MOZAK donosi odluke prije nego što toga postanemo svjesni, a novija istraživanja pokazuju da pritom koristi isti mehanizam bez obzira na to biramo li slobodno ili nemamo izbora.

Zamislite da stojite u redu u pekarnici i birate između krafne i pite. Uspoređujete ih, važete preferencije i na kraju se odlučujete za krafnu. No kada dođete na red, ostale su samo pite pa kupite pitu. Intuitivno, te dvije odluke djeluju potpuno različito. Prva uključuje promišljanje i vaganje na temelju osobnih sklonosti, dok je druga tek reakcija na situaciju.

Isti proces odlučivanja

Međutim, jedno novo istraživanje pokazalo je da ih mozak donosi na praktički isti način. Naime, rad nedavno objavljen u časopisu Imaging Neuroscience, otkrio je da mozak u oba slučaja koristi isti temeljni mehanizam - postupno prikupljanje dokaza dok ne dosegne svojevrsni prag odluke.

Akumulacija dokaza

Ova ideja nadovezuje se na desetljeća istraživanja iz područja neuroznanosti odluka. Znanstvenici već dugo znaju da mozak ne donosi odluke odjednom, nego ih gradi postupno, akumulirajući informacije kroz vrijeme.

Jedan od ključnih koncepata u tom kontekstu naziva se akumulacija dokaza. To znači da mozak, suočen s više opcija, za svaku prikuplja informacije dok jedna ne prevagne. Taj proces često se uspoređuje sa suđenjem u kojem se analiziraju dokazi, a presuda dolazi kada jedna strana skupi dovoljno argumenata.

Na razini mozga to se može pratiti mjerenjem električne aktivnosti neurona (EEG). U novoj studiji znanstvenici su otkrili signal koji raste kako se približavamo odluci, slično traci za učitavanje datoteke koja se puni od 0 do 100 posto.

Važno je naglasiti da taj signal nije savršeno gladak. Aktivnost neurona puna je šuma i oscilira između opcija, zbog čega ponekad u sličnim situacijama donosimo različite odluke. Jednog dana izaberemo krafnu, a drugog pitu, iako se ništa bitno nije promijenilo.

Slobodan izbor možda i nije toliko slobodan

Dugo se smatralo da su slobodne odluke, one koje donosimo na temelju vlastitih preferencija, fundamentalno drugačije od prisilnih koje se donose kada postoji samo jedna opcija.

Međutim, novi rad sugerira da je razlika više u sadržaju odluke nego u samom mehanizmu.

Kako je proveden eksperiment?

U novoj studiji znanstvenici su pedesetorici sudionika dali jednostavan zadatak: trebali su birati između balona različitih boja ili su morali odabrati jedinu ponuđenu boju. Kada su odabrali balon, pritisnuli su dugme na uređaju. Znanstvenici su tijekom eksperimenta EEG-om mjerili aktivnosti njihovih mozgova.

Otkrili su da se u oba slučaja moždani signal ponašao praktički identično - postupno je rastao do vršne vrijednosti prije donošenja odluke (grafika dolje).

To upućuje na zaključak da se mozak ne prebacuje između dva različita načina rada, nego koristi isti temeljni algoritam u različitim situacijama.

Teško je testirati slobodnu volju

Srećko Gajović, v.d. ravnatelja Biomedicinskog istraživačkog središta Šalata, kaže da je istraživanje odlučivanja slobodnom voljom vrlo teško jer nakon nekoliko sličnih pitanja unaprijed znamo što ćemo odabrati.

"Zato su autori ovog istraživanja ispitanicima dopustili prvi izbor, a zatim ga uklonili i prisilili ih da odluče ponovno. To je kao da svaki dan pijete espresso pa vam u omiljenom kafiću kažu da ga nema. Frustracija koja tada nastaje razbija iluziju o našoj slobodnoj volji kao temelju djelovanja.

Jesmo li unaprijed odlučili kako ćemo reagirati kad nam se oduzme poznati izbor ili ćemo iznova razmotriti situaciju, pitanje je koje si svatko može postaviti. Zna li naš mozak prije nas što ćemo odlučiti zapravo je pitanje znamo li unaprijed kako donosimo odluke. Moje je mišljenje da slobodnu volju treba i njegovati, treba učiti razmišljati drugačije i odmaknuti se od stereotipa", kaže Gajović.

Eksperimenti koji su uzdrmali ideju slobodne volje

Novi rezultati podsjećaju na klasične eksperimente američkog neuroznanstvenika Benjamina Libeta iz 1980-ih. On je pokazao da se moždana aktivnost povezana s odlukom javlja stotinama milisekundi prije nego što osoba postane svjesna svoje namjere da djeluje.

Drugim riječima, mozak je već započeo proces odlučivanja prije nego što mi postanemo svjesni da smo odlučili.

Kasnija istraživanja dodatno su produbila tu sliku, pokazavši da se određeni izbori mogu predvidjeti iz moždane aktivnosti i nekoliko sekundi prije svjesne odluke.

Tumačenja slobodne volje

Rasprava o slobodnoj volji uvelike se svodi na to kako tumačimo isti fenomen na različitim razinama.

Tako neuroznanstvenik i filozof Sam Harris u knjizi Slobodna volja tvrdi da slobodna volja ne postoji jer su naše misli, želje i odluke rezultat nesvjesnih moždanih procesa koji se odvijaju prije nego što ih postanemo svjesni. Promišljanje je, prema Harrisu, samo niz donošenja istih nesvjesnih odluka na razini neurona.

S druge strane filozof i kognitivni znanstvenik Daniel Dennett u knjizi Prostor slobode odgovara da takav uvid ne poništava slobodu, nego samo pokazuje kako je ona fizički ostvarena u mozgu.

U pozadini tog tumačenja stoji šira ideja iz filozofije znanosti prema kojoj se isti sustav može valjano opisivati na više razina bez međusobnog isključivanja, kao što temperaturu možemo razumjeti kao gibanje molekula, ali i kao stvarno, mjerljivo svojstvo poput topline. Slično tome, na mikrorazini mozak funkcionira kroz neuronske impulse i sinaptičke procese, dok na makrorazini govorimo o razlozima, namjerama i odlukama, što su različiti, ali kompatibilni opisi istog događaja.

Drugim riječima, iako su naši izbori ukorijenjeni u fizičkim procesima mozga, oni su i dalje naši jer proizlaze iz strukture i funkcioniranja osobe kao cjeline, a ne iz vanjske prisile.

Slobodna volja iz druge perspektive

Gajović kaže da bi raspravi o slobodnoj volji možda trebalo pristupiti iz druge perspektive.

"Umjesto veličanja slobodne volje, trebamo priznati da naš mozak ne voli odlučivati, nego ponavljati već prihvaćene obrasce. Ne razmišljate svaki dan hoćete li piti kavu iz crvene ili plave šalice, već znate da je vaša uvijek ista. To ponavljanje odluka važno je za naš društveni mozak jer nam predvidivost ponašanja ostavlja prostor za društvene interakcije. Zato je donošenje odluka često povezano sa stresom ili uzbuđenjem - jer nas izbacuje iz unaprijed pripremljenih obrazaca", kaže Gajović.

Što zapravo znači da je odluka "naša"?

U tom kontekstu zanimljiv je i zaključak autora novog rada. Naime, oni tumače da iako je proces akumulacije argumenata u velikoj mjeri automatski, njihov sadržaj nije. On proizlazi iz naših iskustava, vrijednosti, ciljeva i preferencija.

Autori u časopisu Conversation stoga pišu:

"Iako je sam proces možda automatski, ono što mozak pritom prikuplja govori drugačiju priču. Dokazi koje uzima u obzir u potpunosti proizlaze iz toga tko ste - vaših preferencija, ciljeva i iskustava. Dvoje ljudi može proći kroz isti neuralni proces i donijeti istu odluku, a da su do nje došli iz potpuno različitih razloga.

Zato se možda ne treba pitati jesu li naši izbori doista slobodni, nego što zapravo znači da je neki izbor naš."