ARGENTINCI opet prosvjeduju. Tisuće ih se okupilo u glavnom gradu Buenos Airesu zahtijevajući veće plaće i naknade za nezaposlene uslijed visoke inflacije. Podaci za srpanj pokazuju da je stopa inflacije prešla 70 posto na godišnjoj razini, čime su obezvrijeđene plaće i socijalni izdaci.

Jedan od razloga za prosvjede je uzimanje kredita od Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) od 44 milijarde dolara, odobren još u ožujku ove godine. Država je unaprijed dobila 9.7 milijardi dolara, a ostatak će dobivati kako bude ispunjavala uvjete za strukturnim ekonomskim i političkim reformama kojima je MMF uvjetovao dobivanje kredita. Za prvi dio reformi koje su provedene do sada dobila je dodatne 4 milijarde dolara.

Duga povijest odnosa MMF-a i Argentine

MMF i Argentina imaju dugu zajedničku povijest. Od kada je stekla neovisnost od Španjolske, Argentina je bankrotirala devet puta. Od toga su se samo u 21. stoljeću dogodila tri bankrota; 2001., 2014. i 2020.

Obrazac je još od sredine 20. stoljeća isti. Argentina uvede loše ekonomske politike, nakon nekog vremena te politike unište gospodarstvo i dovedu do ozbiljne socijalne i političke krize, tada zatraži MMF da joj posudi novac da bi se stabilizirala situacija, MMF posudi novac uz uvjet nekoliko strukturnih reformi, država se oporavi, ali se brzo vrati starim navikama, zatim bankrotira. Nekoliko godina kasnije sve krene iznova.

Prvi bankrot u ovom stoljeću dogodio se već 2001., uzrokovan ekonomskom krizom koja je trajala od 1998. Inflacija je bila niska, ali BDP je padao, valuta je bila precijenjena, javni dug je postao neodrživ. Masovno izbjegavanje poreza, pranje novca preko državne središnje banke, razgranata korupcija.

Strani kapital je bježao iz zemlje, a Argentinci su zbog straha od devaluacije i zamrzavanja depozita u bankama panično podizali novac s računa, uzrokovavši tako navalu na banke. Zbog toga je 1. prosinca 2001. zabranjeno podizanje novca iz banaka, što je dovelo do masovnih prosvjeda diljem zemlje.

5. prosinca MMF je objavio da će prestati davati novce Argentini jer potpuno zanemaruje uvjete koje bi trebala ispunjavati za njih, čime je država izgubila jedini izvor financiranja. 

Više od 20 ljudi je poginulo u prosvjedima koji su uslijedili nakon te vijesti, od čega nekoliko djece. U nekim regijama je proglašeno izvanredno stanje, a prosvjednici su pljačkali, palili i razbijali. Odgovor policije je bio brutalan, a vlasnici trgovina su ubili nekoliko ljudi u samoobrani.

23. prosinca je objavljen bankrot države. Ukupno je od početka krize 1998. do kraja 2002. BDP smanjen za petinu, nezaposlenost je narasla na 22.4 posto, postotak stanovništva koje živi ispod nacionalnog praga siromaštva popeo se na 57.5 posto.

Oporavak nakon bankrota 2001., stvaraju se uvjeti za novi

Nakon krize Argentina se brzo oporavljala, ponajviše zbog rasta cijena poljoprivrednih proizvoda na međunarodnom tržištu. Više od petine izvoza se odnosi na soju i proizvode od soje, čija je cijena rasla od kraja 2001. do početka 2014.

Inflacija je bila od 5 do 10 posto, nezaposlenost je s više od 20 posto pala na 7 posto. Veliki državni prihodi iz izvoza su ohrabrili državnu potrošnju pa su troškovi opće države izraženi kao postotak BDP-a narasli s 14 posto na 38 posto BDP-a do 2014. Minus u proračunu je do 2014. narastao na -4.1 posto, udio zaposlenih u javnom sektoru na 18 posto.

Ali zbog bankrota 2001., povijesti neodgovornih fiskalnih politika i općenito povijesti krivih poteza po pitanju ekonomskih politika, međunarodni investitori su ju izbjegavali kreditirati. Uz to cijelo vrijeme nitko nije vjerovao službenim državnim podacima o visini inflacije.

Ipak, situacija je bila dovoljno stabilna da Argentina opet vrati svoje dugove, iako samo po trećinu vrijednosti. MMF-u je jedinome vraćena puna vrijednost dugova i već 2005. su zatvorena gotovo sva dugovanja, čemu su pomogli veliki fiskalni priljevi u argentinskoj blagajni od izvoza poljoprivrednih proizvoda. Posebno to vrijedi za soju, koja je pri izvozu oporezivana od 20 do 30 posto, zavisno o godini.

2008. su nacionalizirana sredstva s privatnih mirovinskih fondova, renacionalizirane su velike kompanije u industrijama telekomunikacija, poštanskih usluga, vodoopskrbi, robni i putnički željeznički prijevoz te najveća naftna kompanija u zemlji. Rasle su izvozne i uvozne tarife, subvencije i socijalni programi.

Bankrot 2014. zbog dugova zaostalih iz prošlog bankrota i lešinarskih fondova

2014. Argentina opet bankrotira, i to na isti dug koji vuče još iz perioda 2001. Naime, nakon tog bankrota je dug refinanciran i vraćen samo djelomično, manje od trećine. To je većina kreditora prihvatila, osim nekoliko tzv. "lešinarskih fondova" iz SAD-a. Oni nisu prihvaćali restrukturiranje, što bi efektivno značilo oprost više od 2/3 duga, nego su tražili da im se dug vrati u cijelosti.

Fondovi nisu bili originalni vlasnici duga, nego su kupili obveznice od investitora koji su 2001. i nakon prodavali dug Argentine u bescjenje, jer nisu vjerovali da će ga Argentina vratiti. Tako su "lešinarski fondovi" postali vlasnici duga po obveznicama, a kupili su ga za mali dio cijene dok je on bio praktički bezvrijedan.

Odbijanje lešinarskih fondova da prihvate restrukturiranje i inzistiranje na vraćanju punog duga je automatski značilo bankrot 2014. 2015. ljevica, predvođena izabranim nasljednikom Cristine Fernandez Kirchner Danielom Scoliem, gubi vlast.

Na čelo Argentine dolazi umjerena desnica, koja 2016. postiže dogovor s "lešinarskim" fondovima. Argentina je pristala na isplatu 4.65 milijardi dolara u gotovini prvom isplatom i 475 milijuna dolara drugom. To je iznosilo 75 posto ukupnog nepodmirenog iznosa, uključujući glavnicu i kamate.

Teško je utvrditi koliki je povrat ostvario svaki lešinarski fond koji je sudjelovao u nagodbi, s obzirom na to da cijena po kojoj su fondovi kupili obveznice nikada nije objavljena. Ali nema sumnje da je povrat bio astronomski, i do 15 puta veći od cijene po kojoj je dug kupljen.

Dugovi Argentine su ubrzo opet postali neodrživi, pa je 2018. opet zatražila pomoć MMF-a. Odobren je zajam od 57 milijardi dolara, najviše za bilo koji državu u povijesti organizacije. Jedan od uvijeta je bilo da se državni proračun stavi pod kontrolu, bez deficita.

To se nikada nije dogodilo. Manjak u proračunu je 2009. iznosio oko 2 posto BDP-a, a u tri godine prije 2018. je bio iznad 6 posto BDP-a. Iako je prema uvjetima MMF-ova zajma obećano smanjivanje deficita državnog proračuna na nulu, 2019. je još uvijek minus iznosio više od 4 posto BDP-a. 

Bankrot u vrijeme pandemije

U svibnju 2020. Argentina je opet bankrotirala, ne mogavši vratiti pola milijarde dolara u roku. Tada je Argentina ponudila vlasnicima duga da odgodi plaćanje do 2023., i to po manjim kamatama. Nakon pregovora koji su uslijedili, u kolovozu je ipak prihvaćen novi plan restrukturiranja duga od 65 milijardi dolara.. 

Zbog oštrog pada cijena hrane za vrijeme pandemije, a koja čini većinu izvoza Argentine i dobar dio prihoda državnog proračuna, deficit raste na više od 8 posto BDP-a. Postotak ljudi koji žive ispod nacionalne linije siromaštva je narastao na 42 posto

Iako su se vlasti pravdale pandemijom, činjenica je da se Argentina nalazila u stagnaciji do 2012. Jedne godine bi BDP pao par postotnih bodova, pa sljedeće narastao, da bi nakon toga opet narastao za par postotnih bodova, pa ponovno pao itd.

Javni dug je narastao s 40 posto 2012. na 90 posto 2019., kako je rasla državna potrošnja. Prije pandemije je nezaposlenost narasla na 10 posto, a inflacija se popela na više od 50 posto godišnje. Kako je Argentina veliki izvoznik poljoprivrednih proizvoda, a razdoblje od 2012. do 2019. je obilježio pad cijena hrane na svjetskom tržištu, to je zasigurno dio razloga za loše ekonomske rezultate. Ali glavni razlog su korupcija, loše upravljanje i krive ekonomske politike.

Stare politike, stare greške, stari problemi

Još 2019. je država počela kontrolirati novčane transakcije da bi se suzbio oštri pad vrijednosti nacionalne valute. Sve kompanije moraju tražiti posebno odobrenje od središnje banke da bi mogle kupiti strane valute i za slati financijska sredstva izvan Argentine. Povećane su tarife za uvoz određenih poljoprivrednih proizvoda, uvedene cjenovne kontrole da bi se suzbila inflacija. Krajem 2020. uveden je novi porez na bogate da bi se platili zdravstveni troškovi pandemije.

Novi ministar ekonomije Sergio Massa obećao je da će država prestati "printati novac", što je zadnjih godina bio način na koji su se održavali visoki državni rashodi i deficit proračuna, ali je kao efekt imalo inflaciju.

Osim od MMF-a, Argentina će se morati zadužiti i kod privatnih investitora. Kako se ne radi o dužniku s najboljom prošlošću po pitanju vraćanja duga, cijena tog novca će biti visoka. Ali Argentina nema izbora ako želi staviti inflaciju pod kontrolu i nastaviti plaćati uvoz.

Stare, dokazano krive ekonomske politike, isti akteri, isti problemi. Država koja je bankrotirala tri puta u dvadesetak godina je stvorila preduvjete za još jedan. Obrazac je uvijek isti, a Argentina ga svejedno ponavlja.