POSTOJE velike šanse da će Andrej Plenković na mjestu predsjednika HDZ-a izdržati samo jedan mandat s obzirom na sve veće nezadovoljstvo koje izražavaju istaknuti članovi stranke.

Od njih su se trojica usudila i najaviti kako se planiraju kandidirati za predsjednika HDZ-a na nadolazećim stranačkim izborima, a to su bivši ministri vanjskih poslova Davor Ivo Stier i Miro Kovač te gradonačelnik Vukovara Ivan Penava. Naravno, moguće je da se neke od tih najava neće na kraju pretvoriti u službenu kandidaturu za predsjednika stranke, ali nema sumnje da su spomenuta trojica najozbiljniji Plenkovićevi izazivači.

Stoga podsjećamo o kakvim je političarima riječ i što su dosad radili i govorili u svojoj političkoj karijeri.

Davor Ivo Stier, unuk ustaškog pukovnika

Davor Ivo Stier rođen je 1972. godine u Buenos Airesu, glavnom gradu Argentine, u obitelji ustaških emigranata. Njegov djed Ivan Stier bio je pukovnik ustaške vojske i bliski suradnik jednog od najkrvoločnijih ustaških zločinaca Vjekoslava Maksa Luburića. Pukovnik Stier zapovijedao je u Slavoniji jedinicama koje su počinile masovne ratne zločine nad Srbima, a odgovoran je i za progon Židova i pljačku njihove imovine, kako je upozorio historičar Milan Radanović u Novostima.

Stier je odrastao u srednjoklasnoj obitelji - majka mu je bila profesorica na katoličkom sveučilištu, a otac liječnik. U mladosti je, prema vlastitom priznanju, otvoreno podržavao ustašku ideologiju, a ni do danas se nije ekstenzivnije očitovao o zločinima svog djeda, a kamoli ih osudio. Svoj navodni preobražaj Stier je u jednom intervjuu objasnio time što je na njega utjecala Tuđmanova ideja o pomirbi te se tako jednoga dana 1990-ih probudio kao demokršćanin i konzervativac, a ne kao klerofašist.

U Hrvatsku je Stier prvi put došao 1990. u sklopu programa Hrvatske matice iseljenika i to kao novinar argentinskog poslovnog lista El Cronista. U Argentinu se vratio početkom 1992. te diplomirao politologiju, a kasnije i novinarstvo na Katoličkom sveučilištu u Buenos Airesu. 

U Hrvatsku se vratio kad više nije mogao biti mobiliziran

Znakovito je da se mladi Stier, iako je tijekom njegova boravka u Hrvatskoj počeo rat, nije javio kao dragovoljac u obrani voljene domovine. Dapače, Stier se u Hrvatsku vratio tek 1996., nakon Oluje, kada više nije bilo nikakve šanse da bi mogao biti mobiliziran. No, s obzirom na Stierovu fizičku spretnost - o čemu će detaljnije biti riječi kasnije - možda je bolje za sigurnost hrvatskih vojnika što u njihovim redovima nije bio i mladi Stier.

Stier je po povratku 1996. odmah zaposlen u Ministarstvu vanjskih poslova te je radio u hrvatskim ambasadama u Washingtonu i Bruxellesu, a 2009. je postao savjetnik za vanjsku politiku tadašnjeg premijera i predsjednika HDZ-a Ive Sanadera. Bio je još bliži suradnik premijerke Jadranke Kosor te je odigrao ključnu ulogu u deblokiranju pregovora s Europskom unijom i postizanju dogovora o arbitraži sa Slovenijom.

Kosor ga je nagradila dobrim mjestom na listi HDZ-a za parlamentarne izbore 2011. te je te godine prvi put izabran za zastupnika u saboru. No, na unutarstranačkim izborima koji su uslijedili Stier nije podržao Kosor, nego Tomislava Karamarka, čija mu je ekstremistička ideologija očito bila privlačnija. Moguće je da je ulogu u toj odluci odigralo i to što su obojica u politiku došli iz filoustaško-katoličkog miljea. Ipak, kasnije se kao jedan od rijetkih usprotivio izbacivanju Jadranke Kosor iz HDZ-a, čime se zamjerio Karamarku, koji je više preferirao Miru Kovača kao vanjskopolitičkog predstavnika stranke.

Karamarko nije do kraja otpisao Stiera, već ga je postavio na listu za Europski parlament te je Stier 2013. izabran za eurozastupnika. Na listi HDZ-a bio je i na sljedećim izborima za Europski parlament godinu dana kasnije, no u toj kampanji nije mogao sudjelovati jer si je - odsjekao kosilicom palac na nozi dok je kosio travu u svom dvorištu u Samoboru.

Knjigom se htio predstaviti kao ideolog HDZ-a

Svoj mandat u Europskom parlamentu Stier je iskoristio za pisanje knjige Nova hrvatska paradigma, kojom se htio predstaviti kao ideolog HDZ-a. Mnogi srednjostrujaški mediji su hvalili njegovu suradnju sa SDP-ovim eurozastupnikom Toninom Piculom u vezi Bosne i Hercegovine, a Picula mu je napisao i predgovor knjizi. Viktor Ivančić je Novu hrvatsku paradigmu opisao kao “novu uniformu hrvatskog nacionalizma” te istaknuo da je knjiga puna kontradikcija i besmislica, no činjenica da je uopće u stanju napisati knjigu je Stiera pretvorila u svojevrsnog intelektualnog gurua HDZ-a.

Stier se tijekom mandata u Europskom parlamentu zbližio sa stranačkim kolegom Andrejem Plenkovićem, s kojim je zajednički sudjelovao u preuzimanju HDZ-a nakon Karamarkova kraha te je dobio poziciju političkog tajnika HDZ-a. Nakon pobjede HDZ-a na parlamentarnim izborima 2016. Stier je izabran u sabor, a onda je postao ministar vanjskih poslova i potpredsjednik Plenkovićeve vlade te je kao svojeg savjetnika za tematiku ljudskih prava (?!) angažirao notornog Ladislava Ilčića, lidera ultrakatoličke stranke Hrast. Zajedničkim su se snagama Stier i Ilčić dali na sakaćenje vladine strategije za ljudska prava, a na meti su im naročito bila prava žena i LGBT građana.

Na sreću, raskol s Mostom značio je i da konzervativni Stier ne može podržati Plenkovićevo logistički uspješno i demokratski suspektno preslagivanje vladajuće većine s HNS-om te je dao ostavku na svoju poziciju u vladi i vratio se u sabor kao zastupnik. Nakon što je na stranačkom saboru održao kritički govor o Plenkoviću, smijenjen je s pozicije političkog tajnika HDZ-a te se već tada počelo šuškati kako se Stier planira kandidirati za predsjednika HDZ-a.

Tlapnje o "naravnom zakonu"

U međuvremenu je to potvrdio i u nizu javnih istupa, optužujući Plenkovića da je iznevjerio glasače HDZ-a. Naročito je bizarno Stierovo inzistiranje na temi klijentelizma, protiv kojeg bi se HDZ, kao, trebao boriti, iako to znači da bi se HDZ trebao boriti protiv samoga sebe. 

Stier je bio jedan od glasnijih protivnika ratifikacije Istanbulske konvencije u HDZ-u, iako je stranka na izbore 2016. išla s programom u kojem baš obećava ratifikaciju. Svoje protivljenje je argumentirao tlapnjama o “naravnom zakonu”, što je poznati ideologem katoličke ideologije, te širenjem moralne panike o navodnoj “rodnoj ideologiji”. Redovito se pojavljuje i na Hodu za život, manifestaciji čiji je cilj dokidanje prava žena na pobačaj.

Stier smatra da se HDZ treba vratiti još većem desničarenju u odnosu na Plenkovićevu politiku, što mnogi u HDZ-u i izvan HDZ-a, ali i dalje na desnici obožavaju čuti, ali zasad nije još nikoga uvjerio u svoj neupitni liderski potencijal. Stier je cijelu karijeru proveo u sjeni, kao drugi ili treći čovjek, te nema neku primjetnu karizmu u javnim nastupima. Pitanje je i kako se na čelu stranke poznate po atmosferi legla zmija može snaći čovjek koji je tijekom košenja trave sam sebi odsjekao prst.

Miro Kovač, ministar vanjskih poslova koji se svađao sa susjedima zbog ustaškog vikara

Miro Kovač rođen je 1968. godine u Splitu, a u Zagrebu je započeo studij povijesti koji je završio u Parizu, gdje je i doktorirao na temu uloge Francuske u stvaranju Kraljevine Jugoslavije. Od 1995. je počeo raditi u Uredu predsjednika, tada Franje Tuđmana, u Odjelu za informiranje, a 2001. prelazi u diplomaciju i postaje savjetnik u hrvatskoj ambasadi u Bruxellesu.

Kovačevoj diplomatskoj karijeri očito nije smetao dolazak na vlast lijevo-liberalne vlade Ivice Račana, dapače, tijekom njenog mandata postaje ministar savjetnik u hrvatskoj ambasadi u Parizu. Nakon pobjede Sanaderovog HDZ-a na izborima krajem 2003. Kovač postaje pomoćnik ministra vanjskih poslova Miomira Žužula, koji će par godina nakon toga morati otići iz vlade zbog korupcijske afere koju je otkrio Index. Kovač pak nastavlja svoj uspon u strukturama hrvatske diplomacije te prvo postaje šef Diplomatskog protokola u Ministarstvu vanjskih poslova, a 2008. hrvatski ambasador u Berlinu.

Čuveni sastanak s Merkel i Karamarkom

Po dolasku Kukuriku koalicije na vlast krajem 2011. Kovaču je nova ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić ponudila ambasadorsko mjesto u Varšavi, koje je on odbio, te se vratio u Hrvatsku kako bi preuzeo važnu ulogu u HDZ-u pod vodstvom Tomislava Karamarka, koji ga imenuje međunarodnim tajnikom stranke.

Kovač je na toj poziciji imao dosta posla s obzirom na to da se Karamarko jedva suvislo izražavao na hrvatskom jeziku, a kamoli na stranim jezicima. Ostao je zapamćen sastanak Karamarka s njemačkom kancelarkom i tadašnjom predsjednicom CDU-a Angelom Merkel koji je izlobirao Kovač, a koji je započeo Merkeličinim pitanjem Karamarku: “Englisch ist schlecht, ja?” odnosno “Engleski vam je loš, zar ne?" Tako je skoro cijeli polusatni sastanak prošao u razgovoru Kovača i Merkel, dok je Karamarko mutavo sjedio.

Ipak, sve to se Kovaču isplatilo te je nakon parlamentarnih izbora 2015. postao ministar vanjskih poslova u vladi Tihomira Oreškovića. Prethodno je svoje organizacijske sposobnosti dokazao i kao voditelj stožera pobjedničke predsjedničke kampanje Kolinde Grabar-Kitarović.

Kovač je bio hrvatski ministar vanjskih poslova od 22. siječnja do 19. listopada 2016. godine, a u svojem kratkom mandatu jedino što je uspio jest voditi besmislenu javnu svađu sa Srbijom. Kovač i srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić su u ljeto 2016. razmijenili više priopćenja i izjava za medije u kojima jedan drugog optužuju za sve i svašta i to većinom na temu Alojzija Stepinca, ustaškog vikara koji je blagoslovio osnivanje zločinačke NDH. Kovač je i zaprijetio da će Hrvatska blokirati pregovore Srbije s EU-om, ali je ubrzo odustao od te namjere.

Zabranio "regiju" i "zapadni Balkan"

Kovača se kao ministra vanjskih poslova pamti i po tome da je za glasnogovornicu uzeo Alemku Zelić, koja je prethodno bila glavna urednica portala Željke Markić Narod.hr, te da je slavodobitno objavio kako se više ne smije govoriti o “regiji” niti o “zapadnom Balkanu”, nego samo o “susjedstvu” u “jugoistočnoj Europi”.

U predizbornoj kampanji 2016. Kovač je pokazao zavidan fanatizam pa je ostao upamćen njegov nastup na skupu HDZ-a u Splitu tijekom kojega je neprestano vikao “Ajmo”. To je izgledalo toliko bizarno da je video njegovog vrištanja postao mali viralni hit.

Plenković ga kao Karamarkov kadar nije volio te ga je ostavio u saboru, gdje je dobio poziciju predsjednika Odbora za vanjsku politiku. Zanimljivo je da je s te funkcije itekako pomogao da se ratificira Marakeški sporazum, što veliki dio desnice zamjera Plenkoviću kao još jednu izdaju nacije nakon ratifikacije Istanbulske konvencije. Kovač se u javnosti profilirao kao jedan od protivnika ratifikacije u Plenkovićevom mandatu te je u saboru glasao protiv, no dok je Karamarko vodio HDZ, Kovač je u središnjici stranke sudjelovao na konferenciji za medije čija je glavna tema bila prozivanje Milanovićeve vlade jer još nije ratificirala IK.

Kovač je poznat kao čovjek koji o sebi ima jako visoko mišljenje, a navodno je omiljen u članstvu. On bi na čelu HDZ-a bio još jedan aspiracijski predsjednik, lider kakvog obični HDZ-ovci biraju baš zato što je po habitusu drugačiji od njih, ali dijeli iste vrijednosti pa svojom uglađenošću HDZ čini civiliziranijim nego što jest.

Ivan Penava, gradonačelnik koji jaše na valu antisrpske mržnje

Vukovarski gradonačelnik je dio kadrovske naplavine koju je u prvi red hrvatske politike izbacio HDZ pod vodstvom Tomislava Karamarka, kada je potpredsjednik sabora mogao biti jedan Ivan Tepeš. Ivan Penava je nedvojbeni pripadnik desnog krila HDZ-a, čovjek čiji mandat na čelu Vukovara najviše obilježavaju kampanje mržnje protiv Srba.

Ivan Penava je rođen 31. prosinca 1974. u Vukovaru, a početkom rata je izbjegao prvo u Varaždin, a onda u Zagreb u kojemu je završio srednju školu. Penava je diplomirao 1999. na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu te stekao zvanje profesora kineziologije. Onda se vratio u Vukovar gdje je zaposlen kao profesor tjelesne i zdravstvene kulture u Ekonomskoj školi, u kojoj je onda izabran i za ravnatelja. Upisao je i doktorski studij ekonomije u Osijeku, koji još nije priveo kraju.

Penava je 2014. izabran za gradonačelnika Vukovara iz drugog pokušaja, nakon žestoke nacionalističke i antisrpske kampanje protiv dvojezičnih ploča u Vukovaru, u kojoj je i sam aktivno sudjelovao. To je ostala konstanta njegove politike koju potpaljuju i šire i desničarski mediji, čiji je Penava heroj.

Ograničeni kapaciteti, ali velike ambicije

Iako je vidno kapacitetski ograničen, Penava očito gaji velike ambicije pa je ovih dana u filoustaškom Hrvatskom tjedniku najavio i nešto poput kandidature za predsjednika HDZ-a. Neartikuliranost Penavi zna biti od koristi, tu je možda i najsličniji svojem političkom tvorcu Karamarku, ali zna i rezultirati doista smiješnim trenucima. Primjerice, Penava je nedavno izjavio da ako HDZ nastavi Plenkovićevim smjerom, onda se više "ne može kititi pijetetima poput državotvorne stranke". Vjerojatno je htio reći “epitetima”.

Teško je u kratkom tekstu obuhvatiti sve problematične Penavine poteze, no tri svakako treba izdvojiti. Prvi je organiziranje prosvjeda u Vukovaru u povodu navodnog neprocesuiranja ratnih zločina nad Hrvatima, koji se pretvorio u još jedan desničarski dernek s ekipom poput Zlatka Hasanbegovića, Velimira Bujanca i Željke Markić u prvim redovima. Drugi je huškanje na srpske dječake koji na nekakvoj provincijskoj nogometnoj utakmici nisu ustali na izvođenje himne, koje je Penava danima provodio, uključujući i objavu videosnimke spomenutih dječaka, od kojih su neki onda napadnuti. Treći je pak teatralno bacanje Statuta Grada Vukovara napisanog na ćirilici tijekom rasprave u Gradskom vijeću te optuživanje hrvatskih Srba za “puzajuću agresiju”.

Pored toga, pod Penavinim vodstvom se obnova vukovarskog vodotornja pretvorila u još jednu tipičnu HDZ-ovsku trakavicu. Ulupani su milijuni, koje se skupljalo i na humanitarnim akcijama, a obnova i dalje nije gotova.

Ako bi Ivan Penava postao predsjednik HDZ-a, stranka bi prvi put u svojoj povijesti na čelu imala čovjeka koji autentično odražava profil većine članstva.