MINISTAR Vili Beroš već dulje od dva tjedna pred sobom ima izvješće pučke pravobraniteljice Tene Šimonović Einwalter koje u potpunosti pobija nalaz inspekcije Ministarstva zdravstva u slučaju pacijentice Line Budak u kojemu se tvrdilo da nije bilo pogrešaka i da procedure nisu prekršene u pristupu liječenju toj zagrebačkoj odvjetnici, onkološkoj bolesnici.

Podsjetimo, slučaj Budak šokirao je hrvatsku javnost kad je zagrebačka odvjetnica javno za Index progovorila o tome da je za nalaz, koji ukazuje da je oboljela od raka dojke, saznala tek sedam mjeseci nakon pretraga u Klinici za tumore KBC-a sestre milosrdnice. Za razliku od bolničkih povjerenstva i inspekcije resornog Ministarstva koje su u rekordnom roku od par tjedana odbacili pritužbe Line Budak, pučka pravobraniteljica istragu je provodila mjesecima.

"Lini Budak je povrijeđeno Ustavom i zakonima zajamčeno pravo na zdravlje"

Što je pučka pravobraniteljica zaključila? Prvo, da Lina Budak nije dobila jasnu uputu o podizanju nalaza te da stoga ne može biti sama odgovorna za njihovo nepravodobno uručivanje. Drugo, Lina Budak nije bila jasno i cjelovito informirana o operaciji na koju je trebala dati informirani pristanak.

Zaključeno je i da su upute KBC-a Sestre milosrdnice o dijagnostičkoj pretrazi MR dojke diskriminatorne za žene jer određuju jasan termin samo za one koje imaju menstruaciju. U konačnici, pravobraniteljica zaključuje kako je hajka koja se digla na Budak nakon javnog istupa štetna i odvraćajuća za sve pacijente koji se žele požaliti na postupanje u zdravstvu.

Ukratko, u izvješću pučke pravobraniteljice stoji da je Lini Budak povrijeđeno međunarodnim konvencijama te hrvatskim Ustavom i zakonima zajamčeno pravo na zdravlje. O ovom izvješću, ali i borbi za spašavanje zdravlja jedne onkološke pacijentice, za Točku na tjedan na N1 televiziji u Intervju tjedna govorile su sama pacijentica Lina Budak, u svom prvom istupu nakon otkrivanja ove priče u javnosti u veljači 2023., kao i pučka pravobraniteljica Tena Šimonović.

Gospođo Budak, kako ste?

Budak: Mogu reći da sam preživjela ovu vrlo tešku godinu za mene, da sam morala potražiti spas u inozemstvu više puta. Morala sam na četiri teške kemoterapije, toliko teške da ih kolokvijalno zovu “crveni vrag”, red devil. To sam morala u München s obzirom na to da mi je profesor Pleština napisao da spas potražim negdje drugdje.

Tako sam i učinila. Taj period, ti moji noćni odlasci prvim letom za München, odlazak u kliniku, primanje više sati te teške kemoterapije, čekanje posljednjeg leta za Zagreb prije nego mi pozli i prije nego što onemoćam da se tri dana ne mogu dići potpuno su me ponizili, iscrpili, financijski oštetili i taj dio želim što prije zaboraviti.

Nadam se da ostali građani neće morati prolaziti pakao koji sam ja prošla u svom liječenju.

Sve institucije u kojima se ispitivao vaš slučaj navele su da ništa nije prekršeno, da ste bili informirani. Kako vam je bilo to slušati?

Budak: Meni neprihvatljivo. Ja sam osiguranik HZZO-a, redovno plaćam zdravstveno osiguranje 250 eura mjesečno, onkološki sam bolesnik i mislim da moram imati pravo na liječenje. Osim toga, lijek u Hrvatskoj postoji, to je standardna kemoterapija, dostupna na Rebru, ali profesor Pleština, iz razloga samo njemu znanih, mi je jednostavno uskratio i rekao da se idem negdje drugdje liječiti o svom trošku.

Moram kazati da u svom ovom gubitku povjerenja u hrvatsko zdravstvo, pravednost sustava, ipak sam imala, u sljedećoj fazi liječenja, sreću da sam se obratila KB-u Dubrava, Odjelu za onkologiju i radioterapiju dnevne bolnice koju sjajno vodi doktor Petar Suton, a moja liječnica onkologinja je Ana Roguljić Guteša, koji zajedno s drugim osobljem sjajno vode taj odjel u nemogućim uvjetima.

Želim reći da mi je taj tim vratio povjerenje u hrvatsko zdravstvo. Ti ljudi rade u teškim uvjetima, ali ti ljudi imaju i kućni odgoj osim što imaju sjajna znanja iz medicinske struke. Sve pacijente uvijek pozdrave, pitaju kako su, utješe, potaknu da ne odustanu od borbe i svijetao su primjer dobre prakse u hrvatskom zdravstvu.

Pravobraniteljice, to je nešto što bi trebao biti standard u ponašanju prema pacijentima. Gospođa Budak se vama obratila, jeste li vi došli do saznanja kao i druge institucije da ništa nije prekršeno i da je sve bilo po zakonu?

Šimonović Einwalter: Ne. Upravo suprotno. Prvo moram reći da mi je teško slušati ovo iskustvo kroz koje je prolazila i još prolazi gospođa Budak, ali mi je i jako drago čuti da je isto istaknula da se brojni doktori i u tom sustavu trude, rade, rade u teškim uvjetima i da ne govorimo o svima. Imam potrebu još nešto reći, ja nisam liječnica, nego pravnica i govorim iz perspektive zaštite ljudskih prava i prava na zdravlje.

Ono što se utvrđivalo u okviru našeg ispitnog postupka je različito od sudskog postupka. Gledali smo ovaj predmet vrlo ozbiljno, ja bih rekla tko je što učinio ili nije učinio u pojedinačnom slučaju, ali i šire. Funkcija tog postupka je vidjeti što može i treba drugačije kako se ovo ne bi ponovilo. Cilj je prevenirati u odnosu na sve bolnice, sve građane, pacijente u Hrvatskoj. Da pružanje zdravstvene zaštite, govorim o onkološkim pacijentima, bude onakvo kakvo treba biti.

Što ste u svom nalazu utvrdili?

Šimonović Einwalter: Zapravo dosta toga. S jedne strane da su tu nedostaci, zapravo diskriminatorni učinci određenih internih procedura koji se odnose na KBC Sestre milosrdnice koji su pitanje pravodobnosti liječenja i to je zapravo jedan segment prava na zdravlje. Drugo je pitanje prava na potpunu obaviještenost, to pacijenti isto po zakonu imaju pravo.

Je li gospođa Budak bila obaviještena? Inspekcija, institucije su rekle da je u tome da treba podići nalaz bila pravovremeno obaviještena?

Šimonović Einwalter: Jedno je pitanje samog nalaza i tu imam svašta dodatno za reći, vezano za upute koje se daju unaprijed, ali to vežem uz nepravodobnost liječenja.

Ova potpuna obaviještenost se odnosi i na informirani pristanak kada trebate po zakonu dobiti informacije da vi kao pacijent znate što su pretrage i zahvati na koje vas se upućuje, koje su alternative, postoje li, da biste mogli dati informirani pristanak.

To ovdje nije bio slučaj. Tu je i pitanje postupanja jednom kad se pacijent prituži da nešto nije bilo kako treba. Jedno je to kako se postupa po pritužbama, tu smo imali tri različita nadzora, koga se pita, koga se utvrđuje, recimo, ovdje je bio slučaj da se pita isključivo institucije, zdravstvene djelatnike, stručnjake, bez da se da pacijentici priliku da svoje navode, da imate različita mišljenja u tom postupku, što je nešto što mi u svom postupku radimo.

Drugo je pitanje pružanja informacija samoj pacijentici koja je to tražila, ali i pučkoj pravobraniteljici kad provodimo postupak. I treće je pitanje općenito odnosa prema pacijentima koji se pritužuju u sustavu. To mislim da je nešto jako važno. Sustav je postavljen u određenoj mjeri odvraćajuće u odnosu na to da vi ukažete na problem i u odnosu na ukazivanje koje nije javno, a posebno kad je javno. I to je nešto o čemu isto moramo razgovarati.

Institucije su govorile da je riječ o jedinstvenom, izdvojenom incidentu. Jeste li vi došli u istrazi do toga da je to incident koji se nikome drugome ne može dogoditi?

Šimonović Einwalter: Moram se vratiti na korak ranije, da kažem zašto je ovo jako bitno. S jedne strane je RH po incidenciji karcinoma u prosjeku, ali zabrinjava da je po podacima OCD-a druga po smrtnosti od karcinoma u EU-u. I tu se čovjek zapita u čemu je sve problem. Jedan je dio, mislim, u prevenciji, jedan pitanje kasnog otkrivanja, tu se nadam da će ovi sistematski pregledi koji su najavljeni pomoći, jedno je činjenica da su činjenica su pametni lijekovi skupi, ali jedan dio je i to pitanje odnosa prema pacijentu s karcinomom kada je on u našem zdravstvenom sustavu.

Gospođa Budak puno bolje od mene zna da je to teška dijagnoza gdje vi trebate i psihološku pomoć. Vi na nju imate pravo, ali samo ako znate da imate to pravo. Pitanje je znaju li pacijenti.

Čini mi se da je ovdje problem da je pacijent u ogromnoj mjeri prepušten samome sebi, sustav ga ne vodi. Imate situaciju gdje se odgovornost stavlja u toj mjeri na pacijenta, ne osigurava mu se podrška. Rečeno je da je bila iznimna situacija u kontekstu da je to bio jedini nalaz koji nije bio podignut i prema informacijama koje su nama dali, ja samo mogu tome vjerovati, no ne vodi se evidencija koji je protok vremena kada pacijenti podižu svoj nalaz. U krajnjoj liniji, i gospođa Budak je podignula nalaz, pitanje je kad ga je podignula.

Ja ne mogu vjerovati da danas ne postoji funkcija u sustavi da on svijetli crveno ako nalaz nije sedam mjeseci podignut i da vas netko ne nazove. Pritom, razne su prakse u raznim KBC-ovima, znamo da u nekima postoji interni protokol gdje se zove ljude ako nalaz nije podignut jer očito je došlo do nekog problema. Ovdje je došlo do problema, da je gospođa Budak, između ostalog, prerano, prerevno, prebrzo došla po nalaze, a pritom nije bilo dovoljno jasno, a time se nisu bavili nadzori, kakve se upute daju pacijentima. Vi ste u nekoj psihološki strašnoj situaciji, vi morate dobiti apsolutno jasne upute što, kada i kako.

Vaš nalaz je, dakle, da gospođa Budak nije dobila jasne upute?

Šimonović Einwalter: Da, i da je to uzrokovalo da je za malignu bolest saznala sedam mjeseci kasnije. Te upute trebaju biti jasnije i onda, ako iz nekog razloga nije došlo do podizanje nalaza treba nazvati. Jednostavno se ne smije dogoditi da netko tko ima nalaz kakav je imala gospođa Budak, da ga dobije sedam mjeseci kasnije ida to za sedam mjeseci odgodi liječenje kod bolesti gdje je to hitno i žurno.

Nakon svih prijašnjih, što vam znači ovaj nalaz koji pokazuje da vam je prekršeno pravo na zdravlje i pravodobno liječenje? Poduzimate li daljnje pravne korake?

Budak: Želim reći da sam ovim izvješćem dobila satisfakciju u moralnom smislu jer je to prvo tijelo koje se zaista detaljno bavilo mojom pritužbom, provjeravalo svaki navod i s jedne i s druge strane. Sve je provjereno, detaljno ispitano, provjereni su propisi, postupanje i donijet je neki izvještaj i zaključak.

Potpuno je neprihvatljivo da se ministar Vili Beroš ljuti na mene što ukazujem na rupe u sustavu, umjesto da bude zahvalan što mu besplatno pomažem u poslu za koji je on plaćen, danas plaćom, sutra dobrom mirovinom. Mora se nešto promijeniti, a kažem, dobri primjeri iz KB-a Dubrava pokazuju da se uz puno volje mogu spriječiti ovakve grozne stvari.

Što se tiče Beroševe tvrdnje da sam jedina kojoj se ovo dogodilo – ne, nisam, ali jedina sam koja je javno iznijela ovu stvar i ogolila i pokazala gdje su rupe u sustavu.

