GLAVNI tajnik NATO-a Jens Stoltenberg prije nekoliko dana priznao je da je rat u Ukrajini iscrpio NATO-ove zalihe oružja i streljiva.

Američki CNN je 17. studenog objavio da se američke zalihe streljiva prazne puno brže nego što se mogu popunjavati. Načelnik Združenog stožera američke vojske, general Mark Milley, američku javnost više je puta upozoravao da su američke mogućnosti pomaganja Ukrajini na samom rubu.

Kako se to moglo dogoditi? Kratkovidni političari

Kako se moglo dogoditi da najjači vojni savez na svijetu, koji čine najbogatije države Amerike i Europe, ostane bez oružja i streljiva nakon samo osam mjeseci pomaganja Ukrajini?

Kao i uvijek, odgovor je u kratkovidnim političarima koji su vjerovali da će Europa biti vječna oaza mira i prosperiteta te da se svjetski rat velikih razmjera i intenziteta više ne može dogoditi, već samo lokalni ratovi u kojima će Amerika i Europa intervenirati shodno svojim interesima.

A oni ne zahtijevaju ni puno vojnika ni oružja jer je intenzitet borbenih djelovanja vrlo nizak pa je i potrošnja streljiva vrlo mala, što pak znači da su se europski i američki proizvodni kapaciteti streljiva sveli na minimum.

Iako po brojnosti i ekonomskoj snazi najmoćniji sigurnosni savez na svijetu od 1991. do početka 2022., NATO se sve manje vidio u ulozi zaštitnika europskih članica jer kratkovidni političari koji su ga vodili nisu mogli vidjeti prijetnju. Tako se s vremenom NATO pretvorio u političku organizaciju u koju su neke europske države željele ući ponajviše zbog potvrde svoje podobnosti za pristupanje Europskoj uniji. NATO trenutno ima 30 država članica uz dvije države koje se silno žele pripojiti (Finska i Švedska).

Međutim, sad se pokazuje da su vojni kapaciteti NATO-a vrlo slabi, ponajviše zbog minimalnih ulaganja članica u obrambeni sustav. Zakržljale vojske velikih članica i puno malih država koje nemaju ni najosnovnije sposobnosti samostalno se obraniti (uključujući i Hrvatsku) smanjile su obrambene sposobnosti na nedopustivo niske razine.

Pa tako njemački kancelar Olaf Scholz sada izjavljuje kako Njemačka mora biti spremna na to da situacija u Ukrajini eskalira, a založio se i za prilagodbu vojne industrije kriznim situacijama.

Scholz se u vladi Angele Merkel snažno protivio većim izdvajanjima za vojsku

Industrija u najkraćem roku mora biti spremna na isporuke streljiva za sustave koje je isporučila, istaknuo je Scholz. Isti taj Scholz se kao SPD-ov ministar financija u posljednjoj vladi Angele Merkel snažno protivio bilo kakvom povećanju izdvajanja za njemačku vojsku.

Angela Merkel je od svoje četiri vlade čak tri vodila kao veliku crno-crvenu koaliciju. U svim tim vladama upravo se Sozialdemokratische Partei Deutschlands (SPD) isticala kao najveća protivnica izdvajanja za Bundeswehr. Doduše, u onoj jedinoj Merkeličinoj vladi bez SPD-a izdvajanja za Bundeswehr nisu se ništa povećala. Dapače.  

Od raspada SSSR-a 1991. godine Europa je zaključila kako su ulaganja u obrambeni sustav zapravo nepotrebna potrošnja. Investiranje u nove oružane sustave postalo je neisplativo pa tako Europa nije razvila ni borbeni avion pete generacije (pa sad mora kupovati američki F-35) ni novi tenk.

Ne čudi da SAD mora kupovati granate od Južne Koreje

Vojni izdaci u Sjedinjenim Državama tijekom devedesetih su imali isti trend smanjivanja kao i u Europi, da bi početkom 21. stoljeća opet počeli rast. Ali ovog puta ulaganja su bila dominantno u razvoj zrakoplovstva i mornarice s obzirom na to da je kao najveći potencijalni neprijatelj Kina naslijedila nekadašnji SSSR. 

Bez izglednih narudžbi europske i američke tvrtke reducirale su proizvodne kapacitete ili se ugasile. Zbog toga ne čudi da Sjedinjene Države moraju od Južne Koreje kupiti 100 tisuća granata od 155 mm kako bi imale što poslati u Ukrajinu. S obzirom na to da ukrajinsko topništvo dnevno ispali oko 7 tisuća granata (između 5 i 6 tisuća u kalibru 105 i 155 mm), to je otprilike dovoljno za jedan mjesec.

Jedini preostali američki proizvođač topničkih granata General Dynamics Ordnance and Tactical Systems guši se u narudžbama. Stoga je Pentagon ponudio dugoročne ugovore svim američkim i kanadskim tvrtkama, aktivnim i ugašenim, koje mogu dokazati da imaju kapaciteta proizvesti najmanje 12 tisuća granata M795 155 mm mjesečno. Pritom će im osigurati i znatnu tehničku pomoć.

S obzirom na to da je europska vojna industrija striktno podijeljena po državama, tj. svaka iole veća država ima razvijenu vlastitu proizvodnju oružja i streljiva, potencijalni proizvodni kapaciteti su čak veći od američkih.

Nedostatak stručne radne snage

Zbog ruske agresije na Ukrajinu ni novac nije u pitanju, a opet europski proizvođači streljiva ne uspijevaju značajnije povećati proizvodnju. Ovdašnji najveći problem je nedostatak stručne radne snage. Uvođenjem druge i treće smjene proizvodnja bi se povećala za dva ili tri puta, kad bi bilo dovoljno stručnih radnika.

Problem je što se u proizvodnji oružja i streljiva ne mogu zapošljavati ljudi s ulice. Svi oni moraju proći barem osnovnu sigurnosnu provjeru, a zapošljavanje migranata ne dolazi u obzir.

Zbog toga su mnogi europski proizvođači streljiva i oružja zatražili da njihove vlade uredbama preraspodijele radnike iz drugih tvrtki. To, naravno, nije prošlo jer za tako nešto u demokratskim državama mora se imati zakonska osnova i valjani povod, recimo izvanredno ili ratno stanje.

Jedino rješenje je totalna promjena pristupa

Europski su političari (nadamo se) shvatili i prihvatili da se obrambeni sustavi ne mogu izgraditi za nekoliko mjeseci, već da je to trajan proces koji zahtjeva neprekidna ulaganja. Isto kao što se europske obrambene sposobnosti nisu urušile preko noći, već je bilo potrebno trideset godina neulaganja i zanemarivanja da se spuste do ove razine.

Pritom će populistički potezi tipa Scholzovog fonda za opremanje Bundeswehra od čak 100 milijardi eura vrlo malo kratkoročno pomoći. Jedino rješenje je totalna promjena pristupa europskih političara koji više oružane snage neće vidjeti kao (nepotreban) trošak, već neizostavan faktor sigurnosti.