Screenshot: HRT

KAD je u pitanju Oluja, uvijek je nekako više u prvom planu Sektor jug; možda zbog činjenice da je dizanje stijega na kninskoj tvrđavi označilo pobjedu i okončanje rata, možda i zbog toga što su se detalji s tih bojišta godinama razvlačili po medijima, istovremeno s haškim procesom Anti Gotovini koji je zapovijedao tamošnjim Zbornim područjem Split. Međutim, ma koliko god danas slavili uspješnu operaciju koju, čuli smo nedavno od Trumpovog ministra obrane Jamesa Mattisa, izučavaju na američkim vojnim učilištima, činjenica da je prvog dana operacije u Sektoru sjever, na Banovini, situacija bila daleko od planirane.

>> 22 GODINE NAKON OLUJE Oni su otišli u rat iz školskih klupa, evo što kažu danas

Kako su hrvatske snage prvog dana Oluje pod zapovijedanjem generala Ivana Basarca krenule na grad izravnim napadom, a ne kao što je planirano i pomoćnim pravcima, neprijateljska 31. pješačka brigada dočekala ih je spremna. U borbama za grad, hrvatska vojska bila je prisiljena na povlačenje, što je u konačnici rezultiralo najvećim brojem izginulih hrvatskih vojnika - čak 90 samo tog prvog dana. Među poginulima je bio i Predrag Matanović, zapovjednik 2. bojne 2. gardijske brigade, legendarnih Gromova, što je bilo stradavanje najviše rangiranog hrvatskog zapovjednika u Oluji, ali i stravičan psihološki udarac svim njegovim borcima.

Hitan noćni poziv generalu Stipetiću

O tome što se točno događalo na tom dijelu terena prvog dana Oluje, ni dan danas se precizno ne zna. No, činjenica jest da je tog 4. kolovoza 1995., u ponoć, ondašnji načelnik Glavnog stožera Zvonimir Červenko, zvao generala Petra Stipetića, dotadašnjeg zapovjednika Sektora Istok, da iz Slavonije hitno dođe u Zagreb. Sutradan mu je, dakle, drugog dana Oluje, naređeno da preuzme zapovijedanje Banovinom od generala Ivana Basarca te zapovijedanje cijelim Sektorom sjever (pod koji spadaju i Basarčevo Zborno područje Zagreb, ali i ZP Bjelovar).

Iako se tome protivio argumentima kako je vrlo nezgodno smjenjivati zapovjednika usred operacije i "vaditi iz vatre vruće krumpire koje je netko zakuhao", Stipetić ipak nije mogao odbiti Tuđmana. Otišao je na teren i priopćio Basarcu da odsad zapovijeda - on.

"Zamolio sam ga da se ne miješa u zapovijedanje. Pustio sam ga da bude u svojem uredu, a ja sam uzeo neki sobičak sa strane. Nakon brifinga s generalima, zapovjedio sam prestrukturiranje snaga i da u pet sati ujutro cijela crta fronte krene u ofenzivu... U sedam sati ušli smo u Petrinju, u 12 sati u Kostajnicu, a produžili smo operacije prema Glini u koju smo ušli navečer i dalje prema Žirovcu i Dvoru na Uni", priča Stipetić.

Dva dana kasnije - predaja 21. kordunskog korpusa

Stipetiću se dva dana kasnije, 8. kolovoza, kod motela u Topuskom i predao 21. kordunski korpus kojim je zapovijedao njegov stari prijatelj i podređeni iz Pete vojne oblasti JNA, Čedo Bulat...

Iako Stipetić tvrdi da je Basarac smjenu usred Oluje primio korektno, naši izvori se s tim baš i ne bi složili. Po tumačenju sudionika tih operacija, suočen s katastrofalnim posljedicama svojih zapovjedi na terenu, Basarac je bio potpuno psihički slomljen, do mjere da su zabrinuti za njegovo zdravlje morali intervenirati i njegove kolege iz Zagreba...

A kako se razvijala strahota oko Petrinje, za HTV su jednom prilikom pokušali rekonstruirati i sam Stipetić te Pavle Miljavac koji je tijekom Oluje bio u Glavnom stožeru. Katastrofu je bio prisiljen priznati i ondašnji ministar zdravstva Andrija Hebrang.

"U prvom danu Oluje odmah je poginuo 121 branitelj. Najviše ih je poginulo već prvo jutro, kod Petrinje, na Banovini, kad je poginulo njih 90. Tamo smo zapeli i do reorganizacije zapovjedništva su žrtve bile velike", rekao je Hebrang za HTV.

Stipeić: Plan nikad nije bio da se ide direktno na grad

Konkretniji uvid u razvoj situacije može se dobiti iz svjedočenja generala Stipetića.

"Naš plan za Petrinju nikad nije bio da se ide direktno na grad, već da se on obuhvati s istoka i sa zapada i da se tako način snage u Petrinji okruže i dalje tijekom borbe likvidiraju. Kako su hrvatske snage zaustavljene i demoralizirane, srpska strana uspješno se obranila. Teško je bilo što je istog dana poginuo zapovjednik gardijske bojne, poginuo je zapovjednik 57. pukovnije, poginulo je 18 ljudi na jednome mjestu, iz 101. brigade koja je noću dovedena na pravac djelovanja u prvom naletu poginulo je sedam vojnika... I nije mi preostalo ništa drugo nego da zakažem sastanak svih zapovjednika u 20 sati, a do tada sam pokušao obići dio fronta. Taj sastanak u osam bio je po meni jako bitan jer sam u neku ruku smirio situaciju i dao jasne zadaće pomjerajući dio postrojbi na druge pravce što je tijekom noći izvedeno, i izdao zapovijed da se u pet ujutro krene u napad prema tim novim smjernicama...", bio je iskren Stipetić.

Bitka za Petrinju za hrvatsku se stranu razvijala tako teško da je tog prvog dana Oluje Pavao Miljavac bio hitno poslan na sastanak sa zapovjednicima na tom području kako bi procijenio situaciju. No, general je priznao kako je stanje na terenu bilo bitno lošije od očekivanog, a dolazeći na taj sastanak i sam je umalo izgubio glavu.

"Ostao sam u šoku"

"Kad smo izišli iz džipa, ovi su ga tukli sa 120 bacačima, i palo je na nekih 80 metara od nas, diglo nas je. Kad sam ušao unutra, to je bila jedna konfuzija. Čekalo me 27 zapovjednika za referiranje, svi su glave držali dole, znači, nije dobro. Kad su se počeli referirati, ovaj ne zna za sto ljudi, ovaj za 150... Ja sam ostao u šoku. Druga gardijska brigada je bila razbijena, nije djelovala cjelovito, i mislim da je bila krivo upotrijebljena, naročito oklop, jer je doživio veliku katastrofu."

Posljedično, velike gubitke imale su i postrojbe istočno od Petrinje, pod zapovjedništvom generala Luke Džanka – momci su ostali prepušteni sebi, umjesto da im stigne pomoć s desnog boka, kao što je bilo planirano...

Petrinja je dočekala oslobođenje tek trećeg dana Oluje, nakon što su oslobođeni veliki dijelovi Banovine, Korduna i Like. U cijeloj operaciji ukupno je poginulo 196 hrvatskih vojnika.