Šimonović Einwalter: Ljudi se boje. Kad ste pacijent, vi ovisite o svom liječniku. Liječnik je taj koji drži vaše zdravlje i život u svojim rukama. Bolnica je ono što vam je spas. Ljudi se boje talasati, boje se pritužiti jer o liječnicima ovise. Naravno da bi sustav koji je mudar trebao učiti na tim pritužbama, objektivno analizirati sve, ne se zatvoriti i onda reći “nije ničija odgovornost, sve je bilo kako treba”.

Treba ozbiljno ispitati što je bilo, saslušati sve strane, sve provjeriti i onda se na tome popravljati. Samo to dovodi do bolje usluge za građane i to se ne odnosi samo na zdravstveni sustav. Jako je teško ljudima govoriti o svojim zdravstvenim problemima i o svojoj intimi i što su proživjeli, a onda pritom kad vas javno našamaraju i insinuira se o motivima umjesto jednog poštovanja prema ljudima koji javno progovore, mislim da je to problem. Usporedila bih to s nečim što također radim, a to je zaštita zviždača.

Ovo to nije jer zakon zviždače definira kao nekoga u radnom odnosu tko je progovorio, ali ovo je vrlo slično. Kada netko progovori u javnom interesu, sustav i država tu trebaju reći “hvala vam što ste progovorili”, provesti objektivno postupke i ako se pronađu pogreške, ispraviti ih.

Vaša istraga pobija sve prijašnje, što će se sada dogoditi?

Šimonović Einwalter: Što se tiče našeg postupka, on je gotov, izvješće o slučaju je gotovo i ono je poslano Ministarstvu zdravstva. Ja iz pojedinačnog gledam šire, da se protokoli i načini rada mijenjaju za sve bolnice u Hrvatskoj prema onom što mislim da treba naučiti iz ovog slučaja za sve građane u svim bolnicama. E sad, koliko će sad za to biti ili ne biti sluha, vidjet ćemo.

Ispitni postupak je gotov, ali sada Ministarstvo ima otvoren rok za očitovanje o mišljenju, imaju još neko vrijeme, no ne još puno u odnosu na preporuke i upozorenja. Ono što još možemo reći je i slabost ovog sustava da ja nakon toga ne mogu ništa osim ovoga što sada radim, javno govoriti, sastaviti izvješće koje ide u Sabor i javnosti i nadati se da će biti sluha za to.

Je li se u vašem slučaju nešto promijenilo na bolje otkad ste javno progovorili o odnosu institucija prema vama?

Budak: Kazala bih dvije stvari. Nakon što sam primila 12 kemoterapija u Zagrebu, prethodno četiri u Münchenu, trebala sam ići na zračenje. Na to bih u Hrvatskoj čekala tri-četiri mjeseca pa sam ponovno otišla u Njemačku jer nemam vremena za čekanje, moje zdravstveno stanje ne dozvoljava odgađanje nastavka liječenja kako bi isto bilo učinkovito.

Ponovno sam morala ići u Njemačku gdje dobila termin u roku dva i pol tjedna i započela sa zračenjima. Moram reći da tamo niti jedno od 15 pojedinih zračenja nije bilo odgođeno, niti jednom se aparat nije pokvario. Imala sam točan raspored prije početka, kojeg dana u koje vrijeme dolazim. Sve je besprijekorno funkcioniralo. Što se pak tiče reakcije javnosti ovdje, zaprepaštena sam bila, nakon što sam prvi put u veljači gostovala kod vas, organiziranom hajkom koju je na početku predvodila doktorica Vesna Ramljak koja je predsjednica udruge Europa Donna Hrvatska koja se bavi zaštitom prava pacijentica oboljelih od karcinoma dojke, koja mi je javno rekla da ne lamećem, zapravo da zašutim. S druge strane tu su se priključili razni liječnici.

Žao mi je da su toliko vremena potrošili da organiziraju ovu hajku umjesto da su ga korisnije iskoristili i hitno promijenili formular vezan za MR i osobe koje nemaju menstruaciju i da naprave proceduru propisanu kako se dostavljaju nalazi, loši nalazi pacijentima.

Pravobraniteljice, jeste li u vašoj istrazi utvrdili da su ti protokoli promijenjeni, da je promijenjena ta diskriminatorna uputa, što sa ženama koje nemaju menstruaciju?

Šimonović Einwalter: Jedno je pitanje koje je ministar najavio da će se mijenjati protokol za nepodignute nalaze i obavještavanje. Ja još nemam službene informacije što je napravljeno po preporukama. Nadam se da ako nije, da će biti. Mislim da je to onda i satisfakcija za gospođu Budak jer je svojim progovaranjem uspjela nešto promijeniti i za druge.

Pitanje oko MR-a, o čemu se radi – interna je uputa KBC-a gdje se kaže da se na MR jave i onda piše isključivo piše žene od 5. do 10. dana menstrualnog ciklusa. Ja ne ulazim medicinski zašto je to peti do deseti dan ciklusa, ali postoje žene koje nemaju redovitu menstruaciju. Ne možete imati situaciju kao što je bila gospođa Budak, da ne odgovara tim parametrima i ne može doći i čeka. Morate imati iznimke za one koji iz raznih razloga ne mogu. To doista je diskriminacija. To je jedna od kockica koja je dovela do toga da je gospođa za svoj nalaz saznala sedam mjeseci kasnije.

Budak: Začudio me izostanak solidarnosti brojnih udruga žena oboljelih od karcinoma dojke. Niti jedna udruga meni nije dala podršku. Iako oni sjajno rade posao, cijenim sve dosad poduzete akcije, ali ipak, očito se čini da oni ovise o onim sitnim donacijama vlasti pa se ne žele zamjeriti vlasti, bolnicama, ministrima ili svojim doktorima. Taj nedostatak podrške me zaista razočarao kao njihovu srodnu dušu u ovoj bolesti. Javljali su mi se osobno liječnici, medicinski djelatnici, obični građani koji su se zahvaljivali na hrabrosti da sam izašla u javnost. Čini mi se da je i zato nužan građanski odgoj u školama.

Je li se što promijenilo u odnosu prema vama? Da nešto dobijete brže, da ne čekate? 

Budak: Ne. Imala sam sreću da sam se obratila KB-u Dubrava gdje sve regularnim putem obavljam i sve ide. S druge strane, prekjučer sam se u Domu zdravlja Zagreb – Centar naručila na ultrazvuk dojke, pretraga koju moram obaviti oko četiri mjeseca nakon završetka zračenja. Dakle, najkasnije u veljači. Dobila sam termin za 10. rujna 2024.

Je li to normalno?

Šimonović Einwalter: To ne bi trebalo biti normalno. Da je hrvatska realnost, jest. Ono što ja vidim već neko vrijeme je broj pritužbi u zdravstvenom sustavu. Građani se obraćaju nama institucionalno, a broj jedan pritužbi prošle godine bio je na zdravstvo područje. Nepravodobno liječenje je u samom vrhu, to su te liste čekanja o kojima govorimo jako dugo. Bi li to čekanje trebalo biti toliko? Pa naravno da ne bi.

Bili ste na liječenju u Njemačkoj, koja je razlika u sustavima?

Budak: U Njemačkoj se brže dobiva brže medicinska usluga, o svemu sam bila informirana, postoji razni formulari, sat i dvadeset minuta sam razgovarala s kirurgom, odlučili smo se na koju vrstu operacije želim ići, ja sam odlučila na najradikalniju jer mi je vrijeme curilo. Tamo me recimo upozorio da ne bi bilo mudro da mi ugrađuje silikon jer poslije moram na zračenje i taj implantat bi zakomplicirao stvari pa bih morala na operaciju vađenja. Ovdje u Zagrebu nisam ni imala mogućnost upoznati kirurga koji bi uklonio dio mog tijela niti vidjeti ga, razgovarati niti saznati što bi on to radio.

Razlika je i port za primanje kemoterapije, koji sam tražila i od profesora Pleštine. Nijemcima je to standard za bolesnike koji će dobiti više kemoterapija. To pomaže, sprječava puknuće vena i fizičke bolove, sprječava produljenje bolovanja. Meni se osoblje u Dubravi divilo kako su to Nijemci sjajno ugradili i kako je mali ožiljak. Ovdje sam vidjela pacijente, gospođu čija su prsa izgledala kao da je šleper pogodio, potpuno crna… A pristup pacijentima u Njemačkoj…

Poštuje se pacijent, on se ne ponizuje, pristojno se s njim liječnici ophode, daje se više kemoterapija, više kombinacija liječenja. Kompletniji je pristup. Osim psihološke pomoći koja je ovdje kod nas izostala, tamo mi je odmah čim sam razgovarala s kirurgom došla gospođa koja daje psihološku pomoć, rekla je da će mi ona prva doći nakon operacije, da mi je stalno na raspolaganju, dala mi je svoju vizitku s brojem. Osim toga, rehabilitacija, fizikalna terapija, toplice.,. Tu smo na dnu dna. Ja sam sada pred desetak dana pokušala dobiti termin kontrolnog pregleda u Mihanovićevoj, dobila sam za 28. prosinca. Prethodno kad sam se najavila u trećem mjesecu, dobila sam termin za kraj lipnja.

Prvo pitanje doktorice fizijatrice kad sam došla tam bilo je zašto sam došla, tko me poslao i zašto mislim da bih imala pravo na fizikalnu terapiju. Ja sam rekla jer su mi u Njemačkoj odmah dan nakon operacije donijeli knjižicu u kojoj su napisane vježbe. To su napisane tekstualno i fotografije i zaokružene vježbe koje radim. Ja od dana operacije imam knjižicu, redovno vježbam. Hrvatsko zdravstvo za to nije čulo. Da nisam dobila na moje inzistiranje tih 10 polusatnih vježbi u Mihanovićevoj ja se ne bih mogla uspješno podvrgnuti zračenju jer na zračenju morate držati obje ruke gore i kad idete u stroj morate ruke podići u vis, a nakon operacije vi to niste u stanju. Rekla bih da u Njemačkoj dobijete i knjižicu u kojoj su podaci o portu.

Dobivate kalendar u koji se upisuje kad je dobio terapiju i koju, kad je bio na zračenju. Ne nose okolo hrpe papira. Vezano uz zračenje, ono se obavlja na najnovijim strojevima koji se ne kvare. U knjižici koju dobijete su i slike liječnika i brojevi telefona. Dobijete i točan raspored odjela na kojima ćete obaviti zračenje. U Njemačkoj ništa nije prepušteno slučaju, vi ste vođeni kroz sustav, kroz liječenje. Drugo što je potpuno različito, u Njemačkoj je ženama oboljelima od karcinoma dojke glavni liječnik njihov ginekolog, a ne onkolog.

Pravobraniteljice, što je po vama najbitnije naučiti, što treba promijeniti da se ovakav slučaj više ne ponovi?

Šimonović Einwalter: Dosta toga. Zato ima puno preporuka i upozorenja u ovom predmetu. Postoje neke nedosljednosti i rupe u sustavu koje čovjeku nisu jasne. Jedna koju smo našli je da nedostaje administrativnog osoblja u KBC-u Sestre milosrdnice zbog čega liječnici, kojih nema dovoljno i nemaju dovoljno vremena, zaprimaju pacijente i primaju pozive. Administrativno osoblje se može zaposliti, da netko može nazvati, a da liječnik može razgovarati s pacijenticom jer se radi o zahvatu na njenom tijelu. Jedna stvar koja je iznimno bitna su jasne upute – napišite ih, stavite da budu javno dostupne, na internet, napravite brošure, tiskajte, to je prevencija problema. To je ljudima bitno, tako i pacijentica kad dođe kući u miru može proučiti sve što treba. To nije stvar samo zdravstvenih ustanova, nego brojnih naših institucija, da ljudi imaju dobre upute i da znaju što raditi unaprijed. Jedno pitanje je i poštovanje ljudi.

Što kada je liječnik arogantan, kada vam ne daje sve informacije?

Šimonović Einwalter: Ja mislim da se treba pritužiti. I mene ljudi pitaju “što ti to treba, neće te nitko htjeti liječiti”. To ne smije bit tako, moramo mijenjati tu građansku svijest. Pacijenti smo u javnom sustavu, imamo pravo, mi plaćamo sustav, zaslužujemo i trebamo zahtijevati jedno poštivanje zakona, ali i poštivanje ljudskog dostojanstva u ovako ranjivim pozicijama.

Svašta treba mijenjati, protokoli, poštivanje zakona kad se netko prituži, da se struka, da se svi ne zatvore, da se po pritužbama postupa na ispravan način, da je sustav voljan sagledati sam sebe i učiti na pogreškama. Reći ću da je gospođa Budak visokoobrazovana, a mi imamo i pritužbi pacijentica koje nisu, koje se nipodeštava, razgovara s pratnjom iako su oni sposobni shvatiti što im se govori. Svašta treba mijenjati.

Može li se zdravstveni sustav potpuno izuzeti od odgovornosti za to je li netko pokupio nalaz ili ne. Treba li pacijent zivkati, provjeravati? Koja je odgovornost sustava?

Budak: Nakon što dobila nakon sedam i pol mjeseci nalaz da imam karcinom, pitala sam doktora Rotha bi li se takav nemar dogodio poslijepodne kad radi u privatnoj praksi kod doktora Milojevića, da sedam i pol mjeseci ne pogleda nalaz pacijenta, kad radite u fušu ili se to ipak ne bi dogodilo.

Šutio je, nije odgovorio. Nazočna je bila i sestra. Naravno da se to ne bi dogodilo u privatnoj praksi. Čini mi se da je problem paralelnog rada u javnom zdravstvu i privatnoj praksi možda ključni problem hrvatskog zdravstva i ovih sustavnih pogrešaka. Primjerice, u privatnoj praksi, u Medikolu upute za MR su potpuno jasno u slučaju kad imaš ili nemaš menstruaciju. U Institutu za tumore to nije tako napisano.

S druge strane bih kazala da kad sam shvatila da je rasulo u sustavu oko nalaza, shvatila sam da oni zapravo uopće pojma nemaju što sam ja sve obavila kod njih i koliko ću nalaza dobiti. Pa sam se poslije ovog cirkusa, u 12. mjesecu obratila toj istoj ustanovi tražeći na temelju Zakona o pravu pacijenata da mi dostave svu dokumentaciju koju ta bolnica ima, od svih pretraga koje sam obavila tamo. Tada sam dobila, osam mjeseci nakon provedenih pretraga, neke još nove dokumente koje nisam ni u travnju ni u studenome ni u prosincu. Oni nemaju popis pretraga koje je pojedina osoba obavila niti se zna koji je nalaz kome predan.

Stanje je kaotično, no što zakon kaže? Jeste li vi kao pacijent dužni “utjerivati” te nalaze, znati sva prava i zakona, koja je odgovornost zdravstvenog sustava?

Budak: Zakon propisuje da je svatko dužan brinuti o svom zdravlju. Ja sam pokazala pretjeranu brigu pa prerano došla po nalaze i dobila dio. Međutim, treći papir koji nikad nisu dali je pokazivao karcinom. Tu briga prelazi na bolnicu. Povjerila sam svoj život, zdravlje stručnim osobama, oni su primili taj podatak, jedino oni imaju dokument da ja bolujem od maligne bolesti, oni su dužni pronaći način kako će mene informirati. Oni su mi uskratili informacije o tome.

Hoće li biti dovoljno to što najavljuje ministar Beroš da će sve putem e-kartona biti dostupno liječnicima opće prakse?

Šimonović Einwalter: Puno je tu sad pitanja kako posložiti sustav i nije lako upravljati velikim sustavima i to je meni apsolutno jasno. Kada govorimo s jedne strane o povezivanju sustava, jedno je veliko, važno pitanje privatno-javno. Važno je reći da, ako privatno možete dobiti sve upute unaprijed, zašto ne možemo te iste dobiti kao korisnici javnog sustava? Bolnice postoje zbog pacijenata.

Mislim da je važno što gospođa Budak govori, imati to da vas sustav vodi i kaže kamo trebate ići jer nemamo svi to stručno medicinsko znanje. Kroz umrežavanja sustava postoje i neke bojazni koje je imam. Mislim da trebaju bit umreženi, ali treba kod umrežavanja paziti da nemaju baš svi liječnici podatke o baš svim pacijentima kad to nije medicinski potrebno jer tu postoji mogućnost zloporabe osobnih podataka.

Treba pažljivo umrežavati podatke, mudro i pažljivo na način da se štite prava pacijenata da onaj ima uvida u ono što mora imati, ne i previše.

Kakvu reakciju institucija očekujete? Mislite li da će biti širokoumnosti da se prihvati drukčije mišljenje?

Šimonović Einwalter: Ja se nadam da hoće. Ja svaki dan iznova idem raditi svoj posao nadajući se da će i u tim pojedinačnim predmetima i u preporukama za izvješća, da će svi oni koji se ljute na kritiku i ne žele čuti ono što govorim, da to čuju i da shvate konstruktivno i da shvatimo da smo svi zajedno tu da građanima bude bolje. Mislim da sve institucije trebaju postupati tako da rade u interesu građana, tako da imamo zajedničke ciljeve i nadam se da će to biti shvaćeno.

Izložili ste se javno, progovorili o svemu. Namjeravate li dalje pravno postupati?

Budak: Prioritet mi je sad pokušaj izlječenja ili barem zaustavljanja bolesti. Hoću li što dalje poduzimati, razmislit ću. Paralelno, od proljeća vodim postupak protiv HZZO-a koji mi je odbio dati prethodno odobrenje za snošenje troškova operacije i ove četiri kemoterapije. No kao pacijentica koja svaki tjedan moram ići vadit krv zbog zdravstvenog stanja i zbog uzimanja raznih lijekova nalazim na probleme koji su na nižoj razini, u domu zdravlja.

Radi se primarno o Domu zdravlja Zagreb – Centar, to je najveći dom zdravlja u RH u kojem se nalazi medicinsko biokemijski laboratorij gospođe Andreje Nimac koja ima ugovor s HZZO-om već 23 godine. Najprije je 12 godina s kolegicom bila partner, sada je sama.

Uočila sam nakon povratka iz Njemačke da se prilikom vađenja krvi pacijentima, a onkološki su osjetljivi na infekcije, ne mijenjaju redovno rukavice. O tome sam u ožujku obavijestila ministra Beroša iz razloga da spriječim infekciju, a i da se drugi koji tamo dolaze ne razbole. Ništa nije poduzeto, bio je nadzor povodom moje pritužbe koji ništa sporno nije utvrdio. Prethodno sam tražila koliko je u 23 godine bilo nadzora – bio je samo jedan 2015. Nakon toga sam više puta vadila krv, ponovno nisu mijenjali rukavice.

Zadnjom zgodom promijenili su lijevu, desnu su zadržali staru. Sad su uveli novu proceduru da ipak mijenjaju rukavice nakon što se morate legitimirati sa zdravstvenom knjižicom. Zadnji, vrlo neugodni susret je bio sad nedavno 15. studenoga kada me u laboratoriju zaskočila vlasnica Nimac. Stajala je preda mnom dok su mi vadili i krv i rekla “evo, došla sam vidjeti tko se to stalno pritužuje, što imate protiv mene, sad ćete otići sa mnom u jednu prostoriju, mi ćemo porazgovarati o tome”.

Rekla sam da nemam što razgovarati, sve što sam imala sam pisala ministru, a i obavijestila sam pučku pravobraniteljicu. Odbila sam razgovarati s njom, a ona mi je rekla da ako nisam zadovoljna uslugama koje ona pruža, da ubuduće odlazim općoj praksi na vađenje krvi ili da odem u neki drugi laboratorij. Kazala bih da sam se pritužila i na ekskluzivno radno vrijeme.

Laboratorij vadi krv samo 75 minuta, od 7.15 do 8.30 iako je vrijeme rada od 7 do 19. To je neprimjereno jer građani rade. Onkološki pacijenti ne trebaju dolaziti natašte, mogu doći u 10 ujutro i izbjeći gužvu i ostale bolesnike kako bi spriječili zarazu.

Postoje problemi na najnižem nivou. Ja se pitam, s obzirom na to da je taj laboratorij od 2013. do 2022. dobio 27,5 milijuna kuna od HZZO-a, ima li neki drugi privatni koji bi davao malo bolju uslugu od gospođe Nimac. Ipak, moram reći da je u neku ruku moja pritužba na laboratorij urodila plodom – postavljeni su paravani između pacijenata i novi su stolci.