POLITIČKI analitičar Žarko Puhovski u emisiji 1 na 1 analizirao je stanje suvremenih demokracija, obilježeno pojačanim političkim napetostima, rastućim populizmom i sve većim nepovjerenjem u institucije. U razgovoru je otvorio ključna pitanja o odnosu moći u Europi, granicama suverenosti, ulozi pravosuđa i medija te o slobodi izražavanja i odgovornosti za javnu riječ, prenosi HRT.

Populizam i demokracija svedena na brojanje glasova

Na pitanje može li se populizam smijeniti jedino populizmom, Žarko Puhovski upozorava da se radi o fenomenu koji ima dublje korijene i koji se kao globalni fenomen počeo javljati nakon pada Berlinskog zida. Početni dojam trijumfa demokracije, objašnjava, zapravo je prikrio njezina stvarna ograničenja.

"To je trijumf demokracije 19. stoljeća, koja se svodi na to da smo svi jednaki, jedan čovjek – jedan glas, ali ništa drugo", kazao je Puhovski. U takvom sustavu, upozorava, presudno postaje isključivo brojanje glasova, dok se drugi elementi demokratske prakse zanemaruju. Tu su demokraciju, dodaje, iskusile postkomunističke države.

Puhovski posebno problematizira pitanje zaštite manjina, ističući kako u takvom modelu ona zapravo ne postoji. "Nikakve zaštite manjine nema. Tko pobijedi na izborima, ima sve na raspolaganju do sljedećih izbora", smatra Puhovski. Upravo tu, po njemu, nastaje prostor za ono što se kasnije opisivalo kao "demokrature", odnosno vlasti koje imaju demokratski legitimitet, ali im nedostaju liberalni korektivi.

Mađarski poučak i "prokletstvo populizma"

Populizam, kako ga opisuje Puhovski, počiva na stvaranju privida jedinstva i masovne podrške koja je privremena i umjetno stvorena. "Populizam počiva na tome da stvara, koliko je privremen ili za određeno vrijeme postojeći, lažni privid jedinstva, omasovljenja", ističe, dodajući da se tu može govoriti o "soft-totalitarizmu" koji preuzima elemente klasičnih totalitarnih sustava, ali bez ekstremne represije. "Ovdje se to događa, ali srećom nema konclogora", navodi.

Kao ilustraciju navodi primjer Mađarske, gdje je sustav doveo do gotovo potpune dominacije jedne političke opcije. "Imate ogromnu većinu zahvaljujući sustavu koji si je sam prethodnik napravio", kazao je, opisujući scenarij u kojem Péter Magyar dolazi na vlast s golemom većinom u parlamentu, bez ijednog zastupnika ljevice. Takvu ideju društva bez lijevo-liberalnih tendencija smatra "laboratorijskom i nefunkcionalnom".

U takvim sustavima, ističe Puhovski, dio lijevo-liberalnog spektra odlučuje se na taktičko čekanje, s mišlju: "Podržat ćemo Magyara pa ćemo vidjeti kako će dalje ići". Slični su se procesi, dodaje, već vidjeli u Hrvatskoj 2000. i Srbiji nešto kasnije. Magyarov odgovor na sva svjetonazorska i strateška pitanja, napominje Puhovski, glasi: "To sad nije pitanje, najprije moramo maknuti Orbana, pa ćemo dalje vidjeti". Upravo u tome, objašnjava, nalazi se ključni element populizma - odgađanje sadržajne politike u korist jednog cilja. "To je prokletstvo populizma - ne možete ga raščistiti kroz stabilan sustav više ravnotežnih političkih opcija", zaključuje.

Umjetnički genij i moralna odgovornost

Puhovski se osvrnuo i na pitanje odnosa između umjetničkog genija, moralne odgovornosti i političke kompromitiranosti, pitajući se jesu li "veliki" umjetnici iznad društvenih moralnih kriterija. Kao primjer ističe odluku operne umjetnice Dunje Vejzović da odbije status počasne građanke Raba nakon što je ta čast dodijeljena i pjevaču Marku Perkoviću Thompsonu. "To je nešto što zaslužuje svako poštovanje", kaže Puhovski.

