JEDNOSTANIČNI parazit Toxoplasma gondii na zlu je glasu zbog navodne sposobnosti da suptilno utječe na ponašanje svojih domaćina. Krajnji cilj mu je doći do mačaka, koje su mu nužne za dovršetak životnog ciklusa.

Brojni znanstveni radovi dokumentirali su, ali i osporavali, utjecaj ovog mikroba na ponašanje, od miševa do ljudi. Primjerice, štakori zaraženi parazitom mogu izgubiti urođeni strah od mirisa mačke, dok se u divljini infekcija povezuje s neuobičajenim preuzimanjem rizika kod čimpanzi, hijena pa čak i vukova u nacionalnom parku Yellowstone.

Ipak, u pozadini mnogih od tih studija mogao bi se kriti temeljni problem uzroka i posljedice, piše Science Alert. Zoolog Andrew Davinack s koledža Wheaton u Massachusettsu u novom komentaru postavlja tezu da su životinje možda sklonije kontaktu s parazitom upravo zato što su prirodno odvažnije, a ne da postaju takve zbog zaraze. To je važna razlika koja bi mogla značiti da je reputacija parazita kao manipulatora ponašanjem preuveličana.

"Korelacija između infekcije i ponašanja sama po sebi ne može dokazati manipulaciju", piše Davinack u radu objavljenom u časopisu Animal Behaviour.

Životni ciklus ovisan o mačkama

Parazit T. gondii iznimno je prilagodljiv i može nastaniti gotovo sve toplokrvne kralježnjake, ali za razmnožavanje se mora vratiti u neku vrstu mačke. Ako ne pronađe mačjeg domaćina, ne može imati potomstvo.

Znanstvenici su stoga tumačili pojačano preuzimanje rizika kod zaraženih životinja kao mehanizam koji povećava izglede za susret s mačkom. Štakori tako mogu postati fatalno privučeni mirisom mačjeg urina, a kod većih životinja poput čimpanzi infekcija se povezuje s većim rizikom od susreta s leopardom. Zaražene hijene također imaju veće izglede da ih ubiju lavovi.

Kod predatora poput vukova, koji nisu mačji plijen ali dijele teritorij, infekcija je povezana sa sklonošću udaljavanju od čopora i preuzimanju vodstva.

Problem uzroka i posljedice

Dokazivanje veze između toksoplazmoze i ponašanja kod ljudi oduvijek je bilo znatno složenije. Razlog je to što ljudsko ponašanje oblikuje golem broj bioloških, društvenih i okolišnih čimbenika, od kojih neki mogu utjecati i na samu vjerojatnost kontakta s parazitom. Davinack se oslanja na objavljena istraživanja i tvrdi da bi se ista složenost trebala uzeti u obzir i kod životinja.

Vukovi iz Yellowstonea dobar su primjer. Studija iz 2022. otkrila je da su vukovi čiji se teritorij više preklapao s teritorijem puma češće bili zaraženi. Zaraženi vukovi češće su napuštali čopor i postajali vođe, što ih je dovodilo u kontakt s pumama i stvaralo povratnu vezu.

Međutim, postojanje te veze ne dokazuje da ona počinje s parazitom. Je li infekcija promijenila ponašanje vukova ili su vukovi skloniji lutanju jednostavno imali veće šanse zaraziti se? Davinack tvrdi da promatrački podaci ne mogu razjasniti je li infekcija prethodila rizičnom ponašanju ili je ponašanje povećalo vjerojatnost zaraze.

Isti se problem može primijeniti na mnoge osobine koje se pripisuju parazitu kod divljih životinja, poput odvažnosti, dominacije i istraživanja. Moguće je da parazit utječe na ta ponašanja, ali jednako je moguće da ta ponašanja određuju koje će životinje prve doći u kontakt s njim.

Davinack to naziva "ekološkim sortiranjem" i objašnjava da iste osobine koje se pripisuju parazitu mogu zapravo oblikovati izloženost životinje tom parazitu.

Parazit ipak nije bezazlen

To ne znači da je T. gondii potpuno bezopasan. U kontroliranim laboratorijskim uvjetima postoje uvjerljivi dokazi da infekcija može promijeniti ponašanje. Parazit uzrokuje kronične infekcije u središnjem živčanom sustavu, a znanstvenici su otkrili nekoliko načina na koje bi mogao ometati rad mozga. Također je važno razlikovati opću odvažnost životinje od specifične reakcije na predatora.

Dok opće riskiranje poput lutanja može prirodno povećati izloženost parazitu, specifičnu promjenu u reakciji na mačjeg predatora teže je tako objasniti. Davinack smatra da su eksperimenti na glodavcima posebno uvjerljivi jer zaražene životinje ne postaju neselektivno neoprezne, već pokazuju specifične promjene u reakciji na miris mačke - upravo onog predatora koji je parazitu potreban.

Neka opažanja u divljini pokazuju sličnu specifičnost. Zaražene čimpanze pokazale su manji oprez prema mirisu urina leoparda, ali ne i drugih velikih mačaka. Primijećeno je i da zaražena mladunčad hijena prilazi lavovima na manju udaljenost, zbog čega češće stradavaju. To je teže objasniti kao prirodno ponašanje, iako se ni u tim slučajevima uzrok i posljedica ne mogu potpuno razdvojiti.

Potrebni su bolji dokazi

Rješenje je, prema Davinacku, podići razinu dokaza. Umjesto usporedbe zaraženih i nezaraženih životinja, buduće bi studije mogle pratiti iste jedinke kroz dulje vrijeme. Ako životinja koja je bila oprezna postane pustolovnija nakon zaraze, to bi bio znatno jači dokaz. GPS praćenje također bi moglo pomoći u rekonstrukciji kretanja životinje prije infekcije.

"Ulozi nadilaze bilo kojeg pojedinačnog parazita. Kako se ekologija ponašanja sve više bavi bolestima, invazivnim vrstama i istraživanjem mikrobioma, slični problemi s povezivanjem izloženosti i ponašanja stalno će se pojavljivati", piše Davinack.

"Toxoplasma gondii jednostavno je zoran primjer općenitijeg problema: kada organizmi komuniciraju sa svojim okolišem na načine koji sami po sebi oblikuju rizik od infekcije, uzročnost se ne može iščitati izravno iz korelacije."