KRIMSKI rat (1853. – 1856.) bio je jedan od značajnijih sukoba 19. stoljeća koji je uključivao velike europske sile i Osmansko Carstvo. Ovaj rat vodio se prvenstveno na Krimskom poluotoku, u današnjoj Ukrajini (Krim je okupiran od strane Rusije), ali su se bitke odvijale i na drugim područjima, uključujući zapadnu Tursku, Baltik i Tihi ocean. Rat je označio prijelaz između tradicionalnog i modernog ratovanja te je imao dalekosežne posljedice za međunarodne odnose.

Početak rata

Krimski rat započeo je 4. listopada 1853. godine, kada je Osmansko Carstvo objavilo rat Ruskom Carstvu. Sukob je izbio zbog spora oko kontrole nad svetim mjestima u Jeruzalemu, koji su bili pod osmanskom vlašću, ali i zbog širih geopolitičkih tenzija. Rusija, pod vodstvom cara Nikole I., željela je proširiti svoj utjecaj na Osmansko Carstvo, koje je bilo u opadanju i poznato kao "bolesnik na Bosporu".

Ruski zahtjevi za zaštitom pravoslavnih kršćana unutar Osmanskog Carstva doživljeni su kao prijetnja od strane zapadnih sila, posebno Velike Britanije i Francuske, koje su htjele spriječiti rusku ekspanziju prema Sredozemlju.

Sudionici rata i formiranje saveza

U ratu su sudjelovale sljedeće glavne strane:

• Rusko Carstvo: Glavni protivnik Osmanskog Carstva, s ciljem širenja svog utjecaja na Balkanu i Bliskom istoku.
• Osmansko Carstvo: Podržano saveznicima, borilo se za očuvanje svog teritorija i suvereniteta.
• Velika Britanija i Francuska: Ušle su u rat 1854. godine kako bi podržale Osmansko Carstvo i spriječile rusku dominaciju. Prije formalne objave rata, 12. ožujka 1854., Velika Britanija i Francuska potpisale su sporazum o zajedničkoj podršci Osmanskom Carstvu, što se smatra formalnim početkom njihove koordinacije u ovom sukobu. Nakon toga, 27. ožujka 1854. Velika Britanija, a 28. ožujka Francuska, službeno su objavile rat Rusiji.
• Kraljevina Sardinija (Pijemont-Sardinija): Pridružila se saveznicima 1855. godine, želeći steći naklonost zapadnih sila za svoje buduće ciljeve ujedinjenja Italije.

Osim ovih glavnih sudionika, manju ulogu imale su i druge države, a rat je privukao pozornost europske javnosti zbog svojeg razmjera i medijske popraćenosti.

Tijek rata

Rat se uglavnom odvijao na Krimskom poluotoku, s ključnim operacijama oko Sevastopolja, glavne ruske pomorske baze na Crnom moru. Savezničke snage (Britanci, Francuzi i Osmanlije) iskrcale su se na Krim 1854. godine i započele opsadu Sevastopolja koja je trajala gotovo godinu dana (od listopada 1854. do rujna 1855.). Značajne bitke uključuju Bitku kod Balaklave (poznatu po "Jurišu lake brigade") i Bitku kod Inkermana.

Rat je bio obilježen lošom organizacijom, velikim gubicima zbog bolesti (poput kolere i tifusa) i pojavom modernih elemenata, poput željeznica i telegrafa. Također je poznat po ulozi Florence Nightingale, koja je revolucionirala medicinsku njegu ranjenika.

Kraj rata

Krimski rat završio je 30. ožujka 1856. godine potpisivanjem Pariškog mirovnog ugovora. Sevastopolj je pao u rujnu 1855., što je oslabilo rusku poziciju i prisililo cara Aleksandra II. (koji je naslijedio Nikolu I. nakon njegove smrti 1855.) na pregovore.

Ugovorom je Rusija izgubila pravo na vojnu flotu u Crnom moru, koje je proglašeno neutralnim područjem. Osmansko Carstvo zadržalo je svoj teritorijalni integritet, ali je nastavilo slabiti. Saveznici su postigli svoj cilj ograničavanja ruskog utjecaja, no rat nije riješio temeljne napetosti u regiji.

Krimski rat označio je kraj ravnoteže snaga uspostavljene Bečkim kongresom 1815. godine i nagovijestio buduće sukobe u Europi. Rusija je bila prisiljena modernizirati svoju vojsku i društvo, dok su Velika Britanija i Francuska učvrstile svoj status vodećih kolonijalnih sila. Rat je također ostavio trag u kulturi, s pojavom novih tehnologija i sviješću o važnosti javnog mnijenja.