OD TRENUTKA kada se ruska invazija na Ukrajinu činila neizbježnom, Europa je znala da će si uskoro morati postaviti neka vrlo komplicirana pitanja.
Visoko na toj listi bilo je pitanje može li se kontinent odviknuti od ruskog plina kojeg je žedno gutao desetljećima i izbjeći da bude prepušten na milost i nemilost ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu ako on prekine opskrbu kao odgovor na podršku Ukrajini, piše CNN.

Za Europu je energetska sigurnost uvijek bila kompromis: jeftina, uvezena energija dolazi s rizikom ovisnosti o zemljama iz kojih potječe.
U slučaju Rusije i njenog prirodnog plina, dužnosnici su u početku nagađali da bi duga i hladna zima 2022./2023. mogla natjerati Europu da ublaži kažnjavanje Moskve. Uostalom, razvijene zemlje poput onih u Europskoj uniji ne bi mogle razumno pustiti svoje građane da ostanu bez grijanja zbog Ukrajine.

Kombinacija sreće, planiranja i potpore Europljana Ukrajini, međutim, spriječila je energetski rat - koji se nekoć smatrao Putinovim adutom iz rukava. Europa je imala posebno blagu zimu dok su vlade i građani zajednički nastojali koristiti manje plina.

Ta kombinacija tople zime i manje potrošnje plina stvorila je priliku da se Europa odmakne od svoje politike Wandel durch Handel (Promjena kroz trgovinu), koja je pretpostavljala da će se Rusija približiti zapadnim vrijednostima u zamjenu za gotovinu.

Smanjenje uvoza

Prvi korak bio je smanjenje uvoza iz Rusije. Tijekom 2021. godine, prije invazije na Ukrajinu, 45 posto cjelokupnog plina koji je EU uvozila dolazilo je iz Rusije. U Njemačkoj je ta brojka iznosila 52 posto. Ti su brojevi od tada naglo pali. Prema podacima EU, u prvom tromjesečju 2023. iz Rusije je dolazilo samo 17.4% cjelokupnog uvezenog plina.

Drugi korak bio je iskoristiti toplu zimu i popuniti rezerve plina u pripremi za hladnu sezonu 2023./2024.

Europske zalihe plina već su toliko pune ove godine da postoji konsenzus kako Kremlj neće moći pretvoriti energiju u oružje na način koji bi promijenio europsku odlučnost protiv Moskve i podršku Ukrajini. EU kao cjelina ispunila je svoj cilj punjenja zaliha od 90% do sredine kolovoza, nekoliko mjeseci prije krajnjeg roka 1. studenog.

Štoviše, Europa je značajno diverzificirala svoje izvore energije.

Loše vijesti

A sada loše vijesti. Unatoč tim naporima, dužnosnici i analitičari strahuju da europska energija nije dugoročno sigurna, koliko god impresivni bili ti pomaci. Iako stoji da je Europa diverzificirala svoj uvoz plina, postoji zabrinutost zato što je većina onoga što trenutno stoji u rezervi ukapljeni prirodni plin (LNG).

"LNG je toliko očito rješenje da je postalo prioritet, ali budući da je LNG također fleksibilan i njime se može trgovati, malo je teže ući u trag podrijetlu. To neizravno znači da dio LNG-a još uvijek može dolaziti iz Rusije i tako pridonijeti ruskim prihodima", kaže Milan Elkerbout, znanstveni suradnik u Centru za europske političke studije.

Dok EU kaže da većinu LNG-a kupuje od SAD-a, Katara i Nigerije, često se prodaje na burzama gdje se ugovori odnose na količine bez ikakve reference na podrijetlo. Drugo i nedvojbeno važnije područje koje izaziva zabrinutost je dugoročno.

Iako je Europa možda djelomično odustala od promjene kroz trgovinsku politiku s Rusijom, još uvijek je ovisna o drugima u pogledu energije. A kada je u pitanju energetska sigurnost, ovisnost nas u konačnici vraća na onaj klasični kompromis: ekonomija nasuprot riziku.

Green Deal

Jedan od načina na koji se EU nada da će se osloboditi energetske ovisnosti je Green Deal, uzvišeni plan da Europa do 2050. postane prvi klimatski neutralni kontinent, koji će prema trenutnim projekcijama koštati preko bilijun eura, a postići će se brojnim sredstvima, od sadnje tri milijarde novih stabala do obnove zgrada kako bi bile energetski učinkovite. Naravno, velika će ulaganja u obnovljivu energiju i čisti transport također igrati veliku ulogu.

Prva velika prekretnica u Green Dealu je smanjenje emisija stakleničkih plinova u EU za 55% prije 2030. u usporedbi s razinama iz 1990. Kritičari su sve više zabrinuti da će spori napredak u postizanju ovog cilja, povrh enormnih troškova za pojedinačne članice, dovesti do toga da će neki potražiti još jedan strani izvor u energetskoj tranziciji - Kinu.

Malo tko će u Bruxellesu reći da je odnos EU s Pekingom trenutno zadovoljavajući. Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen nedavno je zaoštrila svoje stajalište o Kini, govoreći o potrebi da se smanji rizik odnosa Europe s tom zemljom. Međutim, ona također prihvaća da bi se mnogi europski dugoročni planovi najbolje ostvarili u partnerstvu s Kinom, uključujući ambicije o zelenoj Europi.

Stav Von der Leyen odražava različita stajališta među 27 članica EU. Neki vide Kinu kao autoritarnog nasilnika i egzistencijalnu sigurnosnu prijetnju; drugi kao očiti izvor jeftinih solarnih ploča, vjetroturbina i baterija. Treći ne vide alternativu suradnji s Kinom, ali žele nastaviti s oprezom.

Kina postaje ključni igrač

Prijetnja je u tome što je Kina strateški već postala ključni igrač u mnogim tehnologijama i kritičnim sirovinama koje su ključne za zelenu tranziciju.

"Kina je započela svoju industrijsku strategiju za zelenu energiju prije otprilike 15 godina. Učinili su to prilično dobro, osigurali su prirodne resurse poput litija za baterije, čelika za vjetroturbine i već su izgradili proizvodne kapacitete za izradu sve te opreme", kaže Adam Bell, bivši dužnosnik britanske vlade za energetiku, te dodaje: "U međuvremenu, Europa se pokolebala i sada je vjerojatno neizbježno da će Kina igrati značajnu ulogu u zelenoj budućnosti Europe".

Kakve sve to veze ima s geopolitikom i sigurnošću?

"Kineski državno subvencionirani kapitalizam, zajedno s kontrolom nad značajnom količinom ključnih sirovina, daje kineskoj industriji značajnu konkurentsku prednost, kojoj će europske tvrtke sve teže parirati", kaže Velina Tchakarova, vodeća stručnjakinja za europsku sigurnost.

"Kineska taktika podjele i slabljenja jedinstva među europskim saveznicima Amerike zajedno s njezinim regionalnim ambicijama na mjestima kao što je Tajvan mogla bi postati točka pritiska u kojoj Kina koristi svoj geoekonomski utjecaj kroz ovisnost o mineralima i rijetkim rudama za postizanje geopolitičkih ciljeva", kaže Tchakarova.

Više zapadnih dužnosnika ukazalo je na izravnije sigurnosne prijetnje koje predstavlja Peking ako se Europa na kraju bude oslanjala na Kinu za svoju zelenu tranziciju. Te prijetnje sežu od ranjivosti opskrbe, kao što je Europa iskusila s Rusijom, do izravnih kibernetičkih napada putem tehnologije stvorene u Kini. Iako je europskim dužnosnicima često neugodno govoriti o tome javno, visoki sigurnosni izvori EU ranije su rekli CNN-u da je Kina još uvijek primarni izvor kibernetičkih napada unutar EU, najviše usmjerenih na korporativnu špijunažu. Kina je više puta negirala umiješanost u kibernetičke napade.

Kina je prijetnja energetskoj sigurnosti u Europi

Kina nije jedina prijetnja kada je riječ o energetskoj sigurnosti u Europi. EU uvozi energiju iz mnogih zemalja čiji se ni demokratski ni geopolitički ciljevi ne poklapaju s onima u Bruxellesu: Katar, Saudijska Arabija, Kazahstan, Libija i naravno, Rusija.

Europa je poduzela velike napore kako bi to riješila, a brzina kojom je odgovorila na rusku krizu je impresivna, s obzirom na to da se nekoć smatralo nemogućim. Međutim, brojna i starija europska populacija - u kombinaciji s gospodarstvima koja stagniraju - i dalje zahtijeva ogromne količine energije ako želi održati svoj trenutni način života.

Kao što je jedan diplomat EU rekao: "Jedna je od životnih ironija da su zemlje koje drže adute u energetici ponekad one koje su u najboljem slučaju nepouzdani partneri, a u najgorem slučaju budući neprijatelji".