U raspravama koje su uslijedile pojavile su se usporedbe s drugim umjetnicima, od Herberta von Karajana do Lovre Matačića, uz optužbe o primjeni dvostrukih kriterija. Puhovski upozorava da se pritom često miješaju estetski i politički kriteriji. "Ako imate Horst Wessel-Lied s jedne strane i Karajana koji ravna 'Parsifalom' s druge, politički gledano to su dva lika istog sustava, iako moralno nisu isto", pojašnjava. Odbacuje tezu da estetika može biti iznad etike i upozorava: "Ideja da genij ne može biti podložan zakonima jer ih sam stvara – to je logika koja vodi u opasna pojednostavljenja".

Fokus, smatra, ipak nije na povijesnim figurama, nego na suvremenim fenomenima poput Thompsona, za kojeg kaže da njegova popularnost počiva na reinterpretaciji povijesti. "On živi od recikliranja jedne fikcije", poručuje Puhovski.

Suverenost pod znakom pitanja

Govoreći o ideji suverenizma u Europi, Puhovski upozorava da formalna neovisnost sve rjeđe znači i stvarnu političku autonomiju, budući da vanjski akteri sve više utječu na unutarnje odluke država. Kao primjer navodi poslovanje Jadranskog naftovoda (Janaf), čije su se odluke o transportu nafte uvelike oslanjale na odobrenja američkog Ureda za kontrolu strane imovine (OFAC). "Imali smo situaciju da su ljudi iz Janafa svakog petka čekali odluke iz New Yorka i prema njima produžavali dozvole", ističe Puhovski.

Takva se praksa, dodaje, može formalno pravno opravdati samo ako bi država te odluke proglasila dijelom vlastitog pravnog poretka. "Tada biste barem formalno imali koliko-toliko sačuvanu formu suverenosti, ne sadržajno, ali barem formalno", pojašnjava. To otvara šira pitanja međunarodnog prava, jer bi sankcije trebale biti odluka međunarodne zajednice, a ne pojedine države. "Oni (SAD) su najjači i protiv njih se ne može nitko boriti, ali pitanje je zašto bismo mi to prihvaćali", zaključuje Puhovski.

Zone interesa i politika bez ideologije

Na pitanje je li suverenost danas tek pravna fikcija, Puhovski odgovara da se mora razlikovati odnos unutar zajednica kojima države dobrovoljno pristupaju, poput Europske unije, i odnosi s državama izvan takvog okvira. Unutar EU postoji pravno uređena vertikala temeljena na ugovorima, dok u odnosima sa Sjedinjenim Državama "nemaju nikakve formalne obvezujuće odnose tog tipa".

Prema Puhovskom, u velikom dijelu svijeta prevladava asimetričan odnos moći. "Mi imamo tzv. zone interesa. Tamo gdje je američka zona interesa, u velikom dijelu svijeta, radi se ono što Amerika kaže", navodi. U tom smislu spominje i promjenu pristupa američke politike pod Donaldom Trumpom. "Jedina dobra stvar kod Trumpa je to što ne ideologizira – više ne ide pričom o oslobađanju svijeta zbog ljudskih prava", apostrofira Puhovski.

Ljudska prava između ideala i interesa

Unatoč različitim kulturnim i političkim interpretacijama, Puhovski ističe kako vjeruje da postoje temeljne pretpostavke bez kojih se o ljudskim pravima ne može govoriti. Ipak, upozorava na složenost njihove primjene. "Ne bih htio 'Free Palestine' u kojem žene ne bi bile slobodne", naglašava, ističući da se politički zahtjevi ne mogu promatrati odvojeno od pitanja jednakosti.

Prisjeća se i razdoblja tranzicije u istočnoj Europi, kada su se aktivisti za ljudska prava oslanjali na podršku zapadnih diplomata, svjesni da iza toga stoje i skriveni interesi. "Mi smo znali da oni rade iz svojih razloga", kaže, dodajući da se uvijek postavljalo pitanje: "Dobro, a što je kod vas iza te priče?".

Upozorava i na dvostruke standarde u međunarodnoj politici, gdje se principi često prilagođavaju strateškim interesima. "Kad dođe do toga da Saudijsku Arabiju trebamo jer ima naftu, onda imamo malo drukčije shvaćanje", ističe Puhovski, zaključujući kako se deklarativna načela često sudaraju s realpolitikom i interesima moćnih aktera na globalnoj sceni.