DANAS se navršavaju četiri godine od eksplozije u zatvorskoj koloniji u okupiranoj Olenivki, gdje je Rusija, prema dogovoru s Ukrajinom, držala ukrajinske ratne zarobljenike izvedene iz čeličane "Azovstal", posljednjeg uporišta branitelja Mariupolja.

Prije izlaska iz čeličane, prema podacima ukrajinske strane, Moskva je obećala da će vojnici ostati živi, da neće biti podvrgnuti mučenju te da će ubrzo biti razmijenjeni. Umjesto toga, u noći na 29. srpnja 2022. godine u jednom od baraka dogodila se eksplozija u kojoj je poginulo najmanje 50 ukrajinskih vojnika, dok ih je više od 140 ranjeno. Prema podacima Ureda glavnog tužitelja Ukrajine ustupljenima autorima, devetoro ranjenih preminulo je kasnije zbog nepružanja medicinske pomoći.

Pripadnik teritorijalne obrane Dmitro i vojnik brigade "Azov" Volodimir bili su među zarobljenicima u Olenivki u vrijeme terorističkog napada. Dmitro je razmijenjen već u jesen 2022. godine, dok je Volodimir u zarobljeništvu proveo više od četiri godine te se vratio ovoga ljeta.

Svoje priče Dmitro i njihove supruge podijelili su s inicijativom The Reckoning Project, globalnim timom novinara i pravnika koji se bavi dokumentiranjem, izvještavanjem i prikupljanjem dokaza za istragu ratnih zločina. Njihova prezimena ne objavljujemo jer su tako molile obitelji.

Dmitro: Ipak sam imao sreće

Nekoliko dana prije početka invazije punog opsega, Dmitro i njegova supruga Antonina slavili su čak dva događaja: otplatu kredita za stan u Mariupolju i prvi rođendan zajedničkog sina. Već 24. veljače Dmitro je stupio u teritorijalnu obranu, dok je njegova supruga ostala u gradu s bebom, majkom, odraslom djecom iz prvog braka i unukom.

Dok je Dmitro branio Mariupolj, obitelj se od ruskih zračnih napada skrivala u podrumu stambene zgrade. Hranu su pripremali na vatri i topili snijeg, filtrirajući dobivenu vodu kroz običnu medicinsku masku. U susjednu zgradu pala je bomba te su danima, izlazeći na ulicu, slušali kako pod ruševinama zapomažu ljudi.

"Ljudi su umirali, vrištali su. Nitko im nije mogao pomoći jer nije bilo nikakve mehanizacije, ničega nije bilo", prisjeća se ona.

Ubrzo su okrug okupirale ruske snage i obitelj je prošla takozvanu filtraciju - sustav provjera i ispitivanja koji su organizirale okupacijske vlasti. Zajedno s drugim Ukrajincima, obitelj je deportirana u ruski Taganrog, odakle je Antonini s obitelji, uz pomoć volontera, uspjelo otputovati u Finsku.

Sam Dmitro se nakon uličnih borbi povukao u "Azovstal", kamo je stigao već ranjen. Željezara je postala posljednje uporište obrane Mariupolja. Ondje se nalazilo oko 2.5 tisuće ukrajinskih vojnika i oko tisuću civila.

Nakon evakuacije civila, 16. svibnja 2022. godine ukrajinsko zapovjedništvo zapovjedilo je vojnicima da napuste teritorij željezare kako bi se spasili životi branitelja. Izlazak branitelja trajao je pet dana. Prve su izvodili ranjenike.

"Osobno sam iznosio nosila s čovjekom koji nije imao noge", priča Dmitro. Dmitra i druge vojnike prebacili su u koloniju u Olenivki, gdje su ih svakodnevno tukli i zlostavljali. Dmitro se prisjeća kako su zarobljenike vješali za noge i batinali. Jednom prigodom slušali su strašne krikove žene koju su mučili.

"Stalno sam hodao pretučen", prisjeća se.

U Olenivki se susreo s mladićem kćeri svoje supruge iz prvog braka, koji se također zove Dmitro. Brzo su se sprijateljili, pomažući i podupirući jedan drugoga. Jednoga dana mlađi Dmitro rekao je da ga prebacuju u drugi barak. Upravo u tom baraku noću se dogodila eksplozija.

"Čujemo pucnjeve pa krikove, a onda opet pucnjeve", govori.

"Oni izlaze čisti, uredni i odmorni"

Nakon terorističkog napada, Dmitra i druge ratne zarobljenike prebacili su u Horlivku, gdje su se batinanja nastavila. No već početkom studenoga uvršten je u treću razmjenu ratnih zarobljenika. Kontrast u stanju ukrajinskih i ruskih ratnih zarobljenika iznimno ga je zaprepastio.

"Vidio sam kakvi oni izlaze - čisti, uredni, s nekakvim vrećicama, odmorni."

Sljedeće godine, nakon višemjesečne rehabilitacije, Dmitro se pridružio svojoj obitelji u Finskoj. Doznao je i da je drugi Dmitro preživio eksploziju u Olenivki - vidjeli su ga u propagandnom ruskom videu - no njegova daljnja sudbina i dalje je nepoznata.

Za sebe kaže da je imao sreće: "Ja sam još dobro prošao. Izvukao sam se praktički samo s lakim strahom u usporedbi s onime što su proživjeli dečki koji su razmijenjeni prije godinu dana. A neki su i danas tamo. Neki u iznimno surovim uvjetima."

Volodimir: Četiri godine čekanja

Volodimir, vojni kinolog Nacionalne garde Ukrajine i borac brigade "Azov", vratio se iz ruskog zarobljeništva tek 5. lipnja ove godine. Nakon oslobođenja prolazi dugotrajnu rehabilitaciju te zbog zdravstvenog stanja još nije spreman javno ispričati svoju priču. Umjesto njega govori njegova supruga Aljona.

Na početku totalne ruske invazije Aljona je bila trudna s drugim djetetom. Do sredine ožujka suprug je još povremeno dolazio kući, a potom je kontakt s njim nestao. Tek početkom svibnja uspjela je nakratko razgovarati s njim telefonom. Volodimir je tada već bio ranjen i nalazio se u "Azovstalu". Prije toga Aljona je otišla na ultrazvučni pregled te je već znala spol djeteta. Dobit će drugog sina! Volodimir je zamolio da mu dadu ime Renat.

Jednom prigodom susjed u Mariupolju rekao je Aljoni da branitelji "Azovstala" izlaze iz zarobljeništva. Nije povjerovala, no ubrzo joj je stigla poruka od supruga: "Otputujte na teritorij Ukrajine. Uskoro se ondje vidimo."

Dana 18. svibnja Aljona je vidjela svog supruga na snimci među braniteljima koji su izlazili iz "Azovstala". Ubrzo je sa sinom uspjela pobjeći iz područja pod kontrolom Rusa. Put kroz okupirani teritorij trajao je 10 dana, prošli su oko 20 kontrolnih točaka, ponekad čekajući i po 24 sata u redu. Kako ne bi izazvala sumnju, sa sobom nije ponijela telefon, a šestogodišnjem sinu nije govorila gdje je i tko mu je otac.

Vijet o masakru čula u rodilištu. Danima nije znala je li joj suprug živ

Vijesti o eksploziji u Olenivki počele su se pojavljivati oko podneva 29. srpnja. Aljona je tada bila u rodilištu u Kijevu, u redu kod ginekologa. Tek četiri dana kasnije, od drugog ratnog zarobljenika doznala je da joj je suprug živ i da su ga prebacili na drugu lokaciju. Gdje su ga točno držali, dugo nije znala.

Aljona je 7. rujna rodila sina, a tjedan dana kasnije doznala je da su joj supruga držali u zatočeništvu u okupiranoj Horlivki u Donjeckoj oblasti.

Četiri godine Aljona je prikupljala informacije o svom suprugu, mrvicu po mrvicu, od drugih ratnih zarobljenika koji su se vraćali kroz razmjene. Sve to vrijeme nalazio se na teritoriju takozvane Donjecke Narodne Republike, kojom vladaju Rusi. Početkom lipnja doznala je da je njezin suprug napokon uvršten u jednu od posljednjih razmjena.

Aljona i njezina majka proteklih su godina sinovima pričale o ocu. Pokazivale su im fotografije. Kada su ga djeca napokon ugledala, radosno su potrčala prema njemu. No oslobođenje još ne znači da je obitelj ponovno na okupu. Pred njima su mjeseci liječenja i rehabilitacije.

Puno heroja "Azovstala" su i dalje u zarobljeništvu

Prva faza rehabilitacije oslobođenih ratnih zarobljenika obično traje 21 dan. Međutim, potpuni fizički i psihološki oporavak ljudi koji su prošli kroz godine mučenja, gladi i nedostatka medicinske skrbi može trajati mjesecima i godinama.

Oko tisuću branitelja "Azovstala" i dalje se nalazi u ruskom zarobljeništvu, a među njima su i deseci onih koji su preživjeli teroristički napad u Olenivki. Oni i njihove obitelji još uvijek čekaju da Rusija ispuni obećanje dano još u svibnju 2022. godine.