PRVA NEKRETNINA Misterioznom mjerom Marić opet udara na siromašne
Foto: Index, Hina
U OPSEŽNOJ poreznoj reformi koju je pripremio ministar Marić, jedna je od mjera prošla „ispod radara“, ili točnije nije detaljnije analizirana. Radi se o mjeri kojom se uvodi plaćanje poreza i na prvu nekretninu u visini od 4%, te paralelno s time, najavljeno subvencioniranje kredita za prvu nekretninu u visini polovice mjesečnog anuiteta tijekom prve četiri godine.
Iako je načelno mjera pozdravljena, kao način na koji će se ipak pomoći mladim ljudima, izostala je detaljnija analiza prijedloga. No to nije ni čudno, budući su takve mjere u pravilu dosta kompleksne, te je teško provesti analize ako nisu poznati uvjeti koji se namjeravaju propisati. Ipak, prije dva tjedna, ministar Marić je odškrinuo vrata informacijama, te je opisao osnovni okvir za subvencioniranje kredita. Prema njegovim riječima, od banaka će se tražiti kamata od najviše 2.95%, te najkraći rok otplate od 15 godina.
To su već podaci s kojima se mogu napraviti osnovni obrisi predložene mjere. Na papir smo stoga stavili i usporedili dva modela kupnje prve nekretnine. Usporedili smo novčana kretanja za dužnika koji kupuje prvu nekretninu (vrijednosti 77000 eura), banku koja daje kredit i državu. Zanimalo nas je tko su dobitnici, a tko gubitnici ukoliko se prva nekretnina kupuje kreditom na 30 godina, te isto tako ako kupac posjeduje gotovinu za tu kupnju.
I rezultati su zaista zanimljivi.
Dva scenarija
U prvom scenariju promotrimo kupnju prve nekretnine putem kredita na 30 godina. Iako u ponudama banaka za prvo kraće vremensko razdoblje kamate variraju, u dužem vremenskom periodu teško je naći kredit sa kamatom nižom od 5%. Zato smo s jedne strane usporedili situaciju u kojoj se prva nekretnina kupuje kreditom s kamatom od 5%, ali bez poreza. S druge strane u usporedbu je ušla kupovina iste nekretnine sa 4% poreza i kamatom od 2.95% za prve četiri godine.
Tu je računica jasna. Država naplati porez, ali plaćanjem polovice anuiteta nakon 4 godine završi sa manjkom od 5000 eura. Bankama niža kamata također odnosi dio zarade, te se kroz te četiri godine odreknu gotovo 4000 eura. Dužnik je, pak, u plusu, čak i sa plaćanjem poreza.
No tek ovdje počinju zanimljivosti. Prvo, nakon te četiri godine, dug dužnika prema banci je veći nego li da je kredit podignuo s višom kamatnom stopom i bez poreza! Doduše razlika preostale glavnice nije drastična (oko 1000 eura), no to će se svejedno odraziti u 40-50 kuna većoj otplati tijekom preostalih 26 godina. Treba reći da je ipak ukupni neto efekt nakon 30 godina otplate u korist dužnika.
Što nas dovodi i do prvog problema, a to je neto efekt za banku. Banka nominalno kroz tih 30 godina ostvaruje manju zaradu (oko 2000 eura). Čime se automatski postavlja pitanje – zašto bi onda banka svojevoljno ulazila u takav aranžman?
S druge strane, ukoliko pak pogledamo tko su dobitnici a tko gubitnici u slučaju da kupac prve nekretnine ima gotovinu na raspolaganju, stvari postaju izrazito zanimljive.
Naime, u tom slučaju se kupcu najviše isplati podignuti kredit što kraće ročnosti – u ovom slučaju 15 godina, koristiti ga četiri godine dok država otplaćuje polovicu rate, te potom sa gotovinom otplatiti preostali dug. U tom periodu gotovinu namijenjenu kupovini stana može položiti u rentnu štednju (s kamatama koje se kreću i iznad 1.5%). U takvom scenariju kupac prve nekretnine prolazi fenomenalno. Po isteku 4 godine, kupovina stana ga je koštala 6000 eura manje u usporedbi sa kupnjom stana bez poreza i bez poticajne mjere Vlade. I banka može trljati ruke, budući u te četiri godine zarađuje 4000 eura koje inače ne bi ni vidjela. A taj ceh, od 10 000 eura plaća proračun, odnosno porezni obveznici.
Jasni efekti
Sada postaje jasnije kakvi se efekti od mjere ministra Marića mogu očekivati. Time je jasno i kako će se banke postaviti prema provedbi te mjere. Naravno da banke prvenstveno žele zaraditi, i da im nije u interesu davati ponude koje im donose gubitak u odnosu na sadašnje stanje. Zbog toga se mogu očekivati ponude banaka koje će forsirati kreditne linije što kraće ročnosti. Na taj način će privući kupce s gotovinom, te s njima podijeliti zaradu na račun države.
Kupci koji nemaju takve platežne mogućnosti, će najvjerojatnije – ostati kratkih rukava. Bankama se jednostavno ne isplati ulaziti u takve kreditne linije. Stoga će njihova ponuda biti značajno limitirana, ili pak kompenzirana većom kamatnom stopom u preostalih 26 godina otplate kredita.
U konačnici, pokazuje se da je i ova mjera – usprkos površnoj zavodljivosti – također dio Superhik reforme. I kroz ovaj model na kraju će profitirati samo oni koji imaju više (gotovinu kojom bi kupili stan), te naravno banke. Oni koji nemaju takvu mogućnost ostati će na ponudi sadašnjih ili sličnih kreditnih linija, naravno uvećanima za porez koji im je država odlučila naplatiti. I to sve skupa na naš račun. Nije beg cicija, dat će onima koji već imaju još iz proračuna, a za ostale – neka se snalaze.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala