U LJUDSKOJ je prirodi da se ona s tragičnim posljedicama nekakve katastrofe, bila ona prirodna ili ne, nastoji suočiti traženjem krivca na kojeg bi se moglo uperiti prstom.

Tako su za pustoš izazvanu potresima odgovorni pohlepni građevinski poduzetnici i njihov nekvalitetni građevni materijal, za šumske požare špekulanti nekretninama, a za uragane zli svjetski vođe koji ne žele potpisati Protokol iz Kjota. I tada uopće nije važno da li su se te katastrofe uistinu mogle spriječiti ili su bile "viša sila" na koju ništa ljudsko nije moglo imati upliva.

Međutim, za tragediju koja se nedavno dogodila na igralištu Dječjeg doma za nezbrinutu djecu u zagrebačkoj Nazorovoj ulici takve dileme ne postoje. Krvoproliće se moglo i moralo spriječiti, te predstavlja još jedan od bezbrojnih primjera u kojima institucije hrvatske države ne rade svoj posao, ovaj put s kobnim posljedicama.

Neposredni krivac za tragediju je, pak, istog trenutka presudio sam sebi te tako prisilio javnost da traži nekoga drugoga na kome bi iskalila svoj pravedni gnjev.

Potraga za tim novim krivcem trajalo je vrlo kratko. Mediji, a za njima, i hrvatska javnost je uprla prstom na hrvatsku državu, odnosno one institucije koje su svojim odlukama i postupcima doprinijele okolnostima koje će rezultirati krvoprolićem u Nazorovoj. U ovom slučaju je to Centar za socijalnu skrb, koji je dijete oduzeo majci, strpao je u Dom, a zatim odredio da i ona i njen nasilni suprug imaju pravo posjećivati dijete.

Presuda javnosti je bila samo izvršena odlukom Petra Krnjaića, ravnatelja Centra za socijalnu skrb u Ivanićgradu, da podnese ostavku radi cijelog slučaja.

U skladu s tom presudom su tekle i diskusije u sinoćnjoj emisiji "Otvoreno" posvećenoj cijelom slučaju. Svi, osim ravnateljice Doma Jagode Ćurković-Kelava te policijskog službenika koji je nespretnošću voditelja zalutao u emisiju, su nastojali pronaći što efektniji način da se usklade sa stavom javnosti te bace drvlje i kamenje na hrvatske socijalne radnike.

Pri tome, dakako, ne treba zaboraviti su za to u nekim slučajevima imali i motivaciju u nastojanju da svaku odgovornost speru sa sebe. To se, između ostalog, odnosi i na Nevu Tolle, voditeljice Autonomne ženske kuće koja je dozvolila da joj šačica birokrata štićenici, kako sama kaže, na prevaru oduzme dijete, a potom omogući i "bliski susret" s nasilnim suprugom.

Bijes Neve Tolle je, s druge strane, sasvim opravdan, ali je, s druge strane, malo teško prihvatiti njen stav da su postupci države u cijelom ovom slučaju svojevrsna "poruka", odnosno dio nekakve demonske politike kojoj je cilj zlostavljane žene i njihovu djecu vezati uz njihove zlostavljače.

Naime, zdrav razum i iskustvo nam govori da je objašnjenje za ove "neobjašnjive" propuste mnogo jednostavnije. Riječ je o uobičajenoj sklonosti da se ide linijom manjeg otpora, odnosno problemi – pogotovo oni čije rješavanje iziskuje nekakvo proračunsko opterećenje ili rizik po državne službenike – umjesto rješavanja trpaju u ladicu.

Centar za socijalnu skrb u ovom slučaju nije postupao nimalo drukčije od mnogih drugih institucija, uključujući "vrlo" hrvatsko pravosuđe, čiji predstavnici snose dio krivice za krvoproliće u Nazorovoj. A ta krivica je, s obzirom na sve što se danas zna o pozadini cijelog slučaja, daleko veća od birokrata koje danas razapinju hrvatski mediji i njihovi licemjerni šefovi iz političkog establishmenta.

Stoga je sinoć bilo dobro vidjeti da je većina gledatelja u telefonskoj anketi - iako tanka - ipak presudila da je pravosuđe to koje snosi veći dio odgovornosti za slučaj.

Zbog toga ipak ostaje tračak nade da će slučaj u Nazorovoj biti nešto više od prigode za jednokratnu medijsku manipulaciju i jeftino politikantstvo.

Dragan Antulov