PREDSJEDNIK španjolske vlade Pedro Sánchez zadnjih se dana našao u središtu pažnje jer je jedan od rijetkih lidera neke zapadne zemlje koji je nedvosmisleno osudio agresiju SAD-a i Izraela na Iran.

Dok su drugi zapadni čelnici ili to svesrdno podržali, ili načelno podržali uz blagu osudu pojedinih postupaka i kršenja međunarodnog prava, Sánchez je vrlo jasno osudio i povukao poteze poput povlačenja ambasadora iz Izraela.

U nastavku ćemo razmotriti po čemu je sve Španjolska postala iznimka u Europi.

Povijesne podjele i politička pozadina Sánchezove vlasti

Sánchez je španjolski premijer od 2018. godine iz redova socijalista (stranka PSOE), stranke lijevog centra koja se u Španjolskoj od uvođenja demokracije izmjenjuje na vlasti s glavnim konkurentom s desnog centra - narodnom strankom (PP). Vladu formira u partnerstvu s lijevo-populističkim Podemosom (odnosno širom koalicijom lijevih stranaka Sumar), uz podršku katalonskih umjereno separatističkih opcija.

Za vrijeme svog premijerskog mandata već je poduzeo neke smjelije poteze poput npr. ekshumacije tzv. Doline palih iz vremena frankizma koja je dugo u politici i kulturi sjećanja u Španjolskoj tabu tema. Španjolska je i danas jako podijeljenja zemlja po pitanju povijesno-identitetskih podjela, što su posljedice Španjolskog građanskog rata kasnih 30-ih godina prošlog stoljeća i prilično duge ere frankizma (fašistički diktator, tzv. caudillo Francisco Franco vladao je Španjolskom do svoje smrti 1975. godine kada ona kreće u postupnu demokratsku tranziciju). 

Slabljenje socijalista i jačanje desnice

Nije ostalo još puno vremena do novih parlamentarnih izbora, a Sánchez nije previše popularan premijer - po anketama ne kotira dobro, desnica je prilično konsolidirana (tradicionalni desni centar PP i populistička desnica Vox međusobno su se približili, a u brojnim regijama formiraju regionalnu vlast), a u vrijeme njegova ukupnog premijerskog mandata njegovi su socijalisti izgubili vlast u nekim svojim tradicionalnim utvrdama poput npr. južne pokrajine Andaluzije, u kojoj su dotad uvijek socijalisti pobjeđivali.

Nedavni regionalni izbori u Aragónu, rijetko naseljenoj, ali politički reprezentativnoj pokrajini, ne daju previše optimizma Sánchezovoj stranci.

Migracijska politika kao politički rizik

Nadalje, nedavno smo pisali, u kontekstu zajedničke europske politike prema nekim pitanjima, poput npr. migracija, da je vrlo moguće da će baš Španjolska biti nova "crna ovca", bar po tom pitanju. Dok cijela Europa zaoštrava migracijsku politiku, upravo je Sánchezova vlada najavila da će legalizirati radni i životni status za oko 500 000 migranata, uglavnom s područja sjeverne Afrike.

To je potez koji je sada vrlo nepopularan na razini Europske unije, a bio je i ostao nepopularan među narodom. Sánchez je predstavnik one ljevice koja i dalje slijepo vjeruje u otvorene granice, politiku svesrdnog gostoprimstva i načela međunarodnog humanitarizma često ispred interesa vlastitog političkog naroda.

U tome je prilično dosljedni sljedbenik svojeg partijskog prethodnika, nekadašnjeg premijera Španjolske iz redova socijalista - Joséa Zapatera. Dok je jedan od glavnih razloga slabljenja ljevice (i ne samo ljevice) u Europi i zapadnom svijetu uopće nekritički i liberalni odnos prema masovnim migracijama, naročito iz islamskog svijeta, Sánchezovi socijalisti odlučili su ostati dosljedni tom političkom (i ne samo političkom) samoubojstvu.

Treba jasno reći - tzv. radikalna ili populistička desnica koja je buknula posvuda u Europi hrani se na samoubilačkim politikama "centraša" (i s lijevog i desnog centra), te, ako ona predstavlja opasnost po liberalnu demokraciju, međunarodni poredak, ujedinjenost Europe i sl., to ne znači da je politika masovnih migracija dobra i da njoj ne treba pristupiti kritički.

Malo tko danas može poreći da zemlje zapadne Europe, poput Francuske, Velike Britanije, Njemačke, Belgije, Nizozemske i Švedske po brojnim pitanjima ne kapituliraju pred radikalnim islamizmom - ne samo u pogledu sigurnosne politike, nego i u području obrazovanja, kulture i slobode izražavanja.

Vanjska politika: Rijedak primjer europske samostalnosti

Sasvim je druga situacija po pitanju vanjske politike - tu je španjolski premijer pokazao da ima, kako bi se to reklo, ogromna muda. Jedini se među klimavcima u EU otvoreno suprotstavio samovolji nasilnika Trumpa i Netanyahua.

Drugim riječima, svojim postupkom pokazao je što bi mogla biti politika EU, a da ne bude poltronska prema SAD-u koji se na sve moguće načine iživljava nad tom i takvom Europom. Načelno gledajući, tu je čak i manje relevantan odnos prema konkretnom pitanju - kako se postaviti prema SAD-u i Izraelu - koliko stav iz kojeg proizlazi da je moguće da Europa kao jedan oblik političke zajednice kreira politiku koja može biti neovisna o najvećem "zapadnom bratu".

S druge strane, Mađarska koja često sama sebe hvali tzv. suverenističkom politikom i prkošenjem neizabranim elitama u Bruxellesu, po pitanju odnosa prema SAD-u, naročito sada kada im je na čelu Trump, odnosi se krajnje poltronski, vjerojatno misleći kako će u novoj (zapravo staroj imperijalističkoj) "podjeli svijeta" upravo ona obrati vrhnje.

Može li Španjolska postati politički predvodnik u Europi?

Španjolska je još uvijek daleko od zemlje koja se uistinu može nametnuti da predvodi nove trendove na duge staze. Prvenstveno, nema podršku i dalje najjačih zemalja EU - Francuske i Njemačke, naročito ne Njemačke čiji navodno odlučni kancelar Merz šuti dok Trump otvoreno vrijeđa Španjolsku.

Nadalje, nadolazeći parlamentarni izbori u Španjolskoj mogli bi začas sve okrenuti u drugom smjeru - vjerojatni dolazak na vlast koalicije PP-a i Voxa sigurno najavljuje blaži i poltronskiji odnos prema SAD-u i Izraelu. Krivica trenutno vladajuće španjolske opcije jest svakako u tome što još uvijek robuje nekim starim zabludama, što se vidi po odnosu prema migrantskom pitanju.

Ambivalentna figura europske politike

Kako bilo, Španjolska još ne predvodi trendove i pitanje hoće li ih biti u stanju predvoditi, no dosad se uloga ove relativno velike europske zemlje previše zanemarivala, a u kontekstu aktualnih zbivanja ona nam postaje sve zanimljivija i na unutarpolitičkom i vanjskopolitičkom planu.

Španjolski premijer Sanchez tu je ambivalentna figura - koliko je u krivu zbog zabludjele i pomalo samoubilačke unutarnje politike, toliko je u pravu zbog smjele i odrješite vanjske politike. 

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala