuti i socijalni motiv – ti su dani doba socijalnog prevrata, često inspiriranog sličnim zbivanjima u Rusiji, Njemačkoj ili Mađarskoj. Društvena se elita, osobito u provinciji, suočila s masovnim i nasilnim buntom ljudi s dna društvene ljestvice, ogorčenih ratnom neimaštinom i oskudicom. Pljačka, palež, pa čak i ubojstva bili su u listopadu i studenom 1918. godine za mnoge u Hrvatskoj svakodnevica.. Poziv srpskoj vojsci da uđe na hrvatski teritorij imao je i funkciju održanja reda, odnosno očuvanja postojećeg poretka i odnosa moći.

3) Kako to da su Hrvati pristali da zajedničkom državom vlada srpska kraljevska dinastija Karađorđevića?

Holjevac: Austro-Ugarska je bila uređena europska država, ali je habsburški dualizam bio zapreka za političko sjedinjenje hrvatskih zemalja i teritorijalno povezivanje hrvatske nacije. Stoga je među Hrvatima na početku 20. stoljeća bilo sve više onih koji su smatrali da se hrvatsko pitanje ne može riješiti u Austro-Ugarskoj i da Hrvatska treba potražiti svoju budućnost izvan habsburškoga okvira. Istodobno je lojalnost mnogih Hrvata habsburškoj kruni još bila živa, a reformski planovi prestolonasljednika Franje Ferdinanda, u kojem su neki vidjeli mogućeg rušitelja dualizma, podgrijavali su kod pojedinaca nadu u mogućnost preustroja Austro-Ugarske u trojnu državu. Treća jedinica bila bi hrvatska ili južnoslavenska s jezgrom u Hrvatskoj koja je jedina od slavenskih zemalja u podunavskoj monarhiji imala državnopravnu autonomiju. Hrvatski zastupnici iz Dalmacije i Istre, zajedno sa zastupnicima iz slovenskih pokrajina, osnovali su Jugoslavenski klub u Carevinskom vijeću u Beču. Oni su 1917. izjavili da su za ujedinjenje Slovenaca, Hrvata i Srba na temelju narodnoga načela i hrvatskoga državnoga prava pod žezlom Habsburgovaca. Zbog revolucije u Rusiji i austro-ugarskih mirovnih nastojanja srbijanska se vlada približila Jugoslavenskom odboru. Istodobno se Jugoslavenski odbor približio srbijanskoj vladi jer se bez nje nije moglo provesti zamišljeno južnoslavensko ujedinjenje. Jedni i drugi sastali su se 1917. na grčkom otoku Krfu i potpisali sporazum o zajedničkoj državi kao slobodnoj i neovisnoj kraljevini. Ona je trebala imati jedinstveni teritorij, jedno državljanstvo i srbijansku kraljevsku dinastiju Karađorđevića na čelu. Na kraju rata Austro-Ugarska se raspala, Hrvati su ušli u državnu zajednicu sa Srbima, a Karađorđevići su postali kraljevima Srba, Hrvata i Slovenaca.

Hutinec: U Hrvatskoj je još u austro-ugarskim vremenima stvaran mit o „narodnim vladarima“ kao jamcima ostvarenja hrvatskih narodnih interesa. Taj se mit održao sve do danas, no na početku 20. stoljeća bio je od strane dijela hrvatske elite proširen sa srednjovjekovnih knezova i kraljeva hrvatske krvi na širi južnoslavenski prostor. Umjetnici poput Meštrovića nisu Karađorđeviće smatrali srpskom, već jugoslavenskom dinastijom – nastavljačima kralja Tomislava, kralja Tvrtka ili cara Dušana. Sudjelovanje Petra Mrkonjića (kasnijeg kralja Petra Karađorđevića) u ustanku bosanskohercegovačkih kršćana protiv osmanske vlasti 1875. godine, te kasniji uspjeh u Balkanskim ratovima na početku 20. stoljeća samo su učvrstili poimanje Karađorđevića kao osloboditelja potlačenih južnoslavenskih naroda. Regent i kasniji kralj Aleksandar Karađorđević vješto je poticao takve mitologeme, predstavljajući se u javnosti kao jugoslavenski, a ne više samo srpski kralj. Pozitivan odjek kojeg je polučio prilikom prvog službenog posjeta Zagrebu 1920. godine, ili u doba diktature tridesetih, kada je svečano dočekan u nizu hrvatskih mjesta, pokazuju da je pored glasnih protivnika dinastije Karađorđevića na hrvatskom prostoru ipak bilo i prilično mnogo onih koji su Karađorđeviće bili spremni prihvatiti kao legitimne vladare. U usporedbi s Rumunjskom, Bugarskom ili Grčkom, u kojima su kraljevale ''uvozne'' dinastije takva je solucija za mnoge predstavljala pozitivan ishod. Može se reći da je čak i Stjepan Radić kao glavni predstavnik hrvatske opozicije u dvadesetima mnogo manje mario za činjenicu da su Karađorđevići srpska dinastija, nego što mu je smetalo što je propuštena prilika da se monarhija zamijeni republikom, iz njegove perspektive mnogo povoljnijim modelom ustroja države.   

4) Kada je postalo jasno da Hrvati u toj državi neće moći ostvariti jednaka prava i svoje ideje?

Holjevac: U Zagrebu je u jesen 1918. osnovano Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba. Narodno vijeće se proglasilo političkim predstavnikom Južnih Slavena u Austro-Ugarskoj. Zatražilo je njihovo ujedinjenje u jedinstvenu i potpuno suverenu državu. U Zagrebu se sastao i Hrvatski sabor. Raskinuo je odnose s Austro-Ugarskom i proglasio Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju s Rijekom neovisnom državom. Sabor je zaključio da ta država ulazi u Državu Slovenaca, Hrvata i Srba, a u Zagreb je na poziv Narodnoga vijeća došla srpska vojska. U Narodnom vijeću nije bilo jedinstva oko pitanja ujedinjenja s Kraljevinom Srbijom. Hrvatsko-srpska koalicija, koja je imala većinu u Hrvatskom saboru, zalagala se za trenutačno i bezuvjetno ujedinjenje. Dio pravaša agitirao je protiv oduzimanja suvereniteta hrvatskom narodu, dok je Stjepan Radić težio za stvaranjem konfederativne i republikanske seljačke države. Na kraju je Središnji odbor Narodnoga vijeća donio odluku o ujedinjenju Države SHS sa Srbijom, što je zbog talijanskog iredentizma podržao i hrvatski katolički episkopat. Ujedinjenje je proglašeno u Beogradu 1. prosinca 1918. godine. Nekoliko dana kasnije, u Zagrebu je došlo do spontanog prosvjeda protiv ujedinjenja koje nije jamčilo nacionalnu ravnopravnost. Prosvjednici su na Jelačićevu trgu dočekani strojničkom paljbom pa je došlo do krvoprolića zvanog Prosinačke žrtve.

Hutinec: Nema jednostavnog odgovora na to pitanje. Za Frana Supila sumnje su se pojavile još u vrijeme Prvog svjetskog rata. Drugi su se otrijeznili ujesen 1918, u vrijeme neuspješnih pregovora Narodnog vijeća SHS, Jugoslavenskog odbora i srbijanske vlade u Genevi. Trećima je razočaranje izazvano grubim postupanjem srpske vojske prema narodu, primjerice uvođenjem batinanja kao kazne za minorne prekršaje, predstavljalo kap koja je prelila čašu. Pravna nesigurnost i porezno favoriziranje stare Srbije, te nepravedna zamjena valuta novim dinarima imali su vjerojatno najšireg odjeka, kao problemi koji su pogađali čitavo prečansko stanovništvo, uključujući i Srbe zapadno od Drine. Atentat u Narodnoj skupštini 1928. bio je vjerojatno događaj nakon kojeg su iluzije o jugoslavenskoj ravnopravnosti zadržali samo najokorjeliji pristaše integralnog jugoslavenstva.

5) Koji su događaji bili presudni za razvoj težnji za razlazom?

Holjevac: Kraljevina SHS, kasnije nazvana Jugoslavijom, bila je rezultat južnoslavenske ideje i cijena za izbjegnutu podjelu hrvatskih zemalja na kraju Prvoga svjetskog rata. Međutim, nova država nije zaživjela kao ravnopravna zajednica južnoslavenskih naroda nego kao neka vrsta proširene Srbije. Hrvati su ostali bez političke autonomije iz habsburškoga razdoblja i bili su svedeni na razinu ''plemena'' s tendencijom utapanja u integralnom jugoslavenstvu. A baš je u to vrijeme nastupila završna etapa u stoljetnom oblikovanju hrvatskoga naroda kao moderne europske nacije u širokome razvojnom luku od elitnoga kruga hrvatskih preporoditelja do masovnoga seljačkog pokreta. Oštre političke borbe za preustroj zajedničke države u uvjetima ograničenog parlamentarizma produbile su političku krizu, unatoč solidarnom traženju putova za suradnju Hrvata i Srba, a hrvatski nacionalni prvak Stjepan Radić umro je od posljedica atentata 1928. u Narodnoj skupštini u Beogradu. Unitaristička diktatura u kombinaciji sa svjetskom gospodarskom krizom i projektom kulturne integracije zaoštrila je hrvatsko pitanje i to u okolnostima sloma hrvatskoga financijskog kapitala i slabljenja gospodarske važnosti bivše habsburške periferije u novoj južnoslavenskoj državi te u situaciji u kojoj čak tri četvrtine Hrvata nije imalo vlastitog kreveta, kako je pisao Rudolf Bićanić. Jedva deset godina od nastanka zajedničke države pojavili su se zahtjevi za Hrvatskom izvan Jugoslavije.

Hutinec: Atentat u Narodnoj skupštini 1928. godine zapravo je predstavljao atentat na jugoslavensku ideju. Iako se Stjepana Radića danas percipira isključivo kao hrvatskog narodnog borca, u to je vrijeme on bio mnogo više od toga. Počevši od iznenadnog sporazuma sa Svetozarom Pribičevićem, ranijim najvećim neprijateljem radićevštine, Stjepan Radić je počeo široku akciju okupljanja koalicije koja je imala realne mogućnosti stvoriti jugoslavensku vladu čije težište političke moći ne bi bilo u Beogradu. Na lokalnim oblasnim izborima godinu prije atentata Radić i HSS su samostalno ili u koalicijama uspjeli preuzeti vlast u tijelima lokalne uprave u gotovo čitavom prekodrinskom prostoru, s izraženim ambicijama za simbolični prelazak Drine i početak političke borbe čak i u prijeratnoj Srbiji. Stoga je atentat Puniše Račića i skora Radićeva smrt nakon atentata predstavljala završni udarac jugoslavenstvu temeljenom na monarhizmu i (vrlo manjkavom) demokratskom političkom uređenju. Kasnija će jugoslavenska država biti cementirana prije svega ideološkim zasadama komunističkog pokreta i rezultatima pobjede antifašističke koalicije u Drugom svjetskom ratu. 

6) Koliko je povijesno opravdano smatrati NDH nekim temeljem hrvatske državnosti?

Holjevac: Ne može se NDH smatrati ''temeljem hrvatske državnosti'' kad se zna da je hrvatska država postojala i u doba kneza Branimira, kojeg je 879. blagoslovio papa Ivan VIII. Hrvatska je 1102. ušla u personalnu uniju s Ugarskom, a Hrvatski sabor u Cetinu 1527. izabrao novoga vladara iz habsburške dinastije. Pragmatička sankcija iz 1712. bila je nova potvrda hrvatske državnosti pod habsburškom krunom, a Hrvatsko-ugarska nagodba iz 1868. jamčila je Hrvatima pokrajinsku autonomiju s obilježjima državnosti. Zahtijevajući radikalno rješavanje hrvatskoga pitanja, ustaški je pokret uspostavom NDH u Drugom svjetskom ratu promovirao ideju hrvatske državnosti koja je u prvoj Jugoslaviji bila potisnuta do neprepoznatljivosti i prividno oživljena u Banovini Hrvatskoj. Istodobno je antifašistički pokret afirmirao ideju slobode koje u totalitarnoj NDH s rasnim zakonima i koncentracijskim logorima nije bilo u potrebnoj mjeri ni za Hrvate, a kamoli za nacionalne manjine koje su se solidarizirale s Hrvatima u borbi za narodnu slobodu. Ta je sloboda nakon rata zaogrnuta komunističkim jednoumljem pa se nije mogla razvijati u skladu s istinskim potrebama hrvatskih građana, a u drugoj Jugoslaviji je i federalna državnost antifašističke Hrvatske isprva bila zamijenjena saveznim centralizmom.

