ČOVJEK je bez pametnog i samorazumljivog razloga odlučio da njegov sin u školi ni sekunde neće nositi masku, pa ni nakratko, dok prolazi kroz zajedničke prostorije. I tako je sebe, sina i osnovnu školu u hrvatskoj provinciji pretvorio u nacionalne vijesti: iz dana u dan pratimo je li mali stigao na nastavu, gdje je, gdje su roditelji, gledamo njegova oca kako se poziva na božje zakone i pravo malog da diše bez maske premda mu se, realno, ništa u životu ne bi dogodilo da bude poput ostale djece. Ili da bude drukčiji, ali ne po iracionalnom prkosu. Jedno naizgled trivijalno pitanje, jedan pretjerani kapric postao je nacionalni problem.

Može li mesar biti vegetarijanac?

Lijepo je i pravično podržavati akte građanskog neposluha. Kad čovjek, zbog svojih uvjerenja ili straha, ne želi otići u rat, on riskira da mu se na glavu sruči strašna represija. Pritom, njegova vizija svijeta je lijepa, a njegov utopizam čaroban: kad bi svi bili kao on, nestalo bi ratova, ljudi ne bi ginuli - točnije, ginuli bi samo kao civili - a mi bismo se kao vrsta konačno malo evolucijski izdigli iz potrebe da zbog svojih identiteta nekome oduzimamo dom, slobodu i život. 

Situacija je delikatnija kad se ono što smo privatno sukobi s našim službenim "ja", pa svoje profesionalne vještine i znanja pretvorimo u sredstva ucjene podređujući ih našim vjerovanjima. Nazvat ćemo to paradoksom mesara vegetarijanca. On je naročito iritantan kad su uvjerenja podložna trgovini, odnosno kad se od njih odustaje zbog novca. Da, govorimo o liječnicima kojima savjest brani obavljanje pobačaja u državnim bolnicama, ali ne i u privatnoj praksi.

Što, međutim, kad roditeljska savjest ne dopušta da četrnaestogodišnji dječak usred pandemije nosi masku i kad događaj naraste do neslućenih razmjera? Što kad imitacija prigovora savjesti nikne na neobjašnjivom i samim time neoborivom "neću"? Tada se možemo zapitati štošta, pa i jesmo li evolucijski sposobni prihvatiti posljedice koje društvene mreže nose sa sobom, jer fenomen Krapinskih Toplica primarno je plod najpopularnijeg oblika međuljudske komunikacije. Jest, bilo je oduvijek ljudi koji nešto nisu htjeli bez suvislih razloga, a pokretala ih je želja za podrivanjem ili rušenjem sistema s pogrešne strane i na blesave načine. No bili su usamljeniji, izoliraniji. Moderna tehnologija stvorila je, međutim, i internacionalu fanatika.

Nemamo pojma kako bi se neki imaginarni otac imaginarnog djeteta iz Krapinskih Toplica ponašao prije tehnoloških revolucija koje su nas naoružale fejsovima, tviterima, telegramima i srodnim sredstvima komunikacije. Možda bi se njegova gorljivost ugasila već u prvom kontaktu s državnim aparatom. Osjetio bi se sam nasuprot nečem velikom i nesavladivom.

Na istom su zadatku istinski luđaci, teoretičari zavjere, ravnozemljaši

Sad uz sebe ima silnu energiju sličnomišljenika. Sad se, kao što pjesnik reče, ne boji jer "ima i drugih nego ti/koji nepoznati od tebe žive tvojim životom". U tom se pak kazanu nađe svega: istinskih luđaka uvjerenih u snagu volje božje protiv virusa, klasičnih teoretičara zavjere, ravnozemljaša, ali i svijeta kojem se od straha ozbiljno poremetila pamet. Ta se devijacija obično maskira višim motivima i pobudama. Nije rijetka. Sjetite je se kad vas iznenadi da netko donedavno razuman i drag priča gluposti o covidu.

Golema energija na društvenim mrežama je kaotična, a njezina se destrukcija širi u različitim pravcima. Danas se ukazuje u Krapinskim Toplicama, ne tako davno izabrala je američkog predsjednika. S erom društvenih mreža pluralizirao se i progon ljudi. Pravo zagorčavanja vašeg života više nije dostupno samo državi i bližnjima, sad je ta mogućnost dostupna širokom krugu osoba. Dovoljno je da vas dovoljan broj fanatika prepozna kao nekog tko ugrožava njihova prava, kakva god i na bilo što, pa će vam se u inbokse i na mailove stuštiti mnoštvo uvreda i psovki. 

I dok čovjekova nekadašnja osamljenost u srazu s državnom moći zapravo nije dobar osjećaj, pa bi se s te strane učinak modernih sredstava komunikacije mogao smatrati blagotvornom, njihova je kakofonija zastrašujuća. U nepreglednom virtualnom svemiru svatko od nas može naći kutak u kojem je predivan i najumniji ili užasan i najgluplji. Pa i istodobno, iz istih razloga. Na svakom desetom profilu je vrhunski književnik, savršeni slikar, brilijantni muzičar, ali i odlično upućeni samozvani stručnjak za viruse. Za samo nekoliko minuta možete se naoružati nepreglednom količinom informacija o korisnosti, baš kao i o štetnosti zaštitnih maski: na vama je da izaberete u što želite vjerovati.

Svijet je pun ljudi kojima su maske štetne, a bog velik

Internacionala fanatika je velika i brojna. Od Krapinskih Toplica preko Sinja i Slovenije do Amerike, svijet je pun ljudi uvjerenih da je pandemija laž i sotonska podvala, maske štetne, a bog velik. Snaga racionalnog nije iznimna i nije uvjerljiva. Dalo bi se raspravljati zašto je tako: u Hrvatskoj i zbog toga što je na strani državne sile, koja bi se u ovim stvarima trebala oslanjati i na razum, rijetka skupina licemjera i nesposobnjakovića s Andrejem Plenkovićem na čelu.

Sjetite se samo svih situacija u kojima su, za ovih godinu i kusur od početka pandemije, prvi među ministrima i prateća svita hadezenjara javno obesmišljavali vlastite zabrane. Od hvarske procesije u doba najčvršćeg lockdowna, preko HDZ-ova postizbornog derneka, do raznih okupljanja ljudi u povodu premijerovih i ministarskih potreba za samopromocijom, sve ono što ide u korist Crkvi ili Partiji proglašeno je događajem niskog epidemiološkog rizika. Kad Plenković zbori o šarlatanstvu govori o sebi.

I o suradnicima. Ministar Radovan Fuchs je govorio nešto i o mogućnosti oduzimanja djeteta roditeljima antimaskerima. Ona možda postoji, ali nije na njemu da je spominje, naročito ne u medijima i naročito ne kao sredstvo političkog pritiska. 

HDZ-ovci protiv antimaskera: ima li besmislenijeg konflikta u ljudskoj povijesti?

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala