OVISNOST Njemačke, ali i cijele EU o ruskom plinu dovela je do toga da Unija trenutno nema mogućnosti sankcionirati Moskvu ako napadne Ukrajinu. Nategnuta situacija, među ostalim, uzrokovala je porast cijena plina, energenata uopće, a time i cijena drugih proizvoda i usluga.

Eventualna rješenja ovoga problema moguće je razumjeti samo ako se znaju njegovi uzroci te silnice koje mogu biti zapreke na tom putu. A uzroci nisu jednostavni, baš kao što nisu ni rješenja.

Istovremeno zatvaranje nuklearki i elektrana na ugljen

Jedan od ključnih razloga zbog kojeg se Njemačka našla u situaciji takve ovisnosti o Rusiji jest dvadesetak godina stara odluka o postupnom zatvaranju nuklearki te novija odluka o postupnom smanjenju oslanjanja na ugljen radi smanjenja emisija CO2.

Tim odlukama i intenziviranjem rada na obnovljivim izvorima njemačke su vlasti izašle u susret ambicioznim zahtjevima njemačkih Zelenih koji su partneri u vladi, ali i zahtjevima klimatskog sporazuma COP26. No, tu je važnu ulogu imala i potreba Njemačke da se pozicionira kao jedan od predvodnika u razvoju obnovljivih tehnologija.

Njemačko zatvaranje nuklearki pokazalo se problematičnim jer je ta zemlja bila prisiljena nuklearnu energiju kompenzirati ugljenom budući da to nije uspjela u potpunosti obnovljivim izvorima. Njemačka je uložila značajna sredstva u obnovljive izvore, no prijelaz s fosilnih goriva na obnovljive do sada je bio relativno spor. To je dovelo do toga da je sporije smanjivala svoje emisije CO2 od primjerice Francuske koja nije išla u zatvaranje nuklearki.

Dok Nijemci bježe od nuklearne energije, Francuzi ju koriste sve više

S druge strane, francuski predsjednik Emmanuel Macron rekao je početkom prosinca 2021. u obraćanju pred Europskim odborom regija da se zalaže za "integraciju nuklearne energije u taksonomiju" zelenih financija. Pritom je objasnio da tu poziciju zauzima na temelju preporuka stručnjaka iz Međuvladinog panela za klimatske promjene (IPCC), koji smatraju da je "nuklearna energija jedno od rješenja za dekarbonizaciju gospodarstava".

Podsjetio je da obnovljivi izvori energije sami za sada ne mogu biti rješenje jer njihova proizvodnja nije postojana budući da ovisi o vremenskim uvjetima kao što su sunce i vjetar. Istovremeno još uvijek nije pronađeno prihvatljivo tehnološko rješenje za skladištenje velikih količina energije.

Tu su najbolji kandidat reverzibilne elektrane koje pumpaju vodu u akumulacijsko jezero kada obnovljivi izvori stvaraju višak, a ispuštaju kada postoji manjak. No takve elektrane moguće je graditi samo u zemljama koje imaju planine, a osim toga one nailaze na otpor zaštitara okoliša. Primjer takvog otpora u Hrvatskoj je reverzibilna elektrana KKPE Peruća koja je trebala kombinirati plin i hidroenergiju (ilustracija dolje).

EK želi plin i nuklearke proglasiti održivim izvorima radi CO2

Europska komisija prošli je tjedan objavila da će predložiti da se plin i nuklearna energija klasificiraju kao ulaganje u održive izvore energije, ako ispunjavaju određene ciljeve. No taj je potez podijelio EU, a neke članice su mu se žestoko usprotivile.

Njemačko gašenje nuklearki i odustajanje od ugljena podrazumijeva da se ta zemlja za sada mora više oslanjati na ruski plin od većine svojih susjeda. Prirodni plin trenutno pokriva oko 25% ukupne njemačke potrošnje energije, a to će se dodatno povećavati kako zemlja bude zatvarala nuklearke i termoelektrane na ugljen.

Dok se suočava s nekim od najviših cijena energije u razvijenom svijetu, Njemačka i dalje ustraje u planu da ove godine zatvori svoje posljednje tri nuklearke. Istovremeno je plan da bi sve njemačke elektrane na ugljen trebale biti zatvorene do 2038.

Manjak diverzificiranih izvora plina

Jedan od problema Njemačke također je pretjerano oslanjanje na jedan izvor plina. Naime, kako je jeftini plin desetljećima pouzdano stizao iz Rusije, ni jedna njemačka vlada nije izgradila infrastrukturu za uvoz nešto skupljeg ukapljenog prirodnog plina od velikih izvoznika kao što su SAD ili Katar. Primjerice, Njemačka još uvijek nema vlastiti LNG terminal kakav Hrvatska ima na otoku Krku.

Katar je krajem siječnja najavio da bi mogao preusmjeriti dio svojeg plina u EU kako bi ublažio probleme u opskrbi ako Rusija napadne Ukrajinu, a EU i SAD uzvrate Moskvi sankcijama. No taj višak nije dovoljan budući da je većina katarskog plina rezervirana za isporuke dogovorene dugoročnim ugovorima. Osim toga, Katar želi jamstva EU da zemlje članice neće preusmjeravati eventualni višak LNG-a izvan granica Unije.

Svi ovi faktori učinili su da je Njemačka postala najveći kupac ruskog plina na svijetu. Više od polovice njezina uvoza dolazi iz Rusije dok je prosjek EU oko 40%.

Zatvaranje preostalih nuklearki i smanjivanje udjela ugljena u proizvodnji energije podrazumijeva da će se problematična ovisnost Njemačke u bliskoj budućnosti samo dodatno povećavati. Plinovod Sjeverni tok 2, koji je dovršen prošle godine i sada čeka službeno odobrenje njemačkih regulatora, udvostručit će kapacitete za dotok ruskog plina u Njemačku koji trenutno ide preko 10-ak godina starog Sjevernog toka 1 na istoj trasi.

Hrvatska spada među članice EU koje su prilično ovisne o ruskom plinu, a time i o geopolitičkim pritiscima Moskve. Naime, naša zemlja iz ruskih izvora zadovoljava čak 68% svojih potreba za plinom. Ta ovisnost posljednjih se godina povećavala – još 2018. udio plina iz domaćih (45%) i ruskih izvora (44%) bio je uravnotežen.

Plin kao geopolitičko oružje

Ovisnost Njemačke, ali i cijele Europe o ruskom plinu omogućila je Rusiji da iskoristi situaciju za svoje geopolitičke ciljeve u Ukrajini i drugim zemljama koje su prije pada Berlinskog zida bile sastavnice SSSR-a i Varšavskog pakta. Moskva je pokazala da joj je osobito stalo da se smanji prisutnost NATO-a u blizini ruskih granica.

Dužnosnici u vladi kancelara Olafa Scholza posljednjih su tjedana izjavljivali da će zaustaviti Sjeverni tok 2 u slučaju ruske agresije na Ukrajinu.

No, Scholz, čija se socijaldemokratska stranka SPD tradicionalno zalaže za dobre odnose s Rusijom, nije se javno obvezao na takav potez unatoč pozivima SAD-a i drugih saveznika da to učini. Pritom je u više navrata isticao, baš kao i prije njega Angela Merkel, da je Sjeverni tok 2 privatni projekt koji ne bi trebao biti dio političkih rasprava.

Njemačke vlasti računale su da je Rusija pouzdan partner u dostavi plina jer ga Moskva ranije nije koristila za svoje političke pritiske protiv Berlina, iako je to činila u nekim istočnoeuropskim zemljama.

No Njemačka se tu prevarila. Međunarodna energetska agencija (IEA) objavila je nedavno da je upravo Rusija velikim dijelom odgovorna za nestašicu plina u Europi te da je Gazprom, ruski državni izvoznik plina, smanjio izvoz u Europu. Kremlj je, očekivano, zanijekao korištenje plina kao geopolitičkog oružja i tvrdi da ispunjava sve svoje ugovorne obveze.

Problem Sjevernog toka 2

Velik dio ruskih isporuka plina u Europu kanalizira se putem cjevovoda koji prolaze kroz Ukrajinu, a neki potječu još iz sovjetskih vremena. Mogućnost njihove zamjene izravnim izvozom plina u Njemačku preko Sjevernog toka 2 mogla bi Rusiji omogućiti da vodi rat protiv Ukrajine bez da se brine o tranzitu kroz tu zemlju.

Cijene energije u Njemačkoj već su skočile zbog generalne nestašice plina u Europi, a Savezni ured za statistiku izvijestio je da su u prosincu porasle za 69 posto u odnosu na isti mjesec 2020. Slično se događa u brojnim drugim članicama EU, uključujući Hrvatsku.

Sjeverni tok 2

Problem je složen, nije od jučer niti je lako rješiv

Mnogi stručnjaci smatraju da bi preusmjeravanje na obnovljive izvore te osobito na nuklearke i ukapljeni plin trebalo biti rješenje kojim bi se trebala voditi Njemačka i druge zemlje EU. No to nije brzo ni lako rješenje iz niza razloga.

Problem s cijenama naftnih derivata, plina i električne energije u svom punom opsegu uglavnom datira od zadnjeg kvartala prošle godine, ali ima svoje dublje uzroke. Iako je globalan, izgleda da je posebno pogodio EU i europski prostor.

Davor Grgić, svojevremeni predsjednik Hrvatskog nuklearnog društva i profesor sa zagrebačkog FER-a, kaže da su uzroci za nastalu situaciju različiti te da ih je teško precizno kvantificirati.

"Povećanje cijena dijelom je rezultat poremećaja na tržištu zbog različite dinamike proizvodnje i potražnje za vrijeme oporavka od posljedica pandemije covida-19. Također, dijelom je to rezultat geopolitičke situacije u Europi i više ili manje otvorenog korištenja plina kao sredstva politike pritisaka, a dijelom je to posljedica načina provođenja energetske tranzicije, posebno nakon sporazuma postignutog 2021. na UN-ovoj konferenciji o klimi COP26 na kojoj je bilo potrebno pod svaku cijenu pokazati neki napredak i zacrtati jasne smjernice odmaka od fosilnih goriva", kaže Grgić.

Ističe da je smanjenje godišnje proizvodnje električne energije iz vjetra na nivou cijele EU, u iznosu većem od 10% u odnosu na rekordnu godinu 2020., zbog smanjene srednje brzine vjetra, kao i usporenje gradnje vjetroelektrana (nedostatak lokacija, otpor lokalnog stanovništva i sl.), bacilo dodatnu sjenu na napore vezane za smanjenje ovisnosti o fosilnim gorivima. Naime, u dobrom dijelu članica EU, pa i u Njemačkoj, upravo je vjetar bio nositelj energetske tranzicije.

Pritom treba uzeti u obzir da klimatski trendovi pokazuju da bi u toplijem svijetu moglo doći do daljnjeg smanjenja brzine vjetrova. Naime, najnovije izvješće Međudržavnog panela za klimatske promjene (IPCC) sugerira da će se prosječne europske brzine vjetra zbog klimatskih promjena smanjiti za do 10%. A poznato je da male promjene u brzinama vjetra mogu uzrokovati značajna smanjenja u proizvodnji energije.

Ovim generalnim čimbenicima pridružilo se i mešetarenje jednih na tržištu energenata i nesnalaženje drugih.

Grgić kaže da je energetska tranzicija dugoročno nužna, no ističe da je važno pitanje kako će se ona u konačnici provesti i kojom brzinom.

"EU želi pokazati ekološku svijest i prednjačiti u tom procesu. Pri tome se zaboravlja da je jedno poslati svijetu poruku, a drugo dati značajan doprinos rješavanju problema klimatskih promjena. Problem emisije stakleničkih plinova je globalni problem i iako je svaki i mali doprinos dobrodošao, rezultati se mogu postići samo ako s velikim udjelom učestvujete u ukupnoj emisiji. Ako to nije slučaj, lokalni napredak koji EU može postići u redukciji emisije provođenjem ambicioznih planova teško da se može manifestirati popravljanjem globalnih parametara izraženih u koncentraciji CO2 u atmosferi", tumači Grgić.

Želja da EU postane predvodnik u obnovljivim tehnologijama

Drugi aspekt koji može opravdati svojevrsno europsko soliranje i predvođenje tranzicije prema non-CO2 i obnovljivim izvorima je želja da se EU bolje pozicionira u razvoju obnovljivih izvora u vremenima koja će sigurno doći. Tada bi se sva ulaganja mogla i ekonomski isplatiti.

No, Grgić kaže da se EU nije uspjela nametnuti u fazi implementacije obnovljivih izvora i pored njezine neosporne vodeće uloge u nekim aspektima novih tehnologija koje su osnova energetske tranzicije.

"U prvom redu to se nije dogodilo zbog brze reakcije Kine i njihove trenutne dominacije u proizvodnji bilo čega što se isplati", kaže Grgić.

Problem globalizacije i povrata industrije u matične zemlje

Postoji još jedan aspekt energetske tranzicije u EU koji treba uzeti u obzir, a to je globalizacija koja zbog povijesnih razloga i različitog puta pojedinih članica različito pogađa stare i nove članice.

"Tijekom globalizacije dobar dio energetski intenzivne industrije napustio je razvijene članice i otišao putem traženja jeftinije radne snage i veće zarade, često i na štetu okoliša. Kako su te zemlje imale ionako razvijen energetski sektor, s izmještanjem industrije, problem koji su one rješavale bio je problem zamjene energetskih izvora i energenata, a ne problem nadoknađivanja manjka energije. To je situacija koja je upravo suprotna onoj u zemljama Dalekog istoka. No, čak ni ta zamjena energetskih izvora, koju se poslije nazvalo energetskom tranzicijom, a koja je provođena u relativno komotnim uvjetima, nije izvedena osobito uspješno i način provedbe bitno je različit od zemlje do zemlje. Njemačka je zanimljiv primjer. Ona je već dugo vremena imala problema sa stavom javnosti o korištenju nuklearne energije", kaže naš sugovornik.

"Klima koja je vladala poslije velikog potresa u Sendaiju i nesreće u NE Fukushima iskorištena je za praktično trenutno zatvaranje dijela nuklearnih elektrana i etapni phase-out koji će završiti zatvaranjem posljednje tri elektrane do kraja ove godine. Paralelno je pokrenut vrlo ambiciozni program uvođenja obnovljivih izvora uglavnom temeljen na gradnji vjetroelektrana, fotonaponskih elektrana i korištenju biomase. Unatoč velikom povećanju instaliranih snaga u obnovljivim izvorima, prave posljedice manjkova koji su nastali tim zahvatom dijelom su prikrivene povećanjem proizvodnje u termoelektranama na ugljen", kaže Grgić.

"Najavom i njihovog zatvaranja, posebno zbog dogovora COP26, dodatno će porasti značaj prirodnog plina i ovisnosti o postojećim dobavnim pravcima i isporučiteljima tog plina. To je i razlog zašto u revidiranoj zelenoj taksonomiji EU plin nalazi svoje mjesto u prelaznom periodu zajedno uz nuklearnu energiju koja je u energetskim politikama nekih članica bila neizostavni non-CO2 izvor i kao takva je polagala pravo na priznanje objektivne uloge koju ima u smanjenju emisija CO2, a time i u borbi protiv klimatskih promjena. Rezultat toga su i različiti pogledi na taksonomiju između Francuske i Njemačke te dijela članica s istoka i sjevera Europe i dijela razvijenih članica iz zapadne i centralne Europe", tumači naš stručnjak za nuklearke i energetiku.

Tranzicija na obnovljive izvore nije tako laka kako se čini

Reagiranje EU na povećanje cijena električne energije i posebno plina uglavnom se svelo na to da je istaknuto da treba ubrzati prelazak na obnovljive izvore energije. No čini se da pri tome nisu u potpunosti uzeta u obzir dosadašnja iskustva koja EU ima na tom polju.

Naime, pogrešno je zaključivati o mogućnostima potpune zamjene postojećih izvora isključivo obnovljivima na osnovi početnih rezultata kada je postotak obnovljivih izvora još nizak ili čak ako je lokalno visok, a globalno nizak u uvjetima integriranog elektroenergetskog sustava u kojem se višak relativno lako izvozi tamo gdje postoji manjak.

Grgić kaže da je za očekivati da će efekti uvođenja obnovljivih izvora sve više biti nelinearni što se više budemo približavali proklamiranim ciljevima.

"Zanimljiv efekt mogao bi imati i povrat dijela strateške, energetski intenzivne industrije u matične zemlje u uvjetima kad se pokazuje da globalizacija možda i nije najbolji način razvoja, među ostalim i zbog povećanog zahtjeva na transport koji ona podrazumijeva", ističe Grgić.

Globalni rezultati energetske tranzicije ne mogu biti brzi i tranzicija nije jednostavna, a može imati negativne posljedice ako se ishitreno provede.

"Činjenica je da su klimatske promjene već vidljive i da mi već kasnimo s provođenjem mjera, no mi govorimo o rezidentnim vremenima CO2 u atmosferi od tisuću godina. Efekti bazirani samo na redukciji emisije mogu imati ograničene rezultate, a izazvati vidljive poremećaje u razvoju i opskrbi energijom. Sadašnji pristup isticanja isključivo obnovljivih izvora, pri čemu to uglavnom znači vjetar i fotonapon, može rezultirati povećanom instaliranom snagom, ali ne uvijek pouzdanom proizvodnjom električne energije. Spremnici električne energije osim reverzibilnih hidroelektrana čije se akumulacije pune kada postoji višak energije, a prazne kada postoji manjak, su dobrodošli u održavanju stabilnosti mreže i pokrivanju vršnih opterećenja, ali na sadašnjem stupnju razvoja nisu u stanju spremiti značajne količine električne energije", tumači.

"Plin se ne može brzo i potpuno zamijeniti samo strujom"

"Plin je diverzitetni energent koji se ne može brzo i u potpunosti zamijeniti samo električnom energijom. Tehnologije pohranjivanja energije na bazi vodika H2 trebaju vremena za razvoj. Također će trebati vremena da se u domeni transporta fosilna goriva zamijene baterijama i vodikom. Sve to znači da će fosilna goriva još neko vrijeme igrati bitnu ulogu u zadovoljavanju potreba za energijom i to treba uzeti u obzir, posebno zato jer sadašnji poremećaj u cijenama uglavnom nije rezultat nedovoljne proizvodnje i može se dijelom riješiti diverzitetnim pravcima dobave. Isto tako rješenja na bazi nuklearnih elektrana, posebno onih koje su već u pogonu, mogu uspješno zamijeniti termoelektrane na ugljen", kaže Grgić.

"Dugoročno problem pronalaženja optimalnog udjela pojedinog energenta neće biti jednostavan zadatak i nužno će trebati uzimati u obzir specifičnosti svake zemlje. Na nivou EU prisutno je stanovito zasićenje u izgradnji vjetroelektrana i okretanje fotonaponskim elektranama. Lokalno takav pristup može dati rezultate, ali globalno, ako se pogledaju globalne bilance energije i materijala za trenutne komercijalne tehnologije proizvodnje fotonaponskih panela, prateći problemi spremanja energije, problemi njihovog recikliranja i potrebnih površina za velike fotonaponske elektrane, taj pristup još uvijek nema potencijal da bude samostalan, dominantan obnovljivi način proizvodnje električne energije", navodi

"Učešće ostalih izvora energije, obnovljivih i neobnovljivih, bez i sa ograničenom emisijom CO2 morat će dugoročno biti značajno. Ovakvo malo šire razmatranje baca drugačije svjetlo na energetsku tranziciju na njemački način i na utjecaj koji ona ima na odnose unutar EU", zaključio je Grgić.

Kako Hrvatska može smanjiti svoju ovisnost o ruskom plinu?

Hrvatska svoju ovisnost o ruskom plinu može, među ostalim, smanjiti proširenjem kapaciteta LNG terminala na Krku.

Željko Tomšić iz Zavoda za visoki napon i energetiku na FER-u kaže da LNG Terminal u Omišlju ima godišnji kapacitet od 2.6 milijardi kubičnih metara plina, što je nešto malo manje od godišnje potrošnje Hrvatske.

"Dakle kapacitetom LNG terminala mogla bi se zadovoljiti skoro sva potreba za plinom. Međutim, terminal je gotovo u potpunosti zakupljen, i to po komercijalnim osnovama. U dvije plinske godine 2021./2022. i 2022./2023. zakupljeno je ukupno 2.54 milijarde kubika. Po podacima tvrtke LNG, za plinske godine od 2023./2024. do 2026./2027. za sada je zakupljeno po nešto više od dvije milijarde kubika, a potom u plinskim godinama od 2027./2028. do 2029./2030. po nešto više od 1.1 milijarde kubika. Hrvatske kompanije imaju zakupljeno 600 milijuna m3 u LNG terminalu na Krku - HEP 500 milijuna m3, a INA 100", kaže Tomšić i pritom ističe da je tu također pitanje kamo će još ići plin iz Omišlja osim u Hrvatsku.

Izgradnja fleksibilnih nuklearki

Dio rješenja problema Hrvatske i EU mogla bi biti i izgradnja suvremenih, malih, fleksibilnih reaktora.

Tomšić kaže da je važno imati na umu da je jedna od glavnih karakteristika elektroenergetskog sustava, koja ga razlikuje od svih drugih tržišta energijom, da u svakom trenutku proizvodnja i potrošnja električne energije moraju biti jednake. Odatle dolaze problemi oko proizvodnje električne energije iz promjenjivih izvora kakvi su sunce i vjetar.

"Kada govorimo o elektroenergetskom sustavu, jedno od glavnih pitanja je pitanje osiguranja fleksibilnosti proizvodnje električne energije zbog velikog udjela promjenjivih i nepredvidivih obnovljivih izvora. Dakle, nužno je imati i stabilne i upravljive izvore koje danas imamo u plinskim elektranama koje su problematične zbog emisija CO2 i nuklearne elektrane kod kojih su problem otpor javnosti i velike cijene izgradnje. Danas se kao moguće rješenje vide mali modularni reaktori - SMR koji bi ublažili problem financiranja, jer su apsolutni investicijski troškovi manji zbog manje snage. Kod njih je značajno da su praktično 100% fleksibilni, tj. da je u njima moguća proizvodnja od 0 do 100% zbog čega mogu u potpunosti pratiti proizvodnju promjenjivih obnovljivih izvora", tumači Tomšić.

Ističe da je njihova modularnost dvostruka.

"Kao prvo, oni se serijski proizvode u tvornici, što osigurava da se mogu održati planirani rokovi gradnje. Kao drugo, oni se mogu graditi sukcesivno prema potrebama potrošnje u sustavu. Za Hrvatsku bi tu problem moglo biti to što je početak njihove gradnje dugotrajan proces jer bi nakon definitivne odluke vlade trebalo više godina za potrebe uspostave cijelog regulativnog sustava", upozorava Tomšić.

Sudjelovanje u gradnji nuklearki u susjedstvu

Jedno moguće rješenje za Hrvatsku bilo bi sudjelovanje u proširenju nuklearnih kapaciteta u susjednim državama, primjerice u Krškom.

"Svakako treba razmotriti eventualnu komercijalnu ponudu iz Slovenije, no ona će sigurno biti drugačija od one koja vrijedi za postojeću nuklearku NEK. Glavna prednost sudjelovanja u novoj nuklearki u Sloveniji bila bi dugoročna sigurnost opskrbe iz nuklearki koje su danas izuzetno pouzdane jer se novi nuklearni rektori grade za životni vijek od 60 godina, s time da postoji mogućnost produženja njihovog životnog vijeka na čak 100 godina. Trebat će svakako prosuditi kakva će biti ta komercijalna ponuda, ali ne samo po cijeni kWh nego i po drugim parametrima, kao što su utjecaj na energetsku sigurnost, fleksibilnost itd.", tumači Tomšić.

Zašto Hrvatska mora imati vlastitu energetsku strategiju?

Tomšić smatra da Hrvatska, iako nije veliki potrošač energije, treba imati dobro osmišljenu energetsku politiku zbog ključnih karakteristika današnje energetike, a to su:

- Globalna važnost

- Tržišna važnost

- Geostrateška važnost – energetska sigurnost (nejednaka rasprostranjenost)

- Uska veza s ekologijom (pogotovo globalnom – klimatske promjene)

- Međunarodni projekti

- Energetsko siromaštvo/bogatstvo

- Financijska intenzivnost.

Podsjeća da istovremeno postoje mnogi rizici odluke o gradnji elektrane. Odluka o gradnji (ili negradnji) nove elektrane vrlo je složena i sa sobom nosi mnogo rizika:

- Lokacija (problem javnosti)

- Energent (pitanje dugoročne dostupnosti i cijene, utjecaja na cijenu proizvodnje električne energije i sl.)

- Tehnologija

- Energetsko tržište (cijena električne energije, unutarnje EU tržište)

- Regulacija energetskih djelatnosti

- Regulativa zaštite okoliša

- Subvencije (OIE "feed in")

- Financiranje (kamatne stope, model)

- Potražnja za električnom energijom (energetska učinkovitost, tehnološki napredak, promjena navika).

"Iz ovoga možemo zaključiti da Hrvatska treba imati svoje strategije i planove za opskrbu energijom, kako na vlastitom teritoriju tako i u eventualnim bilateralnim dogovorima, npr. u sudjelovanju u nuklearnim elektranama u susjedstvu u Sloveniji i Mađarskoj, ali isto tako da je nužno da u okviru EU traži neka zajednička rješenja jer kao malo tržište teško može utjecati na realizaciju nekih međunarodnih projekata. Važno je izboriti se da ti projekti ne zaobiđu Hrvatsku. Hrvatska mora značajno raditi na dva glavna stupa razvoja energetike u budućnosti: prvo energetska učinkovitost i obnovljivi izvori energije", zaključio je Tomšić.