Hutinec: Tražiti uzore i temelje državnosti moderne Hrvatske u totalitarnoj, korumpiranoj, klijentelističkoj, rasističkoj i na svim poljima posve kompromitiranoj državno-pravnoj tvorevini je posve deplasirano. Država koja je zabranjivala djela Mate Lovraka ili Ericha Kästnera ne može nam biti uzor. Država čije su se elitne postrojbe poput Poglavnikova tjelesnog sdruga oblačile u donje rublje opljačkano ubijenim Židovima ne može nas ničim inspirirati. Država u kojoj se o bolesnoj djeci raspravljalo na eugeničkim osnovama, s olakšanjem što mnoga od njih neće doživjeti spolnu zrelost  čime bi se očuvala čistoća hrvatske krvi trajna je ljaga na hrvatskom imenu. Hrvatstvo bi, barem po mojem mišljenju, trebalo biti sinonim za slobodu, a ona je nespojiva s iskustvom Nezavisne Države Hrvatske.  

7)  Mislite li da je u tom kontekstu važniji kon/federalni ustroj Jugoslavije nakon II. svjetskog rata, osobito nakon događaja 1971.?

Holjevac: Poslije pobjede u ratu komunisti su obračunima, konfiskacijama, nacionalizacijom i drugim mjerama osigurali svoju vlast u obnovljenoj Jugoslaviji. Ona je prošla razvojni put od države ustrojene prema sovjetskom modelu preko pokušaja gospodarskih i društvenih reformi nakon sukoba Tito-Staljin i uvođenja radničkog samoupravljanja do hrvatske ''šutnje'' poslije sloma proljećarskog otpora 1971. komunističkoj vladavini. Samoupravljanje i ''udruženi rad'' u gospodarskim subjektima, neki oblici konfederalizma u ustroju savezne vlasti i deklarativno zajamčena prava i slobode ''radnih ljudi i građana'' bili su važni. Još je važnije bilo načelno pravo svakoga naroda na samoopredjeljenje i odcjepljenje. Unatoč tome, druga Jugoslavija nije bila pluralna građanska demokracija nego partijska država koja je počivala na ideološkom dogmatizmu i sveobuhvatnoj ulozi komunista u upravljanju višenacionalnom zajednicom, planskom usmjeravanju gospodarstva, praksama oblikovanja socijalističkoga čovjeka i otporu demokratizaciji.

Hutinec: Današnje su hrvatske granice posljedica dogovora nove, komunističke elite nakon 1945. godine. Ustavna rješenja 1974, ali i rezultati Domovinskog rata – kako neuspjeh Miloševićevih pretenzija prema Hrvatskoj i BiH, tako i Tuđmanovih nada u teritorijalno proširenje RH po uzoru na Banovinu Hrvatsku ključni su momenti koji određuju Hrvatsku 21. stoljeća, ali i Europsku uniju čija smo članica. Iz vanjskopolitičke perspektive tu je ključna 1974, budući da su ta zakonska rješenja predstavljala osnovu po kojoj su europske zemlje na temelju vještačenja Badinterove komisije prihvatile i Hrvatsku i Sloveniju kao države s pravom na samostalnost. Iz unutrašnje političke perspektive možda je i važnije uvođenje višestranačja 1990. godine, jer to predstavlja osnovu legitimnosti RH prema nama kao njenim građanima.

8) Mislite li da se razlaz 1991. mogao mirno odigrati da na čelnim pozicijama republika nisu bili izraziti nacionalisti?

Holjevac: Razlaz se nije mogao mirno odigrati zbog izrazitih suprotnosti i sukoba između pristaša daljnje političke demokratizacije i zagovornika ponovne centralizacije Jugoslavije. Hrvatska i Slovenija su ponudile zajednički nacrt ugovora o konfederaciji u Jugoslaviji, ali taj prijedlog u Beogradu nije bio prihvaćen. Sudar dviju koncepcija, konfederalizma i centralizma, izazvao je političku krizu koja je u kombinaciji sa srpskom pobunom u Hrvatskoj i oružanom agresijom Srbije i JNA pokazala da Hrvatskoj preostaje jedino državno osamostaljenje. Tim su putem krenuli i ostali. Jugoslavija se dramatično raspala, a bivše jugoslavenske republike i jedna autonomna pokrajina (Kosovo) postale su međunarodno priznate samostalne države.

Hutinec: Što bi bilo kad bi bilo nisu pitanja na koja povjesničar može odgovoriti, a da ne izloži sumnji svoju stručnost. Još je Krleža zapisao staru, ali još uvijek aktualnu izreku, koja i danas vrijedi jednako kao i u vrijeme nastanka: Ki bi pak da bi su jopci v grabi! Svaka osoba, pa tako i politički i vojni vođe naroda i država imaju uvijek razne mogućnosti izbora na raspolaganju. Rat se mogao izbjeći, jer rat se uvijek može izbjeći, ako se na ključnim mjestima donese takva odluka. No ostaje otvoreno pitanje bi li tad Srbija graničila s Hrvatskom na Drini ili pak na liniji Karlobag-Karlovac-Virovitica. Ni raspad Jugoslavije, kao ni njen nastanak, nisu neizbježni rezultati nepromjenjivih silnica izvan ljudskog utjecaja, već rezultati konkretnog djelovanja konkretnih osoba, organizacija i političkih pokreta.

9) I na kraju, koja je poruka? Što je Hrvatska naučila u ovih sto godina o Srbiji? Koja je budućnost naših odnosa? Smatrate li da je dolazak Aleksandra Vučića važan povijesni događaj ili nešto što će brzo biti zaboravljeno?

Holjevac: Hrvatsko-srpski interesi u posljednjih sto godina više su se međusobno isključivali nego što su se uzajamno podudarali. U zajedničkoj državi bilo je više raznovrsnih sučeljavanja nego što je bilo pomirljive suradnje. I posljedice ratnih razračunavanja još se osjećaju: mnogo je otvorenih pitanja i malo održivih rješenja. Budući da svaki narod, baš kao i svaki pojedinac, ima pravo živjeti u slobodi, najbolje je da Hrvatska i Srbija kao dvije različite države nastave ići svaka svojim putem. Naravno, to ne znači da te dvije susjedne države nisu i dalje na različite načine upućene jedna na drugu, pogotovo u pluralnom obzorju europskih integracija, ali za dijalog je potrebno dvoje i potrebna je istina. ''Niti krepost pohvaliti / Niti falinge ispraviti / Prez istine ni moguče'', napisao je Tituš Brezovački. U tome je budućnost hrvatsko-srpskih odnosa, a hoće li u tom kontekstu dolazak srbijanskoga predsjednika biti povijesni događaj ili nešto što će brzo biti zaboravljeno pokazat će vrijeme.

Hutinec: Ovo pitanje je dosta široko postavljeno pa ne znam može li se na njega odgovoriti precizno i konkretno, bez fraza koje vrijede za  bilo koju drugu povijesnu epizodu. No, pokušat ću. Richard Holbrooke je uspio utjecati na okončanje bosansko-hercegovačkog rata devedesetih dijelom i zbog toga jer je imao dovoljno jake argumente kojima je svoju izreku "no history lessons, no bullshit" mogao s riječi provesti u djelo. Povijest je redovito višeznačna, i svatko na njenim temeljima može konstruirati čak i mitove koji u danim prilikama najviše odgovaraju trenutnim potrebama. Iz zajedničkog jugoslavenskog iskustva i Srbi i Hrvati mogu naučiti ili "naučiti" što god žele. No, ukoliko želimo da te pouke imaju trajniju vrijednost, ključan je preduvjet iskrenost, i to prvo prema sebi samima, a potom i Drugima - ne nužno samo Srbima, već i Slovencima, Makedoncima, Bosancima, Albancima i svima koji su dijelili to isto iskustvo, kako u dobrim, tako i lošim stranama. A budućnost naših odnosa bit će onakva kakvom je budemo sami kreirali, i mi i naši nasljednici. Ona može biti nasilna i krvava (za što nam povijest nudi pregršt ponekad i vrlo svježih upozorenja), a može biti i prijateljska i okrenuta suradnji (za što također iz povijesti možemo naći mnogobrojne primjere). Ponekad oba ta ekstrema mogu supostojati istovremeno, jer ni hrvatska ni srpska stvarnost nisu monoliti, već zbroj više milijuna pojedinačnih priča. Dolazak Aleksandra Vučića u tom je procesu samo kratkotrajna epizoda, s više unutarnjepolitičkog nego vanjskopolitičkog naboja, i vjerojatno neće ostaviti ništa većeg traga na hrvatsko-srpske odnose nego svojedobni posjet Zagrebu tadašnjeg predsjednika Srbije Tadića. U Vučićevu posjetu Zagrebu usred razdoblja zategnutih odnosa koje traje već godinama ne vidim nikakav dokaz povećane važnosti odnosa Hrvatske i Srbije, već samo potvrdu obostrane slabosti i ovisnosti o realnim centrima političke i ekonomske moći u Bruxellesu, Moskvi ili Washingtonu.