KONRAD od Montferrata bio je jedan od onih srednjovjekovnih likova čiji život zvuči kao politički triler: talijanski plemić, ratnik, diplomat, branitelj Tira, suparnik moćnika i čovjek koji je u jednom trenutku izgledao kao najbolja nada križarskog Jeruzalema. No njegova vladavina završila je prije nego što je zapravo počela.

Dana 28. travnja 1192. Konrad je ubijen u Tiru, važnom križarskom uporištu na obali današnjeg Libanona. Samo nekoliko dana ranije križarski baruni izabrali su ga za kralja Jeruzalema. Bila je to velika politička pobjeda nad njegovim rivalom Guyjem de Lusignanom, kraljem čija je reputacija teško stradala nakon katastrofalnog poraza križara kod Hattina 1187. godine i gubitka Jeruzalema od Saladina.

Konrad, za razliku od Guya, imao je aureolu sposobnog vođe. Nakon Hattina uspio je obraniti Tir od Saladinovih snaga i tako sačuvati jedno od rijetkih važnih križarskih uporišta. U svijetu u kojem se politički legitimitet često mjerio mačem, opsadom i brakom, to je značilo mnogo.

Dvojica muškaraca s noževima

Ubojstvo se dogodilo u trenutku kada je Konrad bio na vrhuncu moći. Prema najčešće prihvaćenoj verziji događaja, dvojica muškaraca prišla su mu na ulici i izbola ga noževima. Jedan napadač je ubijen, drugi je zarobljen. Vrlo brzo se proširila tvrdnja da su pripadali skupini koju su europski kroničari nazivali Asasinima.

Iza tog imena stajali su Nizari ismailiti, šijitska muslimanska zajednica koja je u 12. stoljeću imala svoje utvrde u Siriji i Perziji. Njihov sirijski vođa Rašid ad-Din Sinan, na Zapadu poznat kao "Starac s planine", postao je figura oko koje su se isplele brojne legende.

Europski križari prikazivali su Asasine kao gotovo nadnaravnu mrežu fanatika, ali moderna historiografija prema tim pričama pristupa mnogo opreznije. Dio priča o drogiranju, slijepoj poslušnosti i tajnim ritualima smatra se neprijateljskom propagandom i kasnijim mitom.

Ipak, Nizari su doista koristili politička ubojstva kao oružje u svijetu u kojem su bili okruženi mnogo većim silama. Njihove mete nisu bili samo kršćani. Često su im protivnici bili muslimanski vladari, posebno sunitski moćnici koji su ih smatrali prijetnjom.

Tko je naručio ubojstvo?

Najveća zagonetka nije tko je držao nož, nego tko je stajao iza napada. Konrad je imao mnogo neprijatelja. Bio je rival Guyju de Lusignanu, bio je u složenim odnosima s engleskim kraljem Rikardom Lavljeg Srca, pregovarao je sa Saladinom i imao dovoljno političke težine da mnogima poremeti planove.

Sumnja je brzo pala na Rikarda. Engleski kralj isprva je podržavao Guya, dok su lokalni križarski baruni više naginjali Konradu. No situacija nije jednostavna. Rikard je na kraju prihvatio Konradov izbor za kralja, a Guya je kompenzirao Ciprom. To ne dokazuje njegovu nevinost, ali pokazuje da priča nije crno-bijela.

Postojale su i druge teorije. Neki su sumnjali na Saladina, iako je i to problematično jer su odnosi između Saladina i Asasina bili neprijateljski. Spominjao se i Henrik od Champagne, koji je nakon Konradove smrti vrlo brzo oženio njegovu udovicu Izabelu i postao novi vladar Jeruzalemskog Kraljevstva. No za konačan odgovor nema čvrstog dokaza.

Zato se Konradovo ubojstvo i danas opisuje kao jedna od velikih političkih misterija križarskog doba. Znamo datum, znamo žrtvu i znamo da su ubojice povezivane s Asasinima. Ono što ne znamo jest tko je naručio napad i koji je motiv bio presudan.

Smrt koja je promijenila ravnotežu

Konradova smrt bila je veliki udarac za križarsku stranu. U trenutku kada su kršćanske snage pokušavale stabilizirati ono što je ostalo od Jeruzalemskog Kraljevstva, izgubile su vođu koji je imao lokalnu podršku, vojni ugled i političku energiju.

Ironija je bila brutalna. Čovjek koji je preživio opsade, intrige i borbe za prijestolje pao je u trenutku kada je konačno dobio ono za što se borio. Kralj Jeruzalema postao je samo na papiru. Krunu nije stigao nositi, a njegova smrt otvorila je prostor novom političkom preslagivanju.

U srednjovjekovnom svijetu, gdje su se savezi mijenjali brzo, a život vladara često vrijedio manje od političke koristi koju je njegova smrt mogla donijeti, Konradovo ubojstvo nije bilo samo krvavi incident. Bilo je to upozorenje da u križarskoj politici neprijatelj nije uvijek dolazio s druge strane bojišta.