Foto: 123rf, Index

ČITALI ste zadnjih dana – repovi humanitarnih akcija u kojima su brojni građani sakupljali za operacije teško bolesne djece vuku se godinama na način da će vrlo vjerojatno sve završiti u fasciklima Državnog odvjetništva. Negativni publicitet za neke buduće akcije da i ne spominjemo – tko će sada prikupiti novac za neko novo bolesno dijete? Pojavljuju se neke čudne udruge, neki čudni izvještaji, čudna prebacivanja novaca, čudne svrhe isplata i uostalom, pratili ste i sami.
Zadah nedopuštenih, a možda i kriminalnih radnji se počeo javljati i iz ovog segmenta, gdje je uzimanje novca na nesvrhovit način doslovno uzimanje iz srca naroda, iz srca građana koji su iz onoga malo što imaju dali nekome bolesnom i potrebitom.

Pitat ćete se za početak – jesmo l zaista i koliko nisko pali, kada ni ove akcije, ni ova sredstva nisu izuzeta od, najblaže rečeno, korupcije. Najblaže rečeno – jer uzeti ovdje, uzeti iz ove svrhe jest mnogo gore nego maznuti iz proračuna ili čak orobiti putnike na cesti. Pitat ćete se – kakav smo mi narod i gdje smo spali.

Udruge nisu uvijek dobro rješenje

Kao prvo – nismo mi zadnji šljam od naroda – nego ovakve akcije znaju privući šljam kakav svaki narod ima. Čitali ste u školi Charlesa Dickensa – šljam je iskorištavao djecu. Opća je to pojava, ima čak i jedna epizoda Star Trek Voyagera, gdje kapetanicu Janeway prevari ekipa koja lažno traži humanitarnu pomoć za napuštenu djecu. Ljudi su tu najosjetljiviji, pa drugi ljudi, oni bez morala, znaju što i kako. Uostalom, vjerojatno ste i sami svjedoci zlouporabe djece kod profesionalnih prosjaka, posebno ukoliko ste u velikom gradu.

Kada govorimo o djeci, posebno gladnoj i bolesnoj djeci – rade emocije u svih nas. A upravo to, emocije, traže prevaranti, lopovi i kriminalci svih veličina. Izmusti tuđu lovu na račun djece izum je još od doba tamo negdje Grka i Rima, kada su građani šetali okolo u plahtama, a možda i ranije.
Udruge građana, kroz koje se velik broj ovih humanitarnih akcija odvija, nisu baš optimalan pravni okvir za baratanje velikim iznosima novca. Udrugu mogu osnovati tri građanina, ima iznimno jednostavno računovodstvo, porezno nije baš nadgledana kao što je firma – i najkraće rečeno nije organizacijski oblik pogodan za velike iznose novca. Ne postoji ni primjereni javni nadzor rada udruga, nije to ni predviđeno – udruga je tipično zamišljena kao organizacijski oblik amaterskog društva, od sportske do planinarske ili modelarske, a ne kao nešto gdje će se (kod velike akcije) vrtjeti milijuni.

Hrvatski pravni okvir poznaje i zaklade i fondacije. Zaklada je imovina namijenjena da sama, odnosno prihodima što ih stječe, trajno služi ostvarivanju neke općekorisne ili dobrotvorne svrhe. Pritom je imovina zaklade dostatna za trajno ispunjavanje svrhe zaklade. Za akcije koje bi pokrivale skupa eksperimentalna liječenja bolesne djece zaklada bi trebala imati iznimno visok početni kapital, iako bi naravno sakupljala i dalje dobrovoljne priloge, što je sve zajedno teško za postići. Fondacije opet prije služe opremanju neke bolnice – tako su pravno i organizacijski postavljene. Fondacija je imovina namijenjena da u određenom vremenskom razdoblju, ali ne dulje od pet godina, služi ostvarivanju neke općekorisne ili dobrotvorne svrhe. Bilo ih je par uspješnih.

Gdje je problem?

Cijeli problem oko nepravilnosti koje se javljaju, i što je jako loše, koje ljude odvraćaju od sudjelovanja u daljnjim humanitarnim akcijama jest prilično jednostavan. Humanitarne akcije se organiziraju obično za teško bolesne, koji ne mogu dugo čekati željeni medicinski postupak. Čim se nešto organizira brzo, onda sama organizacija ima jednostavni oblik i nema sva ona nadzorna tijela kakva ima klasična zaklada, pa čak i udruga koja radi dulje vrijeme, koja predaje financijska izvješća, i gdje inspektori obavljaju kakav-takav nadzor.

Čim imamo brzinsko, trenutno organiziranje, a pojavljuje se jako puno novca i to u obliku izravnih novčanih uplata (pri čemu dio uplatitelja čak i želi ostati anoniman) – javlja se mogućnost za lovce u mutnom.

Imamo u Hrvatskoj divnih, predivnih organizacija, primjerice Zakladu Ana Rukavina koja odrađuje ogroman posao – ne samo neposredno oko samog Hrvatskog registra koštane srži, već i oko informiranja, podučavanja, obavještavanja građana – hvala im! Da ne nabrajamo dalje sve koji to zaslužuju.

No, gdje je onda problem, zašto se rađaju afere o kojima povremeno čitamo u novinama i na portalima? I gdje se događaju čudne stvari s milijunima koji su preostali, jer netko nažalost nije dočekao liječenje?

Građani se često zabune pa misle da nema liječenja rijetkih bolesti – ima, uredno će vas liječiti državni fond ako ste jedini u državi bolesni od nečega – ako priznati lijek postoji. Postoji fond za skupa liječenja i postoji povjerenstvo za ista.

No, što ako je u pitanju metoda koja još nije potpuno prihvaćena? Metoda koja samo kod nekih pokazuje znakove oporavka, a ne znaju se kriteriji kod kojih ljudi? Metoda koja po znanstvenim radovima obećava, ali uzorak je još toliko malen da HZZO na svoj popis još neće staviti takav oblik liječenja? Lijek koji pomaže, ali nije na popisu jer kod većeg broja pacijenata izaziva nuspojave i mora se uzimati pod strogim nadzorom?

Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje ne plaća eksperimentalna i slična liječenja, koja su za neke posljednja nada.  Kada sve drugo zakaže – nekim ljudima su upravo takva liječenja jedina mogućnost. Međutim, takva liječenja ne plaća ni HZZO, ali ni državni i privatni fondovi u drugim zemljama (čak i onim najbogatijim). Najjednostavnije rečeno, fondovi u koje se iz plaće građana uplaćuje za liječenje ne služe eksperimentalnim liječenjima. Ponekad takva liječenja plaća sam istraživač – no ponekad je pacijent u grupi koja je već obrađena i ne želi se tu ponavljati, jer nedostajati novca do kraja istraživanja.

Ponajviše u takvim slučajevima, kada je preostalo samo eksperimentalno skupo liječenje, uplaćuju se novci u humanitarnim akcijama. No, kao što vidimo, tu dolazi do nepravilnosti i kada se negdje vrti puno novca, teško je sve nadzirati. I kada je svrha plemenita i najbolja – šljam se pojavljuje, privučen upravo mirisom novca.

Da li tu može pomoći država? Naravno da može, ako hoće.

Osnujmo poseban državni fond za eksperimentalna liječenja

Da li Hrvati žele pomagati najteže bolesnima? Da, vidjeli smo to puno puta i definitivno možemo biti ponosni na to. Da li su se počele pojavljivati zloporabe? Da, i biti će ih sve više – šljam nađe gdje se može doći do novca. Da li postoje liječenja koja se jednostavno ne plaćaju državnim uplatama? Postoje, i neće se ni plaćati, trebati će i dalje prikupljati novce.

Pa zašto onda država ne osnuje poseban državni fond za liječenja koja redovni fondovi ne pokrivaju, posebno eksperimentalna liječenja? Neku vrstu državne zaklade, koja bi prva financijska sredstva dobila od par postotaka neke naredne privatizacije, a onda naravno i prikupljala dobrovoljne donacije? U tom slučaju, mogli bi organizirati ozbiljnu državnu zakladu, koja bi bila stalno prisutna (da se ne gubi vrijeme u organizaciji kada treba hitna akcija), koja je zakonski oslobođena npr. PDV-a kod telefonskih poziva, koja ima dogovore s bankama da se uplate ne naplaćuju…

Mogli bi naravno u vodstvu te zaklade biti i naši dragi političari – oni iz vlasti, ali i oni iz oporbe, naravno uz druge časne javne osobe, pa bi bilo lijepo vidjeti ih kada se zalažu zajednički za neku akciju. Politički, bilo bi zanimljivo i znati da su u stanju zatomiti stranačke nagone u korist općeg dobra, barem za koju humanitarnu večer. A naravno, takva zaklada bi mogla okupljati i desetke i stotine volontera, kao što se uostalom i sada događa – ali imali bismo nadzirani okvir i stroga financijska izvješća – pa bi se za svaku kunu dobro znalo gdje je ušla i kamo je otišla.
Za rad u takvoj zakladi, osim možda 1-2 administratora i vanjskog računovodstva – ne bi se plaćalo, takvo nešto bi naravno trebalo biti čast, posebno onima u rukovodnim tijelima. Logističku podršku bi mogao davati HZZO, koji bi mogao biti i poveznica prema bolnicama – pa ako netko ide na operaciju na drugi kontinent, ako je moguće uključiti i nekog našeg liječnika, koji bi mogao od stranih kolega učiti nove metode i postupke.

Jesmo li zreli?

U državi premreženoj propisima ostavili smo važan segment, za neke i životno važan, gotovo izvan područja državne regulacije. Humanitarne akcije gdje se sakupljaju novci za eksperimentalna liječenja, ponajviše teško bolesne djece. Naravno da čim imate novac i manjak regulacije – da to privlači kriminal, u ovom slučaju one najgore od najgorih, spremnih iskoristiti i novce za teško bolesnu djecu ili odrasle ljude.

No, u situaciji gdje znamo da za neka, posebno eksperimentalna liječenja, novca neće biti, jer za to redovni fondovi ne služe – zašto onda to institucionalno ne urediti i omogućiti okvir u kojemu će se moći pomoći, ali na način gdje se zna tko, kome i zašto novci idu? I gdje će se omogućiti da niti jedna kuna ne ode izvan onoga za što je planirana?

Ili se Hrvatska ne može ujediniti ni oko jedne ovako plemenite organizacije, ostavljajući sve povremenim akcijama, ali onda i šljamu koji će nanjušiti novac građana uplaćen za one kojima je eksperimentalno skupo liječenje posljednja šansa? Možemo li zaista nešto napraviti čime bi se kao zemlja i kao građani mogli ponositi? Poseban, nadziran državni fond. Jesmo li zreli za tako nešto ili ćemo i dalje svakih nekoliko mjeseci čitati o čudnim troškovima i novcu koji je otišao tko zna gdje i tko zna kome?