Foto: Hina

MILAN KUJUNDŽIĆ, ministar zdravstva, najavio je da će država u narednih šest mjeseci pronaći nove tri milijarde kuna kako bi se pokrio rastući manjak zdravstvenog sustava.

Tim povodom udruga poreznih obveznika Lipa, ministru Kujundžiću uputila je nekoliko pitanja.
"U nedavnom intervjuu Dnevniku Nove TV, u skupinu proizvoda na koje mislite uvesti dodatne namete uvrstili ste i telefone, napominjući da to (uz alkohol, cigarete i igre na sreću koje nazivate „kockom“) 'najmanje ugrožava standard građana'''.

Kažete 'treba uzeti svugdje po malo iz izvora koji ne ugrožavaju standard većine građana'. Prevedeno, treba ga tražiti u prostoru onoga što šteti, a štete cigarete i alkohol. To su dva moguća izvora, a ostali izvori mogu biti telefoni, gorivo, imovni cenzus, može biti nešto i u dopunskom osiguranju."

Jesu li mobiteli luksuz?

Mislite li vi, uistinu, da u 2017. godini mobiteli predstavljaju nekakav luksuz? I otkud vama pravo da prosuđujete ljudske potrebe i vrednujete ih prema vašim osobnim mjerilima? Jeste li svjesni iznosa poreza i trošarina koje se već plaćaju na cigarete i alkoholna pića? I što znači najava dodatnog opterećenja po kriteriju imovinskog cenzusa? Nisu li građani već opterećeni progresivnim oporezivanjem dohotka? Nismo li nedavno uveli porez na kapitalnu dobit i štednju?

"Mislim da će većina Hrvata prihvatiti ovaj prijedlog i da će prepoznati da je zdravlje važnije od toga malog otpora", kažete.

Gospodine Kujundžić, na čemu bazirate svoj optimizam? Nije li vam sveopći otpor porezu na nekretnine nešto pokazao?

Hrvatska je porezno razmjerno visoko opterećena zemlja. Porezno opterećenje je iznad svih, nama usporedivih, zemalja bivše tranzicije koje su, gotovo sve, Hrvatsku pretekle po stupnju razvoja.

Gospodine ministre, mislite li da se rješenje uopće može tražiti na prihodovnoj strani, uzevši u obzir prethodnu činjenicu?

Svojedobno ste izjavili da ste svjesni da u hrvatskom zdravstvu postoje preopterećeni ali i vrlo nisko opterećeni liječnici kao i ostali zdravstveni radnici. Ne mislite li da se u tom paradoksu skriva ogromna rezerva u sustavu?

Nedavno ste priznali činjenicu da oko 20 posto pacijenata ne dolazi na ugovorene preglede, a postotak onih koji otkažu je samo 20 posto. Povodom toga izjavili ste da „na tom tragu imamo i pilot-projekt sa SMS porukama gdje pacijentima šaljemo poruku da potvrde dolazak, jer ako ne mogu doći, taj termin dat ćemo nekome drugome. Naravno, trebamo još raditi kako bi se svijest pacijenata razvila“ te da „svi moramo biti odgovorni.“

Preodgajanje ljudi?

Ne mislite li da smo davno iza sebe ostavili privid o preodgajanju ljudi? Vi stvarno mislite da se ozbiljna reforma može graditi na apelima?

Vjerujete li vi uistinu da ćete spriječiti odlazak mlađih liječnika i medicinskih sestri samo povećanjem plaća? Ili bi ste se možda trebali pozabaviti klanovskim mrežama koje blokiraju znanstveno i stručno napredovanje izvrsnih a potiču nepotizam, poslušnost i goli karijerizam?

Zar ne bi otvaranje većeg prostora ugovaranja usluga s privatnim sektorom, kako bi se potaklo zdravu konkurenciju a time i trgnulo uspavani javni zdravstveni sektor, bilo logično i fer u zemlji koja se davno opredijelila za tržišno natjecanje?

Ne bili bilo poželjno i u duhu europskih direktiva, otvoriti veći prostor privatnim osiguravateljima te time natjerati i HZZO na veću efikasnost?

Nije li došlo vrijeme da se sustav reformira?

I na kraju: slažete li se da je konačno došlo vrijeme da se zdravstveni sustav reformira tako da se zadovolje oba temeljna načela do kojih nam je svima stalo: učinkovitost i pravičnost?

Učinkovitost na način da se počnu mjeriti rezultati prema unaprijed određenim pokazateljima a pravičnost da se tako izmjereni učinci pretoče u nagrade onima koji su tu nagradu zaslužili a onima drugima poruči da se moraju više potruditi.

A ako u tako postavljenom, reformiranom sustavu, ipak bude potrebe za dodatnim sredstvima, opravdano je razmisliti o izvorima prihoda. Izvorima za koje također postoje i neke druge mogućnosti a ne samo povećanje poreza. Primjerice, da različite povlaštene skupine također sudjeluju u podmirenju troškova, kao i svi ostali građani. Nije li bizarno da u našoj zemlji čak 800.000 građana koristi povlastice dopunskog zdravstvenog osiguranja a da ga pritom ne plaća?

Tek na kraju, kad se iscrpe gornje mogućnosti, smatramo da bi bilo prihvatljivo povećati iznos dopunskog osiguranja i učiniti ga nešto primjerenijim objektivno visokim troškovima modernog zdravstva.

Ne bili tek tada mogli s pravom kazati da smo sve učinili da izgradimo učinkovito javno zdravstvo na zadovoljstvo pacijenata, što bi morao biti najviši cilj zdravstvenog sustava na čelu kojeg se nalazite?