Foto: Hina, Youtube

DRAGI kolege profesori, krenut ću u glavu. Naša struka nikad nije bila ovako podcijenjena. Posve smo izgubili dostojanstvo.

Jedna od potvrda našeg položaja u društvu pokazuje se kroz plaće. Zanimanja u Hrvatskoj su podijeljena u 19 sektora. Kad se usporede mjesečna primanja visokoobrazovanih osoba u svim sektorima osobe zaposlene u obrazovanju su na posljednjem 19. mjestu, najslabije plaćene.

I tko je kriv za to? Eleanor Roosevelt je rekla fantastičnu rečenicu koja se i ovdje može primijeniti: "Nitko vas ne može učiniti manje vrijednim ako mu vi to ne dozvolite". Mi smo dozvolili da budemo ovako podcijenjeni. Svi mi imamo naviku za našu lošu situaciju optužiti nekog drugog: Ministarstvo znanosti obrazovanja i sporta, ravnatelje, roditelje.

Poznajem odlične ravnatelje, ali i one druge

Istina, Ministarstvo je brojnim odlukama doprinijelo srozavanju našeg ugleda: sve veća papirologija i birokracija napravili su sustav koji ne nagrađuje kreativne profesore. A sve eventualne pogreške koji kreativan profesor tijekom rada napravi dolaze mu na naplatu. Svijet oko nas je takav da traži promjene, a sustav obrazovanja je takav da kažnjava profesore koji promjene unose u obrazovanje.

I ravnatelji imaju svoj doprinos: Poznajem odlične ravnatelje koji svojim primjerom potiču svoje profesore na stalno usavršavanje. Ali znam i one koji ih doslovno sprječavaju. Evo samo jedan primjer: Prije nekoliko godina učenici iz jedne škole iz malog mjesta pozvani su da sudjeluju u projektu popularizacije znanosti u većem gradu. Put i smještaj bi učenicima i profesoru bili plaćeni. To je trebalo biti priznanje školi, ali ravnateljeva reakcija je bila: Uh, sad treba tražiti dozvole roditelje, ma tko će to... umjesto da poziv kojeg je njegova škola dobila vidi kao priliku da učenici upoznaju učenike drugih škola koje rade na sličnim projektima i uspostave suradnju, ravnatelju je to problem.

Naravno, na kraju učenici nisu došli.

Roditelji žele najbolje svojoj djeci, ali

I roditelji ponekad ne cijene našu stručnost. U jednoj školi poništen je ispit iz matematike zbog jednog zadatka zbog pritiska roditelja. Zadatak je samo tražio od učenika da povežu znanje iz dvije matematičke cjeline. Roditelji vole svoju djecu i žele im najbolje, ali obrazovni proces je vrlo kompleksan i profesori su ti koji trebaju odrediti što je primjereno za ispit. Vjerujte mi: forsiranje šablonskih zadataka neće u životu puno pomoći vašoj djeci, ali povezivanje različitih područja je izuzetno bitno za njihov razvoj.

Vjerovao sam da biti nastavnik znači imati slobodu u radu i da ću biti cijenjen ako budem dovoljno dobro radio. Mislio sam: ravnatelj mi je jedini nadređeni, ali u razredu sam ja, nastavnik taj koji donosi najvažnije odluke. No, u praksi to baš nije tako. Sjećam se događaja od prije 15 godina kad sam počeo raditi. Jedan učenik je bio posebno loš u matematici. Imao je ocjenu između 1 i 2. Kad je njegov roditelj zatražio sastanak sa mnom i zahtijevao da njegov sin ima zaključnu ocjenu 3 iz matematike. Naravno, da mu na kraju ipak nisam dao ocjenu 3, jer znanje nije bilo ni približno za tu ocjenu, ali tada sam shvatio: da je svaki roditelj moj potencijalni šef, ovisno o njegovoj političkoj moći.

Odgovorni smo mi sami

Ali, unatoč svemu nabrojenom: odgovornosti ministarstva, ravnatelja, roditelja, smatram da smo mi – profesori najviše odgovorni za situaciju u kojoj se nalazimo. Kao što kaže Eleanor Roosevelt: Mi smo sve to dozvolili. Neki se neće složiti sa mnom, ali to gledam kao na blagoslov. Jer ako smo mi nešto dozvolili, onda smo odgovorni za to, a kad smo odgovorni, onda to možemo i popraviti.

Kako? Tako da budemo hrabriji. Prestanimo biti ovako poslušni i izborimo se za sebe. Hrabrost se isplati. Pa gdje bi danas bile žene da se nisu izborile za pravo glasa i ravnopravnost. Cijenim hrabrost male crne djevojčice Ruby Bridges koja je 1954. godine kao prva crna osoba krenula u školu za bijelce. Mi profesori smo se školovali da budemo profesori, imamo znanje i stručnost.

Nedavno sam čuo za priču nastavnika koji je od svoje plaće odvojio 1500 kn da bi kupio opremu za nastavu da bi učenici bolje svladali gradivo. Zbog nerazumnog ravnatelja, on nije imao hrabrosti tražiti od škole da je kupi.

Bilo mi je teško čuti njegovu priču, baš me pogodilo. Ali imam duboko uvjerenje da se iz svega može izvući nešto pozitivno. I izvukao sam.

Zašto sam snimio ovaj vidio

Znate, mislio sam se hoću li snimiti ovaj video. Bojao sam se reakcija vas koji ga gledate, jer tko sam ja da nekome mudrujem i dajem savjete. Ali strah mog kolege me probudio i motivirao. Rekao sam NE mome strahu. Ne želim se bojati nikoga. Shvatio sam da ja moram biti hrabar, snimiti video i reći što mislim, bez obzira sviđalo se to nekome ili ne.

Jer kako ću moći motivirati svoje učenike i studente da razmišljaju, da slijede svoje snove, budu hrabri reći što misle, ako ja to nisam u stanju učiniti.

Znam da nikada nije bilo teže biti profesor nego danas, a bit će samo sve teže i teže. Pritisci iz ministarstva, koje traži beskonačno mnogo papirologije, pritisci pojedinih ravnatelja kojima je u interesu da se ništa u njegovoj školi ne mijenja niti talasa, pritisci nekih roditelja koji traže isključivo bolje ocjene, ali ne i bolje obrazovanje za svoju djecu. Ali ipak nama profesorima na kraju ostaje izbor: kukati i beskrajno ponavljati kako nam je teško ili se prilagođavati i u ovoj situaciji kakva je izvući najbolje. Ja sam za ovo drugo.

Dakle

1. Budimo hrabri i preuzmimo odgovornost. Naučio sam nešto u životu: odgovornost se ne stječe položajem, ona se ne dobiva, ona se uzima. Odgovorni smo onoliko koliko smo spremni preuzeti odgovornosti. Što više odgovornosti uzmemo, dobijemo više snage.

2. Stalno se usavršavajmo. Zapamtimo da živimo u doba najvećih promjena u povijesti čovječanstva, da obrazujemo učenike koji će jednog dana na svojim poslovima koja danas ne postoje, pomoću alata koji još nisu niti osmišljeni rješavati probleme s kojima se danas još uvijek ne susrećemo. U Finskoj djeca uče u školama da će tijekom svog radnog vijeka u prosjeku promijeniti 3 zanimanja. To čeka i našu djecu. Pokažimo svojim primjerom da smo spremni na učenja, poboljšavanja nastave,...

3. Izbacimo politiku iz škola. Djelatnici škole moraju imati većinu u školskom odboru, a ne lokalni političari koji se ne razumiju u nastavne procese.

4. Učimo komunikacijske vještine. Biti učitelj je poziv, a ne posao. Ne znači samo prenositi znanje, već biti primjer i podrška mladim ljudima. Ali zašto javnost to tako ne percipira? Nešto smo zabrljali. Nemojmo se prepirati jedni s drugima zbog različitih metoda koje koristimo, gradimo bolje odnose s ministarstvom, roditeljima ili medijima. Radije naučimo kako bolje surađivati za dobrobit svih nas.

Toni Milun diplomirao na PMF-u u Zagrebu, smjer profesor matematike i fizike, a potom završio i specijalistički poslijediplomski studij "Statističke metode za ekonomske analize i prognoziranje" na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Zaposlen na Sveučilišnom odjelu za stručne studije Sveučilišta u Splitu, nastavni centar Zagreb.