SOCIJALNA integracija učenika koji pohađaju odvojene programe na hrvatskom i srpskom jeziku u vukovarskoj Srednjoj tehničkoj školi Nikola Tesla nije narušena unatoč političkim potresima koji stvaraju za to nepovoljnu atmosferu, može se zaključiti iz razgovora s njezinim učenicima i nastavnicima.

"Ovo su mladi koji se ponašaju odgovornije od roditelja. Ovo su generacije koje imaju svoje priče, svoju glazbu i – dobar crni humor! Oni neće ništa prešutjeti. Oni su u onoj fazi u kojoj bi trebali biti odrasli", kazala je nastavnica hrvatskog jezika u Srednjoj tehničkoj školi Nikola Tesla u Vukovaru Lilijana Radobuljac.

Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava pokazao je sredinom siječnja videosnimku na kojoj učenici srpske nacionalnosti iz Srednje tehničke škole ostaju sjediti dok se na jednoj utakmici lokalnog značaja izvodi hrvatska himna. Za to je optužio one "koji djecu uče ne voljeti zemlju u kojoj žive" i "sustav koji je to omogućio".

Socijalna psihologinja Dinka Čorkalo Biruški drži kako se funkcija socijalne integracije vukovarskih škola ne ostvaruje zbog političkih okolnosti i opterećenja sredine nasljeđem rata. Ona je kao pozitivan primjer navela izvannastavne aktivnosti u Nikoli Tesli. Aktualni događaji učinili su obrazovanje manjina u Vukovaru gorućom temom.

Većinska nastava na hrvatskom i manjinska na srpskom jeziku i ćirilici

Sjeverna vukovarska četvrt Borovo naselje i škola rađena 1932. za potrebe Tvornice obuće Bata dočekale su nas zbog slabe magle kao pod celofanom. Neveliki hodnici škole brzo se napune kad učenici mijenjaju učionice i nakon toga opuste. U školi vlada neka radna tišina.

Škola ima učenika koliko i godina dana. Poučava ih 85 nastavnika za četiri tehnička četverogodišnja zanimanja i za dva strukovna trogodišnja zanimanja. Nastava se organizira u 34 odjeljenja, polovica od toga na hrvatskom, a polovica na srpskom jeziku, obavještava nas voditelj smjene Damir Golub.

Pored većinskog modela po kojem se podučava posvuda u Hrvatskoj, u Vukovaru se primjenjuje i obrazovni model A za manjine. U modelu A nastava se u cijelosti izvodi na jeziku i pismu manjine, dakle na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu.

Škola izgleda uredno i opremljeno. Prije pet, šest godina zbog loših uvjeta roditelji su bili poduzeli bojkot nastave, ali su se od tada uvjeti znatno poboljšali, uvelike zahvaljujući europskim projektima za koje se škola izborila i europskim sredstvima.

Nastavnik koji vodi sekciju robotike, Zoran Konjević, kaže da je tehničkom opremljenosti vidno podignuta kvaliteta nastave.

"Imali smo jako loše uvjete i tad je ponašanje djece bilo katastrofalno. Ako djeca ne dobiju kvalitetu, tako se i ponašaju. Bojali smo se da će devastirati prostor, ali to se nije desilo", kaže.

Doista, po zidovima duž dva krila škole, iza kojih su smješteni kabineti, naslikane su zidne slike bez imalo naknadnih učeničkih „korekcija“.

"Imamo sve više tehnike, ali sve je manje učenika", kaže Golub aludirajući na galopirajuće odlaske mladih u inozemstvo. Konjević kaže da se struka oporavlja u Osijeku i da se učenici tehničari tamo imaju prilike zaposliti.

Suradnje i razdvajanja

Nastavnici napominju da u oba modela, koji se sadržajno vrlo malo razlikuju, učenici slušaju nastavni program Republike Hrvatske. Nastavnica hrvatskog jezika i razrednica učenika u nastavi na srpskom jeziku Irina Marić kaže da učenici na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu imaju tri sata materinskog jezika, uče srpsku književnost i imaju pravo pisati ćirilicom.

"Ali istaknula bih i da učenici u nastavi na srpskom više pišu na latinci", dodaje.

Slično je i s povijesti, drugim predmetom čiji sadržaji predstavljaju ključne zalihe nacionalnih identiteta, tako suprotstavljenih u javnosti Vukovara. Voditelj Golub, nastavnik povijesti, kaže da se nastave na hrvatskom i srpskom jeziku razlikuju jedva deset posto. Naravno, nastavnik uvijek može povezati sadržaje, pa kad se uči, naprimjer, Napoleon, može to povezati sa srpskim ustankom, kaže Golub.

Bez negativnih reakcija

Sve troje nastavnika kaže da nikada nisu imali zbog takvih sadržaja negativne reakcije učenika ili roditelja, niti znaju da ih je itko u njihovoj školi imao.

S kolegicom iz jezika na srpskom pripremamo priredbe i razne svečanosti i imamo odličnu suradnju. Ponekad se dogovorimo, ako nešto iz jezika ne stignemo obraditi na satu hrvatskog, da to provježbaju na satu srpskog jer glasovne promjene su iste i u hrvatskom i u srpskom jeziku, kaže Irina Matić.

Konjević objašnjava kako predaje više predmeta u nastavi na srpskom jeziku, ali i dio na hrvatskom jeziku, te da s kolegom Borisom Ivankovićem ima zajedničke slobodne aktivnosti. Svi mi koji smo zaposleni u obrazovanju položili smo državni ispit i stvar je u tome da znaš koristiti jezik na kojem predaješ, kaže on.

Naši programi su 99 posto isti, isti su nam udžbenici, materijali, učionice i veći dio nastavnika, zaključuje Konjević. U holu i po hodnicima plakati kao primjeri projektne nastave, slike i obavijesti reprezentiraju sve učenike bez obzira po kojem su modelu upisani, imaju informativnu i edukativnu funkciju i teško da bi mogli nekome smetati.

Kako škola ispunjava funkciju socijalizacije?

Škola funkciju socijalne integracije ostvaruje na više načina. Imaju mješovite smjene, kažu, jedini među osnovnim i srednjim školama u Vukovaru. U drugim školama su i izvannastavne aktivnosti odvojene.

Djeca su nam podijeljena u razredima, ali sve je drugo zajedničko, kaže Golub.

Vodilo se računa da barem škola ne bude izvor podjela. U početku je bilo pokušaja polariziranja. Ali po meni je to pomalo uvredljivo za Vukovar jer smo prije rata u Vukovaru imali 23 nacije. I sad ćete vi, što god da se dogodilo, polarizirati sve na dvije, ističe Konjević.

"Roditelji imaju zakonsku mogućnost da upišu djecu u škole na svom jeziku i pismu. Ako je dobro Česima i Talijanima, zašto ne bi bilo dobro Srbima u Vukovaru?" dodaje.

Izvannastavne aktivnosti su važan dio socijalizacije. Održavaju se jedan dan tjedno između smjena. Ima ih iz raznih područja, ali najbolje je mjesto za to, kažu, sportska dvorana. Ondje smo zatekli košarkašku ekipu kako se zagrijava. Svi inače zajedno treniraju u KK-u Borovo, osnovanom 1972, koji je imao prekid u radu od 1991. do 2011. Nastavnik tjelesnog Siniša Sušić kaže da među njima ništa ne znači tko je koje nacije te da je najvažnije da si dobar u košarci. 

"Lajanje na zvezde"

Ja sam šest godina ovdje i nikada nikakav konflikt nisam vidio, kaže i napominje: „Ali, ovo su odlični učenici.“

Trojica dugajlija nevoljko pristaju da ih se izvuče na kratke razgovore. Dva su Srbina i jedan Hrvat. Kratko su odgovarali, uglavnom se svodilo na to da im je važna samo košarka i vratili se lopti.

Škole organiziraju zajedničke ekskurzije na kojima, također kažu, nije bilo nikakva incidenta. Na izvannastavnim aktivnostima iz hrvatskog jezika jedan je učenik iz smjera tehničar računarstva, D. P., predstavio rad u kojem je opisao svoju „miješanu“ ekskurziju.

„Čim smo ušli u autobus, razrednik je opet pitao za putovnice. Nismo uspjeli ni prevrnuti očima, a začuli smo njihovog razrednika:

'Jeste li poneli pasoše? Nemoj posle da bude nisam znao.'

Sve me podsjetilo na film 'Lajanje na zvezde'. Doduše, kod njihovog sam razrednika išao na slobodne aktivnosti i nikad nisam skužio da zna srpski. Jer sve smo vježbe, akcije i događanja ispratili na hrvatskom jeziku.

Što sam još shvatio u tom trenutku? Na ovo pitanje njihovog razrednika nitko od nas nije prevrnuo očima“, dio je učeničkog sastava Maturalac.

Voditeljica sekcije Lilijana Radobuljac kaže da je razred koji pohađa taj učenik prvi razred nastave na hrvatskom koji je išao na sajam knjiga u Beograd.

Irina Marić dodaje da su u svim projektima podjednako sudjelovali učenici u nastavi na srpskom i hrvatskom jeziku. Nikad ni jedan roditelj nije pitao zašto sam ja nastavnica hrvatskog – razrednica učenika nastave na srpskom, kaže.

"Više se družim sa Srbima nego s Hrvatima"

Ispred škole i oko nje, po nekadašnjoj Batinoj radničkoj koloniji koja je 1936. brojila 122 tipska stambena objekta s 421 stambenom jedinicom i 1818 stanovnika, snijeg je u poodmakloj fazi propadanja. Učenici četvrtog razreda elektrotehničar i računarstvo izišli su na puš-pauzu. Njihov identitet nećemo otkrivati jer su većinom maloljetni. Dok mi pomalo okolišamo, u nelagodi da pitamo takve stvari, oni otvoreno odgovaraju:

"Mislite vjera i nacija, to? Aha, više se družim sa Srbima nego s Hrvatima", kaže jedan dok mu je među koštunjavim prstima dogorijevala tanko zamotana cigareta.

"Zašto?" pitam. "Zašto ne?" odgovorio je kao iz topa.

"Mi se rugamo s time. Nama je to smiješno. Kakve su to gluposti, Srbin, Hrvat?" odgovara drugi.

"Smatrate li da vaše kolege s nastave srpskog jezika to isto misle?" pitamo ih. A oni to potvrđuju.

"A postoje li teme o kojima ne smijete ili ne želite razgovarati? O ratu?" pitamo dalje.

"Mi nismo bili ni živi tada, to nije naša stvar. Činjenica jest da su neki ljudi položili život i to, svaka čast, ali da je nekoga gledam preko nišana zato što je njegov tata Srbin, to nema logike", kaže treći, stojeći pomalo po strani. 

Nacionalne pjesme iz sprdnje

Pitamo ih kako objašnjavaju istraživanje prema kojem 7 od 10 učenika u Vukovaru nema prijatelje izvan vlastite etničke skupine. "Možda je tako u nekim drugim školama, u strukovnim ili ekonomskoj, kod nas nije. Mi, 90 posto u našoj školi, svi su dobri sa svima", odgovara isti.

"Bili smo zajedno na maturalcu, pili, jeli pjevali.. Puštali sve pjesme, smijali se… niko ništa nije imao protiv, ni problema."

"Je li bilo nacionalnih pjesama?" pitamo ih.

"Bilo je. Iz sprdnje", odgovaraju.

Ljubavne priče

U predvorju škole nailazimo na prvaše koji uče na srpskom jeziku. Učenica iz smjera ekološki tehničar kaže da ima dosta prijateljica koje su Hrvatice i da su dobre. I druge dvije djevojke potvrđuju to isto.

Učenik prvog razreda, smjer automehaničar, kaže da nema prijatelja Hrvata.

"A koji su ti najbolji prijatelji?" pitamo ga.

Pokazuje na mladiće do sebe: "On, Nemanja, Dušan, Saša, oni su mi najbolji prijatelji, svi su Srbi. Ne družim se s Hrvatima. Imam svoje prijatelje", sliježe ramenima.

Irina Matić objašnjava da djeca dolaze u prvi razred s ponašanjem koje su stekla u osnovnoj školi i u obitelji. Kaže da su u okolici brojna etnički relativno homogena sela iz kojih veliki broj dolazi u tu školu.

Ovdje prvi put dolaze u kontakt s drugima i počinju se družiti, kaže. Velika je razlika u stavovima između učenika prvog i četvrtog razreda, dodaje. No pohvalila se da imaju niz ljubavnih priča sa zajedničke nastave hrvatskog i srpskog jezika.

Jedna učenica trećeg razreda na sekciji iz hrvatskog kaže da je u dugogodišnjoj vezi s mladićem koji je pohađao nastavu na srpskom jeziku i da su sretan par.

Živim u okolini u kojoj je većinom srpsko stanovništvo, tako da se ja tamo izdvajam kao Hrvatica, ali nikada nije bilo predrasuda prema meni, kaže ona. Ljuti se na medije kojima nije zanimljivo pisati o Vukovaru ako "nema drame".

Imperativ pripadanja

I drugi učenici i nastavnici imaju loše mišljenje o medijima. Doživljavaju ih da su u službi politike i da time održavaju rejting političarima, što je u Vukovaru povezano s nacionalnim konfrontacijama.

Ako sukobi nisu međunacionalni, ne zanimaju medije, kaže Lilijana Radobuljac i navodi primjer vjeronauka na nastavi na srpskom jeziku. Proslavljali su Sv. Savu i počne molitva, a njih šest sjedi. "Pa što sjedite?" "Mi smo na etici."

Osvrćući se na aferu s himnom, ona smatra da škola nije smjela biti prozvana, budući da se sve odvijalo na nogometnom stadionu u gradu i da nije imalo veze sa školom i nastavnicima. Gradonačelnik je prosvjetni radnik i bivši nastavnik i ravnatelj, trebao je odmah kad se to dogodilo, doći u našu školu, pozvati ravnatelja i sazvati nastavnike i reći: "Kakvu mi to poruku šaljemo iz Vukovara?" Jer svi se slažemo da je neodgojeno i neprimjereno to što su ti učenici pokazali na toj utakmici.

Nedostaje razgovor

Ona kaže da učenici u tako napetoj sredini očekuju i traže mnoga objašnjenja. "Učenici hoće razgovarati, njima nedostaje razgovor“, kaže Lilijana Radobuljac i napominje da nije u redu kada se govori samo o jednoj strani.

Jedan učenik mi je rekao da nije u redu da u Vukovaru ima grafita s "četiri S“. Naravno da nije. A ja sam ga pitala je li ikada vidio neke druge natpise. Jest, ali nikada ne krene s tim. Imate u samom centru natpis "Srbine seli se“, a netko je dodao "ve – veseli se“ i danas to stoji, kaže ona.

Treba raditi puno i mi puno radimo s njima, kaže Lilijana Radobuljac i dodaje da je vrlo tužno u kontekst rečenice "puzajuća velikosrpska agresija" staviti cijelu školu, a iza nje rečenicu: "Njih tako uče.“ Mene je to vrlo uznemirilo i uvrijedilo jer ispada da ih ja tako učim, kaže i nastavlja:

"To nema veze sa školom. Mi u posebnim danima i programima puštamo himnu i tad nema nikakvih incidenata i sve se najnormalnije održi. Hrvatska policija treba da riješi problem hrvatskih navijača. Treba pokazati da su oni svi građani Vukovara i da pripadaju Vukovaru", kazala je. Podsjećajući na inkriminiranu snimku na kojoj jedan dječak stoji, ali kad vidi da ostali sjede, i on čučne, nastavnica Radobuljac zaključuje: "Meni je to najtužnije. Samo što nije rekao: 'ja njima pripadam.'"