Foto: FaH/Index

SVOJEDOBNO mi je mlada, ambiciozna diplomatkinja, sva osupnuta, prepričala kako je prilikom prvog brifinga o SAD-u naučila sljedeću svjetonazorsku lekciju: američku kulturu definiraju imućni bijelci koji se poistovjećuju sa sloganom dolarske novčanice "U Boga vjerujemo", tržište rada određuje nemilosrdni krupni kapital, a show business prevaranti svih vrsta. Zdravlje i pravda su samo za bogate. Ništa od visokih demokratskih vrijednosti, jednakih prava na slobodnom tržištu, ostvarenju američkog sna za sve. Parafrazirajući tu realpolitičku definiciju, u Hrvatskoj bismo mogli reći da vlada korupcionistička klijentistička elita katoličke provenijencije i seljačine na estradi. Politički nekorektno, ali točno.

>> Šef hrvatskih sudaca o duševnim bolima: Suci zavređuju veće naknade

>> HRVATSKA PRAVOSUDNA FARSA Suci sucima besramno dosuđuju naknade za duševne boli

Tri stupa države, a najvažniji je slomljen

Država počiva na tri stupa; zakonodavnom, izvršnom i sudbenom. O konfuznosti prvog i kompromitiranosti drugog ispjevane su podsmješljive ode u književnom rangu "Gilgameša". No, o trećem, sudbenom stupu koji putem sudova provodi zakone države propisane Ustavom i Saborom, govore samo političke samoubojice i dobro plaćeni fiškali kad treba naplatiti uslugu nastalu kod suca u razdoblju prvobitne akumulacije hrvatskog kapitala, kad je još bio stečajni upravitelj.

Prije nego li napravimo obdukciju hrvatskog pravosuđa i dobro ga raskužimo stopostotnim alkoholom, sagledajmo par grubih činjenica zbog kojih je Europska komisija po prvi put u povijesti razmatrala mogućnost uvođenja monitoringa pravosuđa samostalnoj članici EU.

Nacija smo koja se najviše sudi u Europi oko pravno imovinskih sporova, na kaznena djela otpada zanemariv dio: zaključno s 2016. na 116 pravosudnih tijela od Vrhovnog do Općinskog suda hendlamo 560 tisuća neriješenih predmeta plus 1,1 milijun novozaprimljenih koji nisu se niti počeli rješavati. Od 1,5 milijuna neriješenih predmeta, tek 85 tisuća otpada na kaznena djela. Hrvatska u prosjeku ima 41 suca na 100 tisuća stanovnika, po percepciji učinkovitosti i neovisnosti na samom je dnu europskog pravosuđa, a u prosjeku se rješava 50 tisuća predmeta godišnje. Na Europskom Sudu pravde u Strasbourgu parnicu zbog "prava na suđenje u razumnom roku" ili "nepoštivanja prava optuženika" nije dobio samo onaj koji nije tužio Hrvatsku.

I svejedno je li riječ o imovinskom pravnim sporovima ili djelima iz domene Zakona o kaznenom postupku, s presudama naših sudova doslovno brišu prolivenu kavu sa skupih stolova briselskih sudbenih ureda.

Zar nismo u stanju donijeti zakonski utemeljenu i pravednu presudu? Očito nismo, što god o tome između dvije kubanke i konjaka mislili predsjednik Udruge hrvatskih sudaca Đuro Sessa i predsjednik Vrhovnog suda Branko Hrvatin koji tvrde  da "hrvatsko pravosuđe obzirom na okolnosti radi dobar posao". Štono bi rekao Quentin Tarantino, to je još samo jedno obično mišljenje, a sagledajmo kako to izgleda u praksi.

Kadija te tuži, kadija ti sudi

Najveći problem hrvatskog pravosuđa je centralizacija, sve atraktivne pravosudne pozicije su u Zagrebu, svi se žele približiti vatri sinekura s Markovog trga. Sudi se neujednačeno, "po babi i stričevima", za istovjetno kazneno djelo u Zagrebu ćete dobiti uvjetnu kaznu, u Rijeci ili Splitu bezuvjetnu kaznu. Doista su rijetke istinske sudačke veličine poput Ike Šarić ili Saše Cvijetića u Rijeci, u Zagrebu Ivane Čalić ili Željka Rogića u Zadru koji sude na temelju dokaza prikupljenih u istrazi, prava i s osjećajem za pravdu te se ne libe javno kritizirati traljavu policijsku istragu ili zbrda-zdola skrpanu optužnicu. Rado bih dodao i Ivana Turudića u taj popis, ali on je odavno antipatičan političar, ponajmanje sudac.

Pravosuđe, bez obzira na reorganizacijske preinake, djeluje vrlo jednostavno kao sustav. U imovinsko pravnim sporovima, ako nemaš "rodicu koja pozna suca" ili "prijatelja u pisarnici" koji se zna snaći u Zemljišnom registru, osuđen si na čekanje prvog ročišta koje se može odgađati u nedogled, iako su uveli zakonski rok za suce od tri godine da riješe predmet na razini prvostupanjske nepravomoćne presude.

A tek onda slijedi pišanje krvi.

U izvrsnom dokumentarnom serijalu "Stambeno pitanje" istraživačke novinarke Silvane Menđušić vidljivo je kako sustav ne funkcionira - unatoč svim presudama, izvadcima iz zemljišnog registra i izjavama svjedoka o ispunjenju svih pravnih i ljudskih preduvjeta da se obiteljima novčano kompenzira ili vrati nezakonito oduzeta ostavština od prije 50 godina - jer ne postoji institucionalna volja da se to učini.

Kadija te tuži, kadija ti sudi.

Maštovita država ima sva prava

S druge strane, kad je u pitanju pogodovanje bankama, tajkunima, teleoperaterima, državnim firmama ili, ne daj Bože, Poreznoj upravi za 3,23 kune, predmet će biti riješen u onih famoznih "139 dana" - prosjekom kojim se nedavno pohvalio aktualni ministar Ante Šprlje kojem je jedina dosad priznata kvalifikacija za taj posao izjava Bože Petrova da je "čestit čovjek".

Braća ministranti po misnom vinu i starozavjetnom pravu.

Zakon o ovrsi postao je složen zadatak i za kriptografe, Obiteljski zakon pun revolver kojim se puca po svakome tko stane teti na žulj u Centru za socijalnu skrb, Zakon o braniteljima Knjiga postanka, Zakon o pomorskom dobru Todorićev tariguz za preuzimanje otoka, a Ustav komad papira na kojem zastupnici za vrijeme Reinerovih besjeda o svetosti saborskog protokola igraju križić-kružić. Institut kaznene prijave se toliko zloupotrebljava da su Općinski sudovi pretrpani prijavama uvrijeđenih susjeda i dokonih zlica.

Uglavnom, Zakon o imovinsko pravnim odnosima ili ljudskim pravima nije za siromašne, bez veza ili barem dobro dimljenog pršuta što se čuvao "za crne dane".

Čudnovati kljunaš zvan Zakon o kaznenom postupku

A sad dolazimo do "coupe de grace" hrvatskog pravosuđa. Zakon o kaznenom postupku. Čak je i kontroverzni predsjednik Županijskog suda Ivan Turudić za njega ustvrdio "kako to nije zakon nego Frankenstein ili čudnovati kljunaš". Zakon koji se nedavno mijenjao po sedmi put i daje gotovo neustavne ovlasti DORH-u da pod formulacijom "tajnosti istrage" od odvjetnika i javnosti krije ključne podatke te dogovara nagodbe i optužnice koje mahom padaju na Ustavnom ili Vrhovnom sudu, prilagođen je isključivo slučajevima od posebnog političkog ili društvenog značaja.

I dok si na nižim razinama poput Općinskog ili Županijskog suda praktički osuđen od trenutka kad si osumnjičen, u slučaju jednog Sanadera, Bandića, Vidoševića, Horvatinčića ili Kalmete, čak niti priznanje pokajnika koji detaljno opisuje tijek i sadržaj kaznenog dijela nije dovoljno da Sudbeno vijeće potvrdi optužnicu. I tako godinama, kao u čuvenom slučaju Mladineo koji bi otišao u zastaru da mediji opet nisu obavili posao pravosuđa.

Koliko sustav zna biti apsurdan svjedoči i činjenica da je nedavno policija pod punom operativnom spremom  u primorskom gradiću provalila u stan i kod umirovljenog para pronašla 900 grama rezanog duhana i 120 već pripremljenih cigareta, te su proslijeđeni pritvorskom nadzorniku. Potrošili su 30 tisuća kuna proračunskih troškova za minorno kazneno djelo u vrijednosti štete od 200 kuna.

Ti starčeki su gotovi, pravna sudbina im je zapisana. U roku od mjesec dana dobit će kaznenu prijavu, novčanu kaznu od pet tisuća kuna, prodati hladnjak i perilicu, službeni dosje i uskratu prava na socijalnu pomoć kao osuđeni kriminalci, a njihov slučaj ući će u sudačke i policijske kvote kao uspješno riješen. Sudac, tužitelj i inspektor koji su potpisali slučaj koordinirano će uz dupli pelinkovac zahtijevati drakonsku kaznu jer samo tako "u Zagrebu mogu primijetiti visoku kvotu uspješnosti", a pravdu će pustiti konobarici pod manću.

U međuvremenu će zbog očajno odrađene optužnice osloboditi bračni par Cetinski, iako svi znaju što se dogodilo, dopustiti Sanaderu pravni manevar kako bi produljio boravak na slobodi, istarskom tajkunu Albertu Faggianu izgubiti kompletni kazneni spis na pulskom sudu i dopustiti prodaju "Novog lista" i "Glasa Istre" koje je uništio, uz tristo ljudskih sudbina. Tomislavu Horvatinčiću će izdati uvjerenje o nekažnjavanju da proda skupocjenu nekretninu u Varšavskoj, Kalmeti odgoditi početak suđenja prije lokalnih izbora, Merčepa osuditi za ratne zločine u godinama kad si više nije u stanju niti vezice vezati, a kamoli shvatiti grozotu počinjenog, a u ladicama DORH-a zadržati sve netaktične predmete čiji su "izvidi u tijeku". Svako suđenje koje traje godinama državni proračun stoji desetke milijuna kuna. I što je najgore, tek sam zagrebao po površini mučne teme o hrvatskom pravosuđu - slobodno nadopunite niz primjerima poput prometnih zakona koji dopuštaju lokalnim bajama da sa 127 prometnih prekršaja usmrte nekoga, pijani pobjegnu s mjesta nesreće i dobiju dvije godine uvjetno.

Nedodirljiva kasta

Sve u svemu u Hrvatskoj nemaš pravo na pravdu "malog čovjeka". Pro forma smo svi jednaki pred zakonom, ali kad vidiš na hodniku suda kako se sutkinja i optužena grle, a rješenje o ovrsi od Hanžekovića temeljem nove preinake zakona primiš zakucano na ploči zagrebačkog Suda iako živiš u Novskoj, jasno ti je da možeš zaboraviti da će sudstvo i policija reagirati kad ti djetetu netko iz obijesti ubije kućnog ljubimca, na govor mržnje, pretučene supruge ili redovite prevare teleoperatera. Pravosuđe se ponaša kao nedodirljiva kasta koja kroji društvene kanone isključivo temeljem svojih cehovskih interesa, premreženih od hrvatske clade preko medijskih kuća do lokalnog mesara.

U Hrvatskoj pravda nije slijepa nego od bijesa obnevidjela. Zato je vrijeme da Justicija skine povez i posluži se mačem.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.