ŠTO JE TO spopalo Ivu Sanadera da odjednom izjavi kako poklič "Za dom spremni" nije domoljuban? Mora da je posrijedi bila gadna nužda, s obzirom da je u proteklih pet i više godina imao više nego dovoljno prilika da poruči svojim građanima kako veličanje ustaškog režima nije prihvatljivo njemu osobno, njegovoj stranci i državi na čijem je čelu. Ali eto, odlučio se tako nešto izjaviti baš sada, i to baš povodom usvajanja izmjena Zakona o sprječavanja nereda na sportskim natjecanjima.

Dosad je premijer obično puštao Jadranku Kosor da uvjerava domaću (i međunarodnu) javnost kako se ova vlast ograđuje od ustaške nostalgije, a Đurđu Adlešič bacao u ralje tisućama nogometnih huligana koji bi se potom s njezinim imenom iživljavali na tribinama. Ali sada je očito velika frka kad se Sanader osobno dohvatio tog vrućeg krumpira, osudivši jednim udarcem i ustašku nostalgiju i sportsko nasilje.

Tri propagandna cilja

Sanader je prvi i zapravo najvažniji cilj postigao iz prve: zaradio je pohvale novinskih komentatora koji su njegovu rečenicu nazvali najvažnijom izjavom u modernoj hrvatskoj povijesti i izjednačili je s njegovim "Hristos se rodi", izjavom kojom je prije pet godina osvojio ljevičare, međunarodne promatrače i ponajviše srpske koalicijske partnere. Drugi cilj također bi mogao ostvariti: u trenucima kad se narod trese od zime i straha da će izgubiti posao ili teško stečeni stan, premijer mu je poželio skrenuti pozornost oprobanim mamcem - ustaštvom. I treće, umjesto da se mediji zabavljaju tragičnim učinkom prve godine drugog mandata, da povedu raspravu o iznevjerenim obećanjima i općenitom putu u propast, govori se o tome kako će Sanaderova osuda ustaštva edukativno djelovati na Thompsonovu publiku i nogometne huligane.

Propagandne metode možda su izlizane, ali vremena su očajna, pa se Sanader lovi za svaku slamčicu svjestan da o njoj ovisi njegov politički opstanak. Pritom je nužno registrirati nekoliko stvari. Sanader svoju osudu ustaškog pokliča "Za dom spremni" nije iskoristio ni jednom u proteklih pet godina, a imao je za to više nego dovoljno prilika. Mudro je to izbjegavao, delegirajući za taj "prljavi" posao uglavnom Jadranku Kosor. Mudro je izbjegavao (i sada je to opet učinio) povezati taj poklič s koncertom Marka Perkovića Thompsona. Jasno je i zašto: taj pjevač služi mu za mobilizaciju izborne baze i držanje birača na tihoj vatrici koju će stranački šef razbuktati uoči svakih izbora. Ministri uredno pohode Thompsonove koncerte, uredno odšute i ustaške pokliče, ali zato uredno interveniraju kad treba suspendirati nadobudnog policajca željnog poštivanja zakona.

Osuda koja nikog ne osuđuje

Ni ovom prilikom Sanader nije izravno povezao taj poklič s Thompsonom, već s nogometnim navijačima. Time je neizravno poručio kako je upravo to ključni problem divljanja na sportskim borilištima, kako je "Za dom spremni" puno gore od kukastih križeva, od "Ubij Srbina, Janeza, purgera, tovara...", a da se i ne govori o makljaži, bakljama, vješalima za igrače, iskopanim grobovima, devastiranim gradovima, prebijenim građanima.

Kao što se nije želio zamjeriti Thompsonovim fanovima, pažljivo izbjegavši spomenuti njegove koncerte u kontekstu ustašonostalgije, tako se nije želio previše ni zamjeriti navijačima - veliki dio njih ionako ne mari previše za "Za dom spremni", koliko za neke druge "draži" sportskog navijanja. Osuda je tu, ali nikoga se zapravo ne osuđuje.

Preživljavanje na vlasti

I kad smo već kod osude... U proteklih pet godina navikli smo da Sanader jedno govori, drugo misli, a treće radi. Mnogo zakona je povučeno, izjava opovrgnuto, a stavova promijenjeno. Zato bi bilo prerano povjerovati u iskrenost Sanaderove osude pokliča "Za dom spremni", pogotovo kad se zna da je na tom sentimentu HDZ izgradio prilično stabilnu izbornu bazu. I kad se ruše Budakovi spomenici i izražavaju osude ustaškom režimu, Sanaderovi birači znaju da se to radi "zbog svijeta", a ne radi nas. To je za njih nešto što se mora reći, ali ne nužno i misliti.

Kad bi Sanader i njegov HDZ to ozbiljno mislili, ne bi kao povod čekali zakon o divljanju navijača, već bi tako nešto izjavili u prvih pet godina mandata, zajedno s jednako (ne)iskrenim "Hristos se rodi" i povodom svih onih Thompsonovih koncerata i drugih (ne)prilika na kojima se veličalo ustaštvo.

No, s druge strane, kad bi Sanader ozbiljno mislio i naročito ozbiljno razmišljao, onda ne bi govorio kako u Hrvatskoj nema recesije, da koalicija - pored iznevjerenih obećanja iz famoznog koalicijskog sporazuma - funkcionira odlično i da "trgovački lanci nikoga nisu zapošljavali da radi nedjeljom, nego su ljude zapošljavali jer su im trebali". Ali dobro, odavno smo se pomirili sa činjenicom da je u Sanaderovu svijetu ozbiljna samo jedna stvar: preživljavanje na vlasti. Sve drugo je podložno reviziji.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje

Foto: Index