Psiholozi razotkrili homofobnu Teksašku studiju čiji će autor gostovati na Hrvatskom katoličkom sveučilištu
Foto: Vimeo/The Daily Texan
MARK Regnerus, američki sociolog sa Sveučilišta Texas u Austinu i autor takozvane Teksaške studije na koje se često pozivaju hrvatski radikalni katolici, trebao bi u srijedu gostovati na Hrvatskom katoličkom sveučilištu.
Njegovo gostovanje organizira udruga U ime obitelji notorne Željke Markić.
Katolibani Regnerusovu studiju koriste da bi prikazali da djeca postaju defektna ako ih odgajaju gay roditelji
"Profesor Regnerus je 2012. objavio prvo longitudialno istraživanje koje je pokazalo da djeca koju podižu osobe u homoseksualnim vezama pokazuju niz lošijih ishoda nego druga djeca. Nakon toga je bio izložen brojnim napadima LGBT lobija širom svijeta. Regnerusovo znanstveno istraživanje bilo je prijelomno za razumijevanje učinaka koje na djecu ima redefinicija braka i omogućavanje homoseksualnim parovima da posvajaju djecu. Mark Regnerus nastavio se baviti istraživačkim radom i ove je godine postao redovni profesor na Sveučilištu Texas. Prevođenje s engleskog je osigurano, a nakon izlaganja profesora Regnerusa bit će prilika za raspravu", stoji u pozivu iz Markićkine udruge.
Zbog gostovanja Regnerusa kao autora studije koja djecu koju odgajaju gay parovi prikazuje kao defektnu, što onda hrvatske homofobne grupacije, kako se još jednom vidi u najavi iz udruge U ime obitelji, koriste kao argument zašto istospolni parovi ne bi trebali odgajati djecu, reagiralo je zagrebačko psihološko društvo.
Oni su objasnili dvije temeljne metodološke pogreške Teksaške studije, a njihovu reakciju prenosimo u cijelosti.
Dvije temeljne pogreške Teksaške studije
"Metodološki upitna i diskreditirana znanstvena istraživanja prečesto se, nažalost, u javnom diskursu koriste za davanje lažne, navodno znanstvene, podloge na kojoj počiva poticanje ili opravdavanje diskriminatornih, u konkretnom slučaju, homofobnih praksi. U Hrvatskoj će, ovaj tjedan na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, gostovati američki sociolog Mark Regnerus, autor istraživanja objavljenog 2012. godine, najpoznatijeg po nazivu „Teksaška studija“. Ultrakonzervativne grupacije u Hrvatskoj se, proteklih nekoliko godina, koriste upravo tim istraživanjem kao alatom koji im prvenstveno služi kao empirijski pokazatelj da su djeca istospolnih roditelja lošije prilagođena i imaju više psihičkih poteškoća nego djeca raznospolnih roditelja.Koristimo ovu priliku kako bismo upozorili da „Teksaška studija“ vrvi brojnim metodološkim nedostacima zbog čega mi, Zagrebačko psihološko društvo (ZPD), osjećamo profesionalnu odgovornost javnosti ukazati na iste.
Ključno je objasniti dvije temeljne metodološke pogreške.
Prvo, Regnerus je metodološki neutemeljeno klasificirao sudionike/ce kao djecu koja su odrasla uz majke lezbijke ili gej očeve samo na temelju odgovora na pitanje je li netko od njihovih roditelja ikada imao vezu s osobom istog spola u razdoblju od sudionikovog rođenja do punoljetnosti. Seksualni identitet te orijentaciju čini puno više od jedne veze s osobom istog spola. Dakle, potpuno je neprimjereno i pogrešno Regnerusovo referiranje u radu na te roditelje kao na gejeve i lezbijke, a na njihove obitelji kao na obitelji s istospolnim roditeljima. Regnerusova klasifikacija uključuje djecu koja nikad nisu živjela u kućanstvu istospolnog para ili koje čak nije ni odgajao roditelj koji je imao istospolnu vezu. U konkretnim brojkama, od 236 sudionika/ca za koje Regenerus tvrdi da su djeca istospolnih roditelja zapravo je tek 51 sudionik/ca živio najmanje jednu godinu u kućanstvu istospolnog para.
Brojne manjkavosti utvrdili i američki sociolozi
Drugo, ovakvom Regnerusovom kategorizacijom onemogućeno je razlikovanje sudionika/ca s obzirom na obiteljsku stabilnost, pa su se tako u istoj kategoriji našla djeca samohranih roditelja, roditelja s poočimom/pomajkom istog spola kao njihov roditelj, djeca razvedenih roditelja, kao i djeca roditelja koji su živjeli u kontinuiranom istospolnom partnerstvu. S druge strane, autor se potrudio identificirati stabilne obiteljske strukture za djecu roditelja različitog spola, pa su tako ova djeca bila iz onoga što autor naziva „netaknuta biološka obitelj“, uzorka u kojemu nije bilo samohranih roditelja, razvedenih roditelja ili roditelja koji su imali romantični odnos s osobom drugog spola, pa čak ni roditelja koji su se razveli nakon djetetove 18. godine.
S obzirom na to da Regnerus u svojoj analizi nije omogućio razdvajanje utjecaja istospolnog roditeljstva od faktora obiteljske nestabilnosti na dobrobit djece, dobiveni nalazi mogu se interpretirati i kao pokazatelj utjecaja ovog potonjeg, posebice zato što je obiteljska stabilnost u nizu istraživanja dokazana kao jedan od najvažnijih faktora dobrobiti djece.
Brojne manjkavosti „Teksaške studije“ utvrdilo je i Američko sociološko udruženje objavivši dokument prema kojemu „Regnerusovo istraživanje nije uspjelo pokazati da djeca iz istospolnih obitelji imaju negativne posljedice i da stoga znanstvene spoznaje ostaju onakve kakve su bile prije njegovog objavljivanja: ne postoje sustavni dokazi da su djeca iz istospolnih obitelji lošije prilagođena ili na bilo koji način inferiorna djeci iz raznospolnih obitelji“. Američko psihološko udruženje s druge strane ima vrlo jasan stav o nepostojanju značajnih razlika djece iz istospolnih i raznospolnih obitelji, koji se temelji na bogatom opusu istraživačkog rada. Krajem 1970-ih počela su prva istraživanja ove teme, a krajem 1990-ih ona prerastaju u zamjetan istraživački opus te zajedno s povećanjem prava LGBT osoba nastavlja rasti i broj istraživanja. Rezultati istraživanja vrlo su jasni i ne podržavaju stereotipe o lezbijkama i gejevima kao roditeljima i njihovoj djeci. Znanstvena literatura upućuje na visoku razinu sličnosti u različitim aspektima mentalnog zdravlja između djece koju su odgajale majke lezbijke, gej očevi, biseksualni i heteroseksualni roditelji. Iako često imaju povećan rizik od negativnih učinaka homofobne stigmatizacije, za dobrobit djece lezbijki i gejeva, kao i djece heteroseksualnih roditelja, najvažniji su bliski, pozitivni, responzivni i podržavajući odnosi s roditeljima.
Predrasude i stereotipi prema LGBT roditeljima i njihovoj djeci
Lezbijke i gejevi, a posebice njihova roditeljska uloga, izazivaju snažne negativne reakcije unutar heteronormativnog društva. Iako je česta pretpostavka da lezbijke i gejevi nisu i ne mogu biti roditelji, sve više lezbijki, gejeva i biseksualnih osoba u Hrvatskoj postaju roditelji i motivirano je za roditeljstvo. Obitelji s istospolnim roditeljima, kao i obitelji s raznospolnim roditeljima, raznolika su skupina, no, za razliku od obitelji s raznospolnim roditeljima, lezbijke i gejevi kao roditelji i njihova djeca često su izloženi predrasudama. O djeci lezbijki i gejeva postoje različita stereotipna uvjerenja: pretpostavlja se da će nužno djeca biti homoseksualne orijentacije, imati narušeno psihološko zdravlje, probleme u ponašanju i narušene socijalne odnose.
Istraživanja provedena u Hrvatskoj pokazuju da su razlozi zbog kojih LGBTIQ osobe žele postati roditelji vrlo slični razlozima koji se pronalaze u istraživanjima na općoj populaciji, u Hrvatskoj kao i u inozemstvu. U svim ovim istraživanjima sudionici/e žele imati djecu prvenstveno jer žele pružiti i primiti ljubav i toplinu djetetu, te podijeliti sa svojom budućom djecom ono što imaju i znaju. Također, žele osjetiti posebnu povezanost koja se razvija između roditelja i djeteta, a motivira ih i očekivanje da će roditeljstvo za njih biti ispunjavajuće iskustvo. U Hrvatskoj je do sada provedeno i jedno istraživanje s lezbijkama, gejevima i biseksualnim (LGB) roditeljima, njihovim partnerima i djeci. U prvom redu rezultati tog istraživanja upotpunjuju do sada već poznati zaključak kako je za dobrobit djece i roditelja ključna kvaliteta obiteljskih odnosa, a ne obiteljska struktura ili seksualna orijentacija roditelja/skrbnika.
Opisi života obitelji iz tog istraživanja također naglašavaju i iznimnu snagu obitelji koja može biti izvor ljubavi, podrške i sigurna luka bez obzira na vanjske okolnosti. Smatramo kako je to ohrabrujuće za mnoge koji se bore s osudom okoline iz različitih razloga. Svi mi možemo biti objekt predrasuda i diskriminacije zbog bilo koje od naših karakteristika koja se istakne u nekom trenutku, stoga je važno znati da imamo kapacitet za prevladavanje tih negativnih iskustava iz okoline. No, to ne opravdava predrasude i stereotipe – na svima nama je zadatak raditi na povećanju tolerancije i prihvaćanja različitosti u zajednici kako bismo pomogli u omogućivanju optimalnih uvjeta za razvoj djece i mladih bez obzira na karakteristike obitelji iz kojih oni dolaze", stoji u reakciji Zagrebačkog psihološkog društva.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati