NAKON najave formiranja novog političkog pokreta za Vidovdan - jer valjda nema boljeg datuma od onog kojim se obilježava (slavi?!) kosovski poraz što odležava u nama evo već sedmo stoljeće - Vučić nam je onomad najavio i izvanredne parlamentarne izbore. Nešto slabiji rezultat na prošlogodišnjim izborima s oštećenjima na desnom krilu mora se što prije korigirati, a pokret kao novi izborni format stare vlasti trebao bi tome poslužiti.

Srpska napredna stranka je "umirovljena", ali neće još u starački dom. Za razliku od normalnih, tradicionalnih demokracija gdje su stranke vječne a pojedinci koji ih čine i predstavljaju prolazni, u Srbiji je čak i najveća, vladajuća stranka prolazna a Pojedinac - vječan. Treba se podsjetiti da su stranke kao "zapadna vrijednost" oduvijek nervirale časne srpske domaćine jer donose nejedinstvo, a oni bi se htjeli ujediniti oko nečega što ne znaju što je i kako se zove ali je unutra toplo, možeš se skloniti od kiše, a ima i što da se popije i pojede. I gazdi je po volji, naravno. 

Milošević i njegovi su poslije pada Berlinskog zida, vidjevši da je đavao odnio (komunističku) šalu i režeći na opoziciju u najavi, pokušali nam opaskom "dat ćemo mi vama demokraciju" podmetnuti "kukavičje jaje"- nestranačku demokraciju! Taj pokret koji je trebao biti zamjena za famozni Savez socijalističkog radnog naroda (SSRN) pokušao se prošvercati kao Savez komunista - Pokret za Jugoslaviju.

Ni to stvaranje jedinstva za jednokratnu upotrebu iz nekog razloga nije uspjelo. Ipak, Miloševićeva Lady Macbeth, Mira Marković, nije odustajala - formirala je nekoliko godina kasnije pokret kojem je dala ime Jugoslovenska udružena ljevica (JUL). JUL je bio cool do izbora 1996. gdje je značajno doprinio debaklu Miloševića na lokalnim izborima.

Jedinstvo sa sobom nosi i posljedice

I tako, evo nas opet pred formiranjem još jednog, ovoga puta "Narodnog pokreta za državu" koji nas treba izliječiti od ovog nejedinstva koje uništava srpsko biće. Srpske vlasti po običaju, čim zaškripi, potežu tu magičnu riječ izbjegavajući da se konačno suoče s tragičnom činjenicom da je upravo Jedinstvo (oko pogrešnih vrijednosti i pogrešnih izbora) koštalo Srbadiju gubitka ljudi, vremena, teritorija i budućnosti. Koliko je koštalo komšiluk da i ne spominjemo.

S druge strane, praksa ujedinjavanja oko ovoga ili onoga pokazala je da Jedinstvo nije samo nekakav apstraktan pojam nego da nosi sa sobom i konkretne posljedice. U skladu s tim, treba držati dupe uza zid i stalno povjeravati je li novčanik (šlajpik) na svom mjestu. 

Koliko god ova retrospektiva djelovala zastrašujuće, ima i gore od toga. Pogodili ste, mislim na domaću opoziciju. Imajući u vidu koliko i što rade, ne bi me začudilo da i oni završe u vječnosti - kao vječna opozicija, da se razumijemo. Pored fenomena prolaznih stranaka i vječnih pojedinaca, Srbija baštini barem još jedan politički fenomen.

Naime, srpska opozicija je također jedinstvena po tome što, za razliku od tradicionalnih demokratskih opozicija, od "autokratske i neuspješne vlasti" već odavno ne traži nove izbore (!?). Prijelazna vlada može, ali prijevremeni izbori - nikako! Tko je još vidio da opozicija traži izbore. Mnogi su mislili da je veliki srpski satiričar Radoje Domanović, opisujući svoju "stradiju", ipak pretjerivao s prizorima gdje žandari nose na leđima pospane i bunovne protivnike režima na opozicioni skup, kao što nam je to plastično naslikao u nenadmašnoj pripovijetki "Mrtvo more". Da ne bude na nema demokracije.

A crni Radoje, kojeg su poslije svake objavljene priče slali da po kazni obavlja profesuru po gimnazijama u dubokoj provinciji, ne samo da je pogodio nego nije uspio u potpunosti obuhvatiti sva čuda i čudila kojima nas, evo puno desetljeće, časti srpska opozicija. Jer, kako razumjeti to što se nominalni, izborni lider opozicije Dragan Đilas nije ni kandidirao za mjesto u parlamentu na prošlogodišnjim izborima.

Ništa manje čudno nije ni to što se ovaj čelnik opozicije tek jednom ili nijednom u mjesec - dva pojavljuje i nešto komentira u medijima. Da ne bude zabune, ovdje ne mislim na režimske medije koji ga možda ne bi ni pripustili javnosti, govorim o medijima i kablovskoj mreži gdje je on vlasnik ili suvlasnik. Možda je čovjek bukvalno shvatio narodnu misao da je "politika mlaćenje prazne slame" pa se posvetio biznisu i očuvanju blaga koja je stjecao od 2004. ulaskom u vlast.

Tko je opozicija Vučiću?

Ako je za Aleksandra III. stranka limenka koju poslije upotrebe možete reciklirati, za Đilasa II. stranka je tek nekretnina s kojom se može trgovati. Ako nema tko će kupiti, onda gazda Dragan postavi stečajnog upravitelja kao što je to učinio s izvjesnim Lutovcem, na čelu nekada uspješnog a danas propalog poduzeća pod imenom Demokratska stranka. 

Gazda-Draganu rame uz rame stoji još jedan opozicijski lider, sudionik u uništavanju Demokratske stranke, bjelosvjetski mešetar i nekadašnji Predsjednik Sveta (Skupštine Ujedinjenih naroda) Vuk Jeremić. Ovaj salonski nacoš koji najviše vremena provodi pred ogledalom namještajući šajkaču i svilenu kravatu smiješeći se zadovoljno zbog visokog sjaja skupocjenih cipela, svoje duboke veze s narodom i biračkim tijelom redovno osvježava odlazeći jednom godišnje na vrhunsko pečenje u Čačak.

A gdje ako ne u Čačak, pa tamo je prijestolnica "Dveri" i utočište još jedne vedeta srpske desnice, Boška Obradovića. Hodajući dalje kroz ovu galeriju srpske opozicije, naletjet ćete na ostale desničare, od Milice Kaluđerice/Zanoktice/Zavetnice preko Koštunicinog pitomca Miloša Jovanovića do neuništivih monarhista iz POKS-a. Tek u dubini fotografije, ako stavite naočale i dodatno se pomognete lupom, možete naslutiti ono što se naziva građanskom opozicijom.

Jesu li obični građani koji već nekoliko puta u desetinama tisuća hodaju Beogradom - oni moderni i proeuropski, empatični i tolerantni, koji su dopustili opoziciji da preuzme formalnu organizaciju prosvjeda koje su suštinski motivirale dvije tragedije s početka mjeseca svibnja - uopće razmišljali je li DOS 2 baš ono što bi izabrali čak i kada bi Aleksandar III. abdicirao? Jesu li spremni podržati igrače koji žele dobiti utakmicu a da ne istrče na teren, u zemlji u kojoj se na ulici jest branila pobjeda na izborima, ali nikada nije osvajala vlast, mimo izbora?

Nema izuvanja, molit ću lijepo

Spomenuti Đilas i Jeremić danas su metafore i simboli svega onoga što stranka koju su uništili nikada nije bila u svom uspješnom pohodu na Miloševića i Šešelja i osvajanja vlasti prije 23 godine. Tu stranku je početkom 1994. preuzeo Zoran Đinđić pod javnim, izbornim sloganom "POŠTENO", ali i posebno važnim sloganom za unutarstranačku upotrebu - "NEMA IZUVANJA" do pobjede.

Takav pristup koji je podrazumijevao svakodnevno odlaženje na noge kompletnog rukovodstva stranke na čelu sa Zoranom svima pa i bezubim sendvičarima, stisak ruke i suosjećanje sa sirotim i unesrećenim, iskreno i zarazno vjerovanje u bolje i ljepše, doveli su opoziciju do osvajanja najvećih gradova na lokalnim izborima 1996. To je bio početak kraja Miloševićeve vlasti, ispostavit će se četiri godine kasnije.

Ima li netko hrabrosti u današnjoj opoziciji da suoči sebe, svoje kolege i građane-šetače s činjenicom da beskrajne, višekratne desetljetne šetnje protivnika Vučićevog režima nisu dale nikakve rezultate, osim što su trošile nadu, strpljenje i energiju i bili zamjena za džoging i teretanu? Iskustvo koji sam opisao s političkim promjenama u Srbiji nedvosmisleno pokazuje da promjena vlasti u Srbiji, barem dok vladari u njoj imaju natpolovičnu većinu, mora ići barem u dva koraka, od kojih će prvi svakako biti značajan rezultat na lokalnim izborima, nekad 1996. a sada 2024. Tu pištaljke, uzvici odlazi, vikend-performansi, pa ni društvene mreže i virtualne akcije neće mnogo pomoći, osim što će nas dodatno ulijeniti i ostaviti kod kuće.

Godina 2024. je sutra, a s njom i lokalni izbori. Zato se moraju zasukati rukavi i podići nogavice pa put pod noge, "kojekuda po Srbiji". Nema izuvanja, molit ću lijepo.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala