JEDNA je stvar neprijeporna u vezi cijele priče o mom privođenju i uhićenju, koja je postala jedna od glavnih vijesti u RH: policija ne prestaje mijenjati svoju verziju događaja. Direktnije rečeno, policija laže, pa u tim lažima biva uhvaćena i raskrinkana, nakon čega u javni prostor lansira nove laži i izlike, koje također ne zvuče pretjerano uvjerljivo.

Božinović je sinoć govorio jedno, danas nešto sasvim drugo

Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović doslovno jedno govori sinoć, a drugo danas, dok iz policije stižu priopćenja i dopune poslanih priopćenja u kojima se zapravo potvrđuje da je sve što sam medijima rekao u vezi onoga što sam učinio i doživio istinito i točno.

Primjerice, policija i ministar jučer su tvrdili da se nisam odazvao policijskom pozivu, a kada su suočeni s činjenicom da sam u nedjelju, 15. rujna, oko 14.30 bio u policijskoj postaji u Heinzelovoj ulici te da sam razgovarao s policijskim službenikom, tj. da sam se itekako i izvan svake sumnje odazvao pozivu, sada tvrde da se jesam odazvao, no da je to bilo “izvan administrativne zone službenih prostorija i izvan radnog vremena te se ne smatra pristupanjem po pozivu niti se smatra opravdanjem izostanka”. 

Zamislimo da se nisam suprotstavio policijskim lažima

Zamislimo na trenutak da se u javnim istupima nisam suprotstavio lažima koje su sinoć lansirali Božinović i MUP: dio javnosti koji mi iz ovog ili onog razloga nije sklon mogao bi ostati u uvjerenju kako policija govori istinu i da je točno da sam sam kriv za sve što mi se dogodilo. Ali sada imamo u najnovijem priopćenju policije indirektno priznanje da su oni sinoć lagali i da sam ja govorio istinu, ali da se to ne računa jer sam to učinio u Heinzelovoj “izvan administrativne zone službenih prostorija i izvan radnog vremena”. 

Iz birokratskog jezika policijskih priopćenja i ministrovih očitovanja novinarima tako saznajemo da sam se trebao, milom ili silom, probiti dalje od šaltera u Heinzelovoj kako bih dospio u “administrativnu zonu službenih prostorija”, ali i da sam policijskog službenika s kojim sam razgovarao trebao i priupitati je li on tu na svom radnom mjestu u Heinzelovoj u okviru ili ipak “izvan radnog vremena”. MUP-ovo priopćenje implicira da je posve moguće da građanin RH uđe u najveću policijsku postaju u Hrvatskoj i razgovara s policijskim službenikom na šalteru, a da on tu bude iz hobija, a ne jer je na radnom mjestu u okviru svojeg radnog vremena.

Zanima vas istina? Evo je

Istina je sljedeća: došao sam u postaju u Heinzelovoj, predstavio se, pokazao policajcu dva papira koja sam dobio od policije u Županji (o tome detaljnije kasnije), izvadio papire koji dokazuju da imam u ponedjeljak, 16. rujna, u 8.10 let za Njemačku, kao i da sam izabran sudjelovati u seminaru za novinare koji organizira Saska zaklada za medije itd. 

Nudio sam policijskom službeniku da kopira sve to, pitao sam ga da mi da broj mobitela ili e-mail inspektorice Dubravke Vesel koja me naručila na razgovor u ponedjeljak u 8.30 te sam dobio od njega garancije da neće biti problema s mojim letom za Njemačku. Policijski službenik u Heinzelovoj je zapisao moje podatke i obećao da će sve informacije koje sam mu dao proslijediti nadležnima, a meni je predložio da iz Njemačke nazovem Heinzelovu i objasnim svoje odsustvo s termina u 8.30 u ponedjeljak ujutro, što je inače po zakonu i praksi posve uobičajeno. Ja sam se sa svim time složio i baš tako sam i namjeravao učiniti čim se smjestim u hotel u Leipzigu te sam i dodao da se želim i namjeravam odazvati pozivu kad se vratim iz Njemačke, a ponudio sam i da odgovorim na sva pitanja odmah. 

Policija sustavno mistificira i laže o tome kako do mene nije mogla doći. Činjenica je da sam godinama živio u Zagrebu i tu imao prebivalište, no da sam zbog obiteljskih razloga protekle otprilike dvije godine boravio u BiH. Istina je da nisam odjavio prebivalište u Zagrebu, ali to ne znači da nisam bio dostupan policiji. Baš obratno, bio sam dostupan i spreman surađivati. 

Policija je mjesecima imala moj broj mobitela, nikad me nisu nazvali

Kada je postupala po prekršajnoj prijavi u vezi tvita u kojemu sam slučaj policijske brutalnosti iz Zadra komentirao s “ACAB”, policija je došla u redakciju Indexa i dobila moj broj mobitela od glavne urednice Andreje Hudike, koja im je rekla da sam u BiH. Nikad me nisu nazvali, a Hudika je onda još naknadno zvala postaju na Trešnjevci kako bi saznala o čemu je riječ i da im kaže da me nazovu. Dakle, policija već mjesecima ima moj broj mobitela.

Nadalje, kada sam očito prijavljen zbog prepjeva “Vile Velebita”, policija se obratila Hudiki te je ponovno dobila moj broj mobitela. Ovaj me put nazvao inspektor Cindrić iz Heinzelove, s kojim sam razgovarao telefonski 15-ak minuta. Tijekom tog razgovora sam mu rekao svoju adresu u BiH i rekao mu da ću, ako trebam doći u Zagreb na razgovor, doći, samo treba reći točan termin. Dobio sam odgovor da stvar nije hitna i da se javim u Heinzelovu sljedeći put kad budem u Hrvatskoj, što sam rekao da ću učiniti. Uostalom, na kraju sam došao u Heinzelovu ali “izvan administrativne zone službenih prostorija i izvan radnog vremena”, što se “ne smatra pristupanjem po pozivu niti se smatra opravdanjem izostanka”.  Ukratko, policija je imala i moju adresu u BiH i moj broj mobitela i mene koji sam se odazvao na telefonski poziv, iskreno odgovarao na pitanja i surađivao. 

Policija koja ne uspijeva doći do novinara najpoznatijeg news portala u državi

Po onome što policija tvrdi ispada da su oni zapravo izgubljeni u vremenu i prostoru te ne uspijevaju doći do novinara najpoznatijeg news portala u državi, iako su dobili i njegov broj telefona i s njime razgovarali. Tko u to vjeruje, taj vjerojatno vjeruje i da je policija došla novinarki Đurđici Klancir na radno mjesto jer doista nije uspjela utvrditi njenu adresu, kako bi joj HDZ-ov župan mogao isporučiti privatnu tužbu.

Pored toga, ministar Božinović je jučer tvrdio da nisam priveden zbog objava na Twitteru, “već zbog činjenice da se nisam odazvao pozivu policije”. Božinović pritom misli na poziv za razgovor koji mi je u subotu uručen u Županji i u kojem stoji da trebam doći u Heinzelovu u ponedjeljak u 8.30. Tu stvari postaju malo kompliciranije jer je moj let za Njemačku kretao u 8.10, a na aerodromu me policija privela na kontroli oko 7.30. U tom trenutku je bilo još sat vremena do termina u Heinzelovoj, što znači da je za mnom bila raspisana nekakva tjeralica posve neovisno o tome hoću li u 8.30 biti u Heinzelovoj ili ne. 

Nadležni tvrde da nisam trebao uopće u Županji prihvatiti dokument na kojem je pisao poziv za razgovor u ponedjeljak u 8.30 ako sam znao da letim u 8.10 istog dana, ali ja nisam nikada dobio priliku da taj poziv prihvatim ili odbijem, a kamoli da se dogovorim oko drugog termina, s obzirom na to da su mi taj poziv uručili policijski službenici u Županji kao gotovu stvar. I njima sam spomenuo problem s letom za Njemačku i preklapanjem termina, no oni su mi odgovorili da to nije njihovo područje i da to trebam riješiti s policijom u Heinzelovoj.

Kako to? Kako to? Kako to?

No, ako je doista istina da sam priveden isključivo zbog propuštanja dolaska na razgovor u Heinzelovu u 8.30, iako sam priveden sat prije kraja roka za taj termin, te da sve to nema nikakve veze s mojim objavama na Twitteru ili novinarskim radom, kako sam onda završio na kraju dana s prekršajnim optužnicama i na suđenjima baš zbog objava na Twitteru?

To su samo neki primjeri policijskih laži i muljaža o mom slučaju, a nisu jedini. 

Znakovito je i koje stvari policija odlučuje javno adresirati, a što prešućuje u vezi svega što sam ispričao u javnosti. Očitovanjima koja su uvredljiva u svojoj neuvjerljivosti i koja se svakih par sati mijenjaju MUP i ministar Božinović ujedno i pokušavaju zakamuflirati razne druge problematične aspekte cijele situacije.

Pozvan sam na razgovor u Odjel terorizma

Primjerice, bilo bi zanimljivo saznati što MUP ima reći o činjenici da sam zbog prekršajnih sumnji pozvan na razgovor u Odjel terorizma, zbog čega su po mene na aerodrom poslani policajci iz Odjela za organizirani kriminal. Podsjećam, teretilo me se za kršenje Prekršajnog zakona; kakve to veze ima s terorizmom i organiziranim kriminalom? 

Nadalje, što MUP ima reći o činjenici da sam u postaji na Trešnjevci uhićen u 11.30 - kako stoji u optužnom prijedlogu koji je bio temelj kasnijeg suđenja - ali da meni u tom trenutku pa ni par sati kasnije nitko od policajaca s kojima sam komunicirao nije jasno rekao da sam uhićen? Što pak s time da sam u postaji na Trešnjevci dvaput tražio odvjetnika i dobio odgovor “to možete tražiti kad dođete na sud”? 

Što ministar Božinović ima reći o činjenici da je “istraga” protiv mene na Trešnjevci izgledala tako da mi je policajac, koji se nikad nije predstavio, kroz rešetke ćelije u koju sam bio zatvoren postavio par pitanja, ponajviše o adresi u BiH (koju sam odavno rekao policiji i koja bi ju trebala imati!) te sastavio optužni prijedlog i tek onda mene pitao za obranu? (Naravno, odbio sam išta reći jer ako je odluka o optužnici već donesena, koja je svrha toga da pokušam policiji objasniti zašto me ne bi trebali optužiti?)

Pitanja u vezi postupanja policije ima još, no ako odgovori budu kao ovo što se javnosti nudi jučer i danas, onda to znači da možemo očekivati samo još laži, izvrtanja, muljaža i logičkih akrobacija.

Mogao sam učiniti više, ali to ne znači da sam ikako pogriješio

Naravno, kao što se pitam mnogo toga u vezi postupanja policije koje je završilo mojim hapšenjem i ekspresnim suđenjem, zapitao sam se i u vezi vlastitog ponašanja. Jesam li mogao učiniti više i bolje? Jesam li negdje pogriješio?  Odgovor na prvo pitanje glasi “da”, a na drugo “ne”.

Naravno da sam mogao učiniti više, primjerice nakon nedavnog razgovora s inspektorom u vezi istrage o prepjevu “Vile Velebita” već sljedeći dan mogao sam sjesti u autobus i doći u Zagreb usprkos tome što mi je rečeno da se mogu javiti i nekad kasnije, kada budem dolazio u Hrvatsku. Mogao sam biti ažurniji oko sređivanja prebivališta. Mogao sam učiniti mnogo više, ali to ne znači da nisam učinio dovoljno ni da sam ikako pogriješio. 

Bio sam dostupan policiji, komunicirao sam s policijom, iskreno sam odgovarao na sva njihova pitanja, surađivao sam, ponašao sam se u dobroj vjeri, bio sam cijelo vrijeme smiren i racionalan, govorio sam istinu, došao sam u Heinzelovu itd. Sada počinjem shvaćati da sve to možda i jest bila moja neosviještena greška jer sam pogrešno pretpostavio da će i represivni aparat biti otvoren, iskren, fer, racionalan i logičan, kakvo je bilo i moje ponašanje u cijeloj situaciji. Božinovićeva policija za takvo ponašanje nije imala interesa, nego je trenirala strogoću i birokratski idiotizam, oboje dovevši do vrhunca u mom slučaju.

Zapetljali su se u vlastitim lažima

Zbog proizašlog skandala sada imamo priliku pratiti kako se MUP i ministar Božinović zapetljavaju u vlastitim lažima, kako mijenjaju priču, kako nude nove verzije i objašnjenja, kako birokratska struja nesvijesti koja teče službenim priopćenjima mutira od danas do sutra, no nikako da krene u pravcu istine. 

Nasuprot tome, meni je lakše - sve što sam govorio policiji je bila istina, sve što sam izjavio medijima je bila istina. Ako mi se negdje potkrala pogreška, to je isključivo zbog umora koji sam osjećao nakon cjelodnevnog cijeđenja u rukama hrvatskog represivnog aparata. Na isti način ću nastaviti i kako se ova afera bude raspetljavala jer istina je moja obrana. Laži su policijske.