Evo kako je Sirija postala pakao na zemlji i zašto će to još dugo ostati
Foto: FAH
OD 1970. godine diktator Hafez Assad i sin koji ga je naslijedio, Bašar al-Assad, pretvorili su Siriju u jednu od najgorih policijskih država na svijetu, piše Business Insider.
Obitelj je podržala religijska manjina Allawi, doktrinarno tajnovita sekta u koju pripada 12 posto sirijske populacije, a proglašena je i dijelom šijitskih islamista od strane utjecajne libanonske skupine Musa Sadr u 1973.
Assadovi su osigurali svoja pravila kroz nasilje. 20 000 ljudi ubijeno je kada je Hafez Assad slomio islamističku pobunu u gradu Hama 1982. godine. Sirija je okupirala Libanon 1990., miješajući se u politiku svojeg poliglotskog susjeda i pomažući militantnoj skupini Hezbollah da postane dominantna sila u toj zemlji.
Tijekom američke okupacije Iraka, Bašar al-Assad pomagao je sunitskim džihadistima da se bore protiv američke vojske. Njegov je režim ostao stabilan, no samo zato jer je Damask sijao kaos u Libanonu i Iraku kako bi pojačao regionalnu moć.
Masakriranje prosvjednika i gušenje protesta
U ožujku 2011., tek pet tjedana nakon masovnih uličnih provjeda koje su dovele do svrgnuća egipatskog predsjednika Hosnija Mubaraka, snage sirijske vlade ubile su šest osoba tijekom mirnog protesta u gradu Dara'a. "Stabilnost" koja je navodno bila jača snaga Assadovih tada je brzo razotkrivena kao laž.
Masakri nad prosvjednicima bili su česta pojava do kraja travnja, a do kraja ljeta zemlja je već debelo bila u građanskom ratu. Sekularna opozicija poslije je pretrpjela napade i od režima i od džihadista skupine Jabhat al-Nusra, suradnice Al Qaede, kao i od iračke Al Qaede, koja je koristila sirijski sigurnosni vakuum da kreira sigurnu luku. Al Qaeda u Iraku kasnije je promijenila svoje ime u Islamsku državu u Iraku, odnosno ISIS.
Čak i tijekom krize krajem 2011. i početkom 2012. godine, tek rijetki su predvidjeli koliko će se loše stvari odvijati. Četiri godine kasnije, ubijeno je 320 000 ljudi, a više od 11 milijuna njih raseljeno je iz svojih domova. ISIS, brutalna džihadistička skupina koja sanja o osvajanju regije i svijeta, sada kontrolira većinu istoka Sirije.
Stotine tisuća izbjeglica sada već mjesecima hrle prema Europi, a mnoge od zemalja nisu baš oduševljene što ih moraju primiti.
Sirijski konflikt nije trebao postati uzastopan niz najgorih mogućih scenarija. Tri su razloga zbog kojih je sve toliko daleko otišlo.
Zbunjena politika anti-Assadovskih zemalja i fokusirana politika njegovih podupiratelja
Neodlučnost vezana za ovaj konflikt bila je pečat američke politike. SAD je prvo tražio da Assad odstupi u kolovozu 2011., da bi zatim 2012. odobrio UN-ovu mirovnu inicijativu koju je podupirala Rusija, a koja je zapravo opoziciju natjerala da spusti oružje. I sada je nejasno što SAD misli koja bi uloga Assada trebala biti u poslijeratnoj Siriji.
U kolovozu 2012. Barack Obama decidirano je izjavio kako je korištenje kemijskog oružja prelazak granice koji će potaknuti vojni odgovor Amerike, a zatim nije napao Assadov režim nakon napada kemijskim oružjem u Ghouti 2013. U tom je napadu na grozan način poginulo otprilike 1400 ljudi. Washington je poslije odlučio graditi sekularne anti-Assadovske snage koje bi se također bavile ISIS-om, no taj je program poslao tek "četiri ili pet boraca" na sirijsko bojište. U međuvremenu, oni koji su Assadu dali potporu nisu s time prestali.
Šijitska militantna skupina Hezbollah izgubila je više boraca u bitci kod Qusayra 2012. nego što je izgubila u cijelom ratu protiv Izraela 2006. I dalje su aktivni na mnogim frontovima u Siriji. Iran je dao oružje, koordinaciju i šijitske militante regrutirane iz Afganistana i Pakistana. Iranske revolucionarne trupe također su izgubile barem 254 svojih boraca u sukobu. Rusija je pak rasporedila svoje zrakoplovstvo kako bi pomogla Assadu, a također je blokirala anti-Assadovske pokrete u diplomatskoj sferi od samog početka konflikta.
SAD i njegovi saveznici proveli su posljednje četiri godine pokušavajući dokučiti koga poduprijeti i kako. Takvih problema nikad nije bilo kod onih koji podupiru Assada, a koji su mnogo organiziraniji i odlučniji u toj borbi.
Režim čija brutalnost ne poznaje granice
Assadov režim odgovoran je za 95 posto sirijskog konflikta. Procjenjuje se da je kriv za 110 000 izgubljenih života civila, prema podacima institucije Charles Lister of Brookings. Kemijsko oružje u Ghouti ubilo je više od 1000 ljudi u četiri sata, dok aktivisti progovaraju o sistematičnom silovanju i mučenju zatvorenih.
Assadovi bojni avioni bombardirali su bolnice i ostala žarišta civila. Cesar, koji je radio kao fotograf u Assadovim zatvorima prezentirao je dokaz da je 10 tisuća ljudi mučeno i ubijeno otkad je počeo sirijski konflikt.
Assad i saveznici dokazali su da su spremni na sve kako bi zadržali moć. Režim je oslobodio džihadiste iz zatvora u ranim danima rata, nadajući se usponu takvih grupa, kako bi se režim pozicionirao kao jedini koji može garantirati stabilnost zemlje.
Akcije režima najbolje opisuje činjenica s početka ove godine. Naime, u područjima pod kontrolom Assada mladići su natjerani u vojsku, budući da je ona trpjela velike gubitke u ljudstvu. Jednostavno rečeno, sirijski građanski rat postao je ovako grozan zato što ga je Assad takvim učinio.
Regija u kojoj više ništa nije sigurno
Kada je počeo uspon Sirije u sredini 2011. godine, a nakon brzinskog zbacivanja s vlasti predsjednika Libije, Tunisa i Egipta, koji su zemljama vladali ukupno 92 godine, činilo se kako će upravo Sirija definirati političku scenu na Bliskom istoku.
Nijedan se režim nije činio sigurnim - čak i Bahrain, monarhija koja je udomaćila ogromnu američku vojnu bazu, morala je pozvati Saudijsku nacionalnu gardu kako bi ugušili uspon. Tada je cijeli sistem Bliskog istoka izgledao krhko, spremno na kolaps. Autokracija i sekularizam izgledali su kao loše politike, posebno nakon izbora islamističkih stranaka tijekom otvorenih izbora u Egiptu i Tunisu.
Ipak, stvari su se promijenile. Nakon uspona ISIS-a, SAD je bio zahvalan na bilo kojem izvoru percipiranog reda na Bliskom istoku. John Kerry čak je ponudio ograničenu potporu ruskim zračnim napadima u Siriji, tijekom zajedničke press konferencije s ruskim ministrom vanjskih poslova 30. rujna ove godine.
Regija je neuredna, podijeljena i više naoružana nego ikad prije
Zbog iranskog nuklearnog sporazuma protivnici se trude prilagoditi novom regionalnom redu. Iran bi mogao dobili olakšanje sankcija od 100 milijardi dolara, a njegovi vođe, uključujući i predsjednika Hassana Rouhanija, pričaju o sporazumu kao o kamenu temeljcu novog statusa quo na Bliskom istoku.
Protivnici istog se u međuvremenu naoružavaju u očekivanju dugotrajnih tenzija, čak i mali Katar troši milijarde na kupovinu američkih Patriot raketa, nekoliko tona oružja odjednom se pojavilo u skladištu u Bahrainu, što je vjerojatno od Irana poduprijet pokušaj zbacivanja monarha. Regija je neuredna, podijeljena i više naoružana nego ikad prije.
Situacija u Siriji, koja stavlja Sunite naspram Šijita, džihadiste protiv autokrata te Rusiju i Iran nasuprot SAD-a i njegovih saveznika, djeluje kao konvergencija dugogodišnjih problema Bliskog istoka. A u vremenu poslije Arapskog proljeća, ISIS-a, i iranskog sporazuma, rješenja će se teško pronaći.