Foto: Saša Midžor Sučić, Davor Pongračić, Goran Mehkek, Admir Buljubašić/Cropix; Index

SVI PLAČU za Savkom. Liju se suze za "ružom hrvatskom", ženom koja je ostala utjelovljenje Hrvatskog proljeća. Njegovim mitom. Neki bi rekli, čak i žrtvom.

Kad se svi danas prisjećaju Savke Dabčević Kučar, kad se pišu novinarski traktati i puštaju stari dokumentarci, dominiraju Savkine crno-bijele fotografije. Prizori s Trga Republike, gdje se mlada partijska rukovoditeljica obraćala stotinama tisuća hrvatskih građana. Malo tko se sjeća što je zapravo govorila, ali u nacionalnoj svijesti ostalo je upisano da je govorila nešto o Hrvatskoj.

Šutjela kad je morala, šutjela kad je nisu slušali

Nakon te epohalne 1971. godine Savka više nije govorila ništa. Nije poput drugih "proljećara" završila na robiji, ali je izbačena iz Partije, s fakulteta, s javne scene... Četiri godine kasnije otišla je u prijevremenu mirovinu i šutjela sve do 1990. godine. Onda je pune dvije godine govorila o svojoj viziji Hrvatske, ali nitko je nije pozorno slušao. Dobila je samo šest posto glasova na izborima za predsjednika Republike 1992. godine, da bi iduće tri provela u Hrvatskom saboru gdje se nitko ni uz najbolju volju ne može sjetiti što je govorila. Onda je ponovno zašutjela. I šutjela idućih 15 godina.

"Zamislite koliko ju je moralo boljeti kad je gledala kako oholost i pohlepa zatire ono što je Hrvatska mogla i trebala biti", govorio je uplakani Radimir Čačić na Savkinoj komemoraciji. Komentator Renato Baretić u Nacionalu je napisao: "Koliko god snažan bio, Savkin glas se u toj galami nije mogao čuti. A i da se čuo, opet ne bi bilo koristi - njene su riječi bile odveć pametne za već obrađenu raju, željnu kratkih parola i glasnih uvreda".

Je li zaslužila biti nacionalna heroina?

I zato je zašutjela. I šutjela sveukupno dobra tri desetljeća. Šutjela je kad je bila hrabrost govoriti. Šutjela je kad se moralo govoriti. Šutjela je kad je malo tko želio slušati. Je li onda Savka doista "Ruža hrvatska"? Treba li ostati upisana u hrvatsku povijest kao nacionalna heroina, žena koja se borila za Hrvatsku i zalagala se za njezinu samostalnost i dobrobit dokle god je imala snage govoriti?

Savka nije bila u zatvoru. Baš kao ni ostali hrvatski partijaši koje je Tito poštedio nakon Karađorđeva. Nije ni trebala biti, jer to nije ničiji izbor, baš kao što je obična podvala tvrdnja da se domoljublje dokazuje zatvorskim stažem. Ili braniteljskim. Ili stranačkim, svejedno. Ali kao što je svojedobno bila ikona Hrvatskog proljeća, Savka je također postala i ikona Hrvatske šutnje.
Puno je teže bilo govoriti nakon famozne 1971. godine, nego u godinama prije toga. Ali tim više, bilo je neusporedivo važnije govoriti. Pa makar se riskirala robija. Jer Savka je mnogima bila nadahnuće. Trebala je to i ostati.

Kad je bilo najteže, Savke nije bilo

Oglasila se ponovno 1990. godine feljtonima u Slobodnoj Dalmaciji, kao i prvim bojažljivim intervjuima. Bilo je to vrijeme kad su nacionalističke strasti ubijale razum. Ali baš zato, glasa razuma trebalo je biti više. I trebali su biti glasniji. Kad je Koalicija narodnog sporazuma neslavno propala, a kasnije i Savkina predsjednička kandidatura, ona se povukla u saborske klupe, a potom - puno tiše nego prije 25 godina - ponovno u mirovinu. I u novu tišinu.

Danas se uzdiže Savku kao ženu koja se devedesetih zalagala za neke druge vrijednosti, za građansko, civilizirano društvo, modernu državu, poštenje i moral. No, kad je postalo očito da će ta borba biti puno zahtjevnija - a i opasnija - Savka je odlučila tu borbu voditi iz svoje kuće. Javnost je ostavila drugima. Opet je bilo teže govoriti nakon 1992. godine. Upravo zato je bilo važnije. A Savke opet nije bilo.

Nije hrabrost povući se, nego boriti protiv ludila

Kao što je 1972. godine Hrvatska ostavljena rigidnim partijskim kadrovima koji su gušili svaku slobodu, tako je i 1992. godine Hrvatska prepuštena na milost i nemilost rigidnim nacionalističkim kadrovima. Nije bila hrabrost zašutjeti i prepustiti dobar dio hrvatskih građana histeriji i mržnji, već je hrabrost bila - poput Vlade Gotovca, Ive Goldsteina, Zorana Pusića, Ive Banca, Ivana Supeka, pa čak i bivšeg partijaša Stipe Šuvara - suprotstaviti se tome ludilu.

Zastupati one građane koji se s time ne slažu. Biti glas razuma. Pa i pod cijenu toga da se nađe na udaru tajne policije, da ih se naziva izdajicama i stavlja ih se na stup srama. Pa i da dobiju batine, kao Šuvar i Gotovac. 

I stoga, umjesto da se danas diže spomenik "Ruži hrvatskoj", trebalo bi se zapitati: gdje je bila kad smo je najviše trebali? Ako ju je, kako reče predsjednik Stjepan Mesić, "hrvatski narod poštivao i volio", zašto ga je onda prepustila komunistima i nacionalistima? Zašto je šutjela, kad je trebalo govoriti? Zašto se povukla kad je gubila? Nije ni čudo da smo danas prepušteni jednoj Severini...

Nije ni čudo da onda Severina dominira

Malo nam treba da od narodne pevaljke napravimo heroinu. Zašto? Zato što se usudila napasti predsjednicu Vlade Jadranku Kosor. Zbog čega? Navodno kao osvetu za to što je Kosor skinula Severinu s repertoara kninskog koncerta na Dan domovinske zahvalnosti, ali zapravo zbog Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji. "Ako ima muda, neka premijerka promijeni Zakon o oplodnji", rekla je Severina tijekom jednog nastupa, a onda to ukrasila anegdotom s nogometne utakmice. "U samom žaru igre, svom sam snagom udarila Jadranku u cjevanicu. Bilo mi je žao. Tada".

Ovim izjavama Severina je izazvala oduševljenje publike, ali i medija koji su tome pridali veliku pozornost. Pjevačica poznata po porniću i "štikli" odjednom je postala zastupnica svih žena i borac protiv političke nepravde. Nije nešto, ali čovjeka veseli. Posebno u ovim vremenima kad dobar dio intelektualaca, političara, novinara, javnih osoba opet šuti, prepuštajući mikrofon primitivcima, manipulatorima, spin doktorima, Dikoloresima... Severina je također bila dio tog miljea, ali je ipak iskočila.

U ovom društvu i u ovo vrijeme, moramo biti zadovoljni i s malim stvarima, ako već nismo zaslužili velike. Kad već nema Savke, neka smo barem dobili Sevku.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje