Foto: Davor Pongračić, Damjan Tadić/Cropix

IDS-OV bombarder iz Buzeta, Damir Kajin, prvi je službeno istaknuti kandidat parlamentarnih stranaka za predsjedničke izbore. Odmah vidiš, oprosti Damire na asocijaciji, da bi se tu moglo dogoditi neko ubojstvo. Ubojstvo koga, čega? Opozicije, razumije se, ali ne bi ga izvršio neki sluđeni pripadnik suprotne političke opcije, poput ovog Vukovarca slabih živaca koji je naoružan kašikarama krenuo u osvetnički lov na glavu Boruta Pahora.

Ne, ubojstvo bi se moglo dogoditi u unakrsnoj vatri između samih opozicijskih stranaka, koje su na krajnje originalan način odlučile iskoristiti ovu sadašnju krizu u HDZ-u. Dok svi očekuju što će iz te krize ispasti, a može ispasti svašta, pa i to da se s mogućim jesenjim urušavanjem državnih financija uruši i HDZ, opozicija je izgleda odlučila pokazati da je i u tome za koplje iznad vladajućih.

Opozicija ima već dva kandidata

Umjesto da iskoristi bogomdanu priliku i okomito jurne na osvajanje vlasti, neko njeno prolupalo drugo ja kao da poručuje da je eventualni raspad HDZ-a luk i voda prema onome kako sebe može upropastiti opozicija. I stvarno bi se tako moglo i dogoditi. Iako se već nekoliko mjeseci čuju mišljenja da bi opozicijske stranke trebale izaći sa zajedničkim kandidatom na predsjedničke izbore, uz silan, upravo udarnički trud, to je izbjegnuto.

A izbjegnuto je jer potresi u HDZ-u izazvani Sanaderovim odlaskom nisu, što bi bilo jedino logično i razumno, zbili glave opozicijskih čelnika da to iskoriste. Naprotiv, razdvojile su se jer je u svakoj od tih glava bljesnula reflektorska žarulja nade da je vladajuća stranka već crknuto magare s kojim se oni mogu i samostalno obračunati. Tako opozicija ima već dva kandidata, uz Kajina sada je poznat i SDP-ov, a ne može se isključiti ni barem još jedan, HNS-ov (ako ne uspije posredovanje vrijednog Andre Vlahušića o strateškoj suradnji sa SDP-om na ovim i narednim, parlamentarnim izborima).

Doduše, SDP je još prije ovih potresa u HDZ-u pokrenuo proceduru unutarstranačkog biranja svog kandidata, ali samo zato da pokaže da je on neprikosnoveni lider opozicije. Mi smo, evo, krenuli a tko se želi priključiti pobjedničkoj ekipi neka se samo izvoli ukrcati u vlak. I tako s visine, može se, naravno, stavljati drugima na znanje tko je u opoziciji glavni, ali to je onda kilometrima ispod razine Ivice Račana. Njemu možeš natovariti na dušu stotinu i jedan feler, osim jednoga.

Bio je nedostižni meštar, diplomirani inženjer građenja kompromisa, koji je od opozicijskih rogova u vreći stvorio pobjedničku šestorku za izbore 2000. godine. Pa, iako su poslije i njega izdali strpljenje i živci i zatvorio se u onu zgradurinu boje cementa na Iblerovom, taj model iz 2000. još je svijetlio kao superioran uzor. Da bi onda Račanovim odlaskom počeo najprije žmirkati a onda se i sasvim ugasio, jer danas svi misle da su najpametniji, svi bi sve sami. I sada već imamo jednu potpuno promašenu i ahistoričnu inverziju.

Opozicijske stranke, koje nikada nisu mogle samostalno pobijediti - sada pokušavaju baš to

Dok i dalje najjači HDZ, koji je devedesetih uvijek samostalno izlazio na izbore, sada to čini isključivo u koalicijama, dotle opozicijske stranke, koje nikada nisu mogle samostalno pobijediti - sada pokušavaju baš to. Tako se i ova Kajinova kandidatura pojavila kao da je dogovorena za šankom, dok su se okretale zadnje runde. Pri tome je očito da je njega namamila na izborno trkalište ona Mesićeva izjava da želi za svog nasljednika antifašistu, i dobro, ima rezona, jer će na drugoj strani najvjerojatnije biti Hebrang, a čovjek je, blago rečeno, anti-antifašista.

No, bilo bi onda logično da Kajin zatraži podršku Mesića, ali vraga, on se istresao na njegov Treći blok nazvavši ga kreaturom ni na nebu ni na zemlji, ili tako nekako. Pa ti budi pametan. Ne možeš ni da hoćeš, jer je istodobno Jakovčić upravo frenetični zagovornik Trećeg bloka, pa čak i Mesića kao budućeg premijera. A kako je do prije samo nekoliko dana IDS podržavao i Čačića, ne Kajina, za predsjedničkog kandidata, moraš se zapitati dobro znaju li ti Istrijani tko im glavu nosi. Ne žele li ostati zakopani s onu stranu Učke, i ne žele li biti pometeni od SDP-a koji im iz izbora u izbore sve više puše za vrat, baš bi oni morali biti najzainteresiraniji za opozicijsko okupljanje širokog spektra.

U najmanju ruku unutar Trećeg bloka, a još bolje unutar neke nove Četvorke u kojoj bi taj blok istupio zajedno s SDP-om. Zašto se sada ova stranka, koja je bila jedan od najagilnijih zagovaratelja, ponekad i cement najuspješnijih opozicijskih koalicija (Sabor 95, Porečka skupina, Šestorka), gura u obor "stoke sitnog zuba", to zbilja bog ne bi razumio. Jest da su IDS-ovci za svoj stranački amblem odabrali kozu, kao što su američki Demokrati izabrali magarca, ali, bože moj, to su samo drage i simpatične maskote i ne treba pretjerivati u identificiranju s njima.

Postoji realna mogućnost da Hebrang dobije izbore, iako se opozicija slatko nasmijala na njegovu kandidaturu

U opoziciji se ispod glasa rugaju Mesiću da se sramoti što u dobi stare morske kornjače nije u stanju reći kada je dosta. I to bi doista stajalo kada se ona ne bi sramotila još više time što nije u stanju prerasti upišane pelene, jer se nikada o ničemu ništa nije u stanju dogovoriti. Pa onda ni prepoznati važnost sadašnjeg trenutka, nego joj i to mora nacrtati starkelja s Pantovčaka, izjavljujući da bi smatrao osobnim porazom pobjedu Hebranga na predsjedničkim izborima.

Bingo! O tome se ovdje radi. O realnoj mogućnosti da Hebrang dobije izbore, iako se opozicija slatko nasmijala na njegovu kandidaturu, smatrajući tog dinosaura nepovratne ortodoksne tuđmanovštine lakim zalogajem. To bi stvarno stajalo kada bi ona izabrala jedinstvenog kandidata, pa i ne bio on neka naročita šarža. Ali ako se pojave tri opozicijska kandidata, ili čak i više, koji nemaju kome uzimati glasove nego jedan drugome, dok bi Hebrang bagerom nagurao na svoju stranu osim birača HDZ-a i svu rinfuzu strančica desnije od njega, evo ti tog druškana lako u drugome krugu. A onda se više ništa ne zna.

Onda bi HDZ-ova mašinerija stvaranjem predratne psihoze prema nekoj od susjednih zemalja (što se pohodom ovog Vukovarca na Ljubljanu već naslućuje) i drugim poznatim metodama (regrutacija dijaspore, dizanje mrtvih iz grobova..) lako mogla izgurati Hebranga ravno na Pantovčak. I sve bi to, da se odmah razumijemo, otišlo na dušu opozicije. Ona je već zabila stup za koji se u prvi tren možda i ne vidi čemu služi, već sutra vidjet će se da su to vješala, a prekosutra bi se o njih lako mogla i objesiti.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje