Foto: vlada.hr

"KAKAV god bio ishod procesa protiv Ive Sanadera, on će ostati moj prijatelj", pohvalio se prije mjesec dana predsjednik Sabora Luka Bebić.

"Možda ću ga, ne daj Bože, posjećivati i u zatvoru. Posjetio bih ga i prije, ali se bojim da javnost ne bi znala razdvojiti prijateljstvo i moju funkciju".

I zato je ovih dana učinio ono što se od pravih prijatelja očekuje. Nije za svog prijatelja Sanadera založio svoju imovinu, već ono što jedino nije smio založiti - svoju funkciju.

"Nisam založio ništa od svoje imovine, ali sam oko eventualnog odobrenja jamčevine bio spreman sudjelovati u prikupljanju sredstava za jamčevinu kako bi se Sanader branio sa slobode", objasnio je Bebić, demantirajući napise kako je u svoti od 12,4 milijuna kuna sudjelovao sa svojom kućom u Komarni.

Autoritet umjesto love

Umjesto toga, ponudio je autoritet drugog čovjeka države kako bi jamčio za pritvorenog premijera. U ovom slučaju postupio je baš kako je to javnost očekivala: nije razdvojio prijateljstvo i funkciju.

Pravi prijatelji založili bi svoju imovinu, ponudili ušteđevinu, digli kredite, zadužili se kod kamatara. Luka Bebić postupio je suprotno. Prijateljski je založio ugled funkcije predsjednika Sabora. Drugog čovjeka u državi.

Prikupljanje donacija

Nije to učinio samo kako bi odvjetnik Čedo Prodanović mogao tom funkcijom zamahati pred sudom, dajući garancije da Sanader neće pobjeći od suđenja, već i kako bi tu funkciju iskoristio za prikupljanje donacija za jamčevinu.

Svoj osobni, prisni i sasvim prijateljski prilog nije ubacio u škrabicu. Prepustio je to drugima. On je umjesto toga založio funkciju.

Koga briga za funkciju

Nije to ništa neobično: HDZ je već odavno funkcije prestao shvaćati ozbiljno. Za razliku od love.
Čak je i Luka Bebić, kao najbliži, najbolji i najvjerniji Sanaderov prijatelj, odlučio igrati na sigurno. Ako pritvoreni premijer pobjegne od suđenja, on će izgubiti ono što nikad nije imao - ugled - i ono bez čega će uskoro ostati - funkcije predsjednika Sabora.

Na sreću, kuća će mu ostati.

I tako je dugometražna lista Sanaderovih prijatelja spala na nekoliko slova. Na Rošina i Zubovića, ljudi koji su sa Sanaderom nastali i s njim nestaju iz političkog života, na nogometaša Tomu Šokotu koji ne čini uslugu Sanaderu, nego njegovu odvjetniku Goranu Suiću, te na Božidara Šikića. A.k.a. Zdravka Mamića.

Mamić je pravi prijatelj

U parlamentarnoj kampanji 2007. godine Zdravko Mamić založio je ugled NK Dinamo kako bi podržao Sanadera na putu prema pobjedi. Sada je pogurnuo direktora NK Lokomotiva da priloži 150 tisuća eura u Sanaderovu škrabicu. Kao što se to očekuje od pravog prijatelja. Odnosno prijateljeva prijatelja.

I to onog koji je osobno otišao na sprovod Sanaderova oca u studenom 2007. godine i kao jedan od rijetkih položio vijenac na grob (plavi), iako je obitelj molila da se ne nosi cvijeće, te onog koji godinama nije plaćao poreze na milijunske transfere Dinamovih, odnosno svojih igrača.
Mamić je pravi prijatelj. A što je s ostalima?

Austrijski prijatelji

Sanadera posjećuju austrijski, ali još ni jedan hrvatski prijatelj. Njegovim brojem mobitela hvalili su se mnogi, kao i poslovima i funkcijama koje su preko tog broja dobili, a sad kad treba vratiti uslugu šute kao zaliveni.

Čak se ni Jadranka Kosor ne nudi za pomoć. Čini se da ni ona ne zna razdvojiti prijateljstvo i funkciju.

Tko zna, možda čeka da prođu izbori pa da napokon pokuca na vrata Remetinca.

Ostale komentare autora pročitajte ovdje