DVIJE potpuno različite žene, drugačijeg podrijetla, vjeroispovijesti i kulture, povezala je jedna stvar koja nikada nikoga ne bi smjela povezivati.

Armenka iz Sirije Shoghig Eratapelyan i Ukrajinka Valentyna Bovzdarenko u Hrvatsku su stigle kako bi pobjegle od užasa rata, baš poput 117.8 milijuna prisilno raseljenih osoba koji su zabilježeni do kraja 2025. godine.

Iako je Hrvatska uglavnom tranzitna zemlja za njih, ova Armenka iz Sirije i Ukrajinka pronašle su dom ovdje. 

Povodom Međunarodnog dana izbjeglica, koji obilježavamo 20. lipnja, Isusovačka služba za izbjeglice osvrnula se na proteklu godinu te sav rad i trud koji je pružen ljudima koji su iz straha za vlastiti život morali napustiti svoje domove.

Mučne uspomene

Nakon izlaganja pred okupljenima, svoje priče detaljnije su za Index ispričale Shoghig i Valentyna. Koliko god emotivno, Valentyna iz Ukrajine skupila je snage i čak po prvi put ispričala kroz kakve su mučne situacije prolazili u prvim danima bijega.

"Nismo tada znali u koju ćemo državu ići. Ovdje sam došla jer je moja prijateljica došla dva tjedna ranije", prisjeća se Valentyna, koja sada broji već četvrtu godinu u Hrvatskoj. "Bilo je puno izazova na početku, nisam mogla komunicirati pa nisam mogla ni liječniku ni u trgovinu. Zato sam odmah krenula učiti hrvatski jezik."

Isusovci su joj pomogli oko zaposlenja pa je ubrzo počela volontirati u radu s djecom iz Ukrajine. Kasnije je dobila i svoju radnu dozvolu pa se u Križevcima zaposlila kao suradnica u odgoju u centru za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Ubrzo je započela i proces nostrifikacije svoje diplome, koja je upravo vezana uz pedagogiju, a uskoro će polagati i stručni ispit u Hrvatskoj.

Imali 24 sata da pobjegnu

No, kada se prisjeća tih prvih dana napada na Mariupolj, jednog od simbola stradanja Ukrajine, Valentyni se odmah stegnulo grlo.

"Nisam još pričala o tome ove četiri godine. Ovo što se dogodilo je strašna situacija. Imali smo jedan dan da odemo iz grada. Nismo imali plina, vode, struje, lijekova ni hrane", prisjeća se teških trenutaka Valentyna. "Nakon tri tjedna bombardiranja svakih pet minuta otišli smo i nismo znali kamo idemo, nismo imali ni robu ni ništa. Prvo smo otišli u Zaporižje, a potom u Dnjepar. Prvi put nakon tri tjedna smo se mogli otuširati."

Vremena za tugu nije bilo, kaže ova Ukrajinka, jer je u tom trenutku samo razmišljala kako će odvesti na sigurno svoju djecu, majku i mačku. Nije bilo čak ni vremena da naprave konkretan plan.

Nova prilika u Hrvatskoj

"Morala sam preuzeti odgovornost za svoj život i život svoje djece. Nisam imala vremena razmisliti što i kako, samo smo krenuli", kaže, ali objašnjava da joj je život u Hrvatskoj pružio novu priliku.

"Zahvalna sam Hrvatima i ljudima koje sam srela na svom putu jer radim. Kada sam došla raditi u dom, nisam mogla toliko razgovjetno pričati, ali mene djeca i ljudi nikada nisu ismijavali ni ispravljali. Pokušavali su mi pomoći, puno sam naučila od djece", kaže.

"Ostat ćemo ovdje, ne idemo dalje. Hrvatska je lijepa zemlja s prekrasnom prirodom i dobrim ljudima, ne vidim razloga zašto bismo išli negdje drugdje", dodaje.

Shoghig dobila i državljanstvo

Osim Valentyne, nekoć potpuno izgubljena pri dolasku u Hrvatsku bila je i Shoghig, Armenka iz Sirije koja je ovdje stigla još 2016. No, nakon deset godina, Shoghig je nedavno napokon dobila i svoje hrvatsko državljanstvo, na što je posebno ponosna.

"Jako sam bila ponosna, već smo dugo čekali na to. Mi smo već integrirani u društvo, ali je meni najvažnije to što ja ovdje osjećam da pripadam", kaže.

Kako nam prepričava, puno prijatelja i obitelji stekli su u crkvi, koja ih je povezala s Hrvatskom. Prije deset godina, kada je tek stigla, Eratapelyan isprva nije htjela ostati u Hrvatskoj, ali je odluku promijenila kada su im službenici objasnili kako je Hrvatska katolička zemlja.

"Nisi znao gdje ćeš prespavati"

"To je bilo drugo vrijeme, bilo je jako teško, posebice s malim djetetom. Nisi znao gdje ćeš spavati i u koji ćeš kamp ići. Kada smo došli u Hrvatsku, nismo je znali ni pokazati na karti", kaže.

Inače, Shoghig je u Siriji radila kao pomoćna knjigovotkinja i studirala ekonomiju, no da bi taj studij mogla nastaviti u Hrvatskoj, trebao joj je novac kojeg ona u tom trenutku nije imala.

No, Shoghig nije odustala, radila je razne poslove dok nedavno nije otvorila svoj obrt za čišćenje apartmana.

"Jako sam zahvalna, to me potiče da nastavim graditi nešto dobro za Hrvatsku", kaže.

Ove godine odobrena samo 2 azila

Inače, prema riječima Isusovaca, zabrinjava činjenica da je Hrvatska lani odobrila samo 24 azila i jednu supsidijarnu zaštitu, dok je to u prvim mjesecima ove godine učinjeno tek za dvije osobe, što nas stavlja na samo začelje po pomoći izbjeglicama.

Za one kojima je pružen azil proteklih godina i koji se još navikavaju na život u Hrvatskoj, Shoghig je savjetovala da što prije nauče hrvatski jezik.

"Neka se i druže s Hrvatima jer ovdje stvarno ima jako dobrih ljudi. Hrvati su prije 30 godina prošli kroz rat, znaju kako smo se mi osjećali i što smo mi prošli, to je jako bitna stvar", kaže. "Jezik i druženja sigurno će im olakšati i daljnji život. Hrvatska je stvarno lijepa zemlja, ima planina i mora, Hrvatska je divna."