HRVATSKA nema integracijsku politiku, a odgovornost se u praksi često prebacuje na poslodavce, rečeno je na Okruglom stolu Kluba SDP-a u Hrvatskom saboru, na kojem je ocijenjeno i da postoje ozbiljni problemi u uvjetima rada, života i pravnoj sigurnosti stranih radnika.

Sudionici su upozorili na položaj stranih radnika i izazovima u području rada, zdravstva, stanovanja i pristupa informacijama, zaključivši da Hrvatska nema cjelovit sustav integracije stranih radnika.

Saborska zastupnica Sanja Bježančević rekla je da Hrvatska ima desetke tisuća stranih radnika, ali da "ono što Hrvatska nema jest integracijska politika", dodavši da se integracija "nažalost, događa slučajno" i ovisi o poslodavcima i lokalnim zajednicama.

"Radnici ne znaju svoje obaveze"

Zamjenica pučke pravobraniteljice Tatjana Vlašić istaknula je da je izrada integracijske politike višegodišnja preporuka Ureda pučke pravobraniteljice te da je odgovor na pitanje treba li ona Hrvatskoj "vrlo jasan - da, treba". Upozorila je da je "70 posto stranih radnika doživjelo diskriminaciju" te da sustav učenja jezika nije funkcionalan, uz otežan pristup zdravstvenoj zaštiti.

Viši znanstveni suradnik na Institutu za istraživanje migracija Ivan Balabanić rekao je da Hrvatska postaje odredišna zemlja, navodeći da je oko 80 posto stranih radnika zadovoljno dolaskom, a oko 40 posto želi ostati. Dodao je da "oko 40 posto stranih radnika ne zna svoja prava ni obveze". Balabanić je naveo da među oko 75.000 radnika iz Azije gotovo polovicu čine Nepalci, a oko četvrtine Filipinci, istaknuvši da broj Filipinaca dodatno raste.

Ivana Drobac Kern iz Ministarstva rada rekla je da su programi učenja jezika uspostavljeni kroz sustav vaučera, ali da rezultati izostaju, kao i veći angažman poslodavaca.

Ravnatelj Uprave u Ministarstvu znanosti i obrazovanja Momir Karin rekao je da se djeca bez većih problema uključuju u obrazovni sustav, dok je kod odraslih, kako je naveo, problem bio slab interes za učenje jezika.

Prepreke za strane radnike

Iz civilnog društva upozoreno je na pravnu nesigurnost i administrativne prepreke. Dora Palić i Lucija Koren iz Hrvatskog pravnog centra istaknule su da se pravna pomoć stranim radnicima često pruža pro bono, kao i na problem nedovoljne informiranosti stranih radnika.

Pravnik u Centru za mirovne studije Luka Kos upozorio je da je "teško govoriti o integraciji kao kontinuiranom procesu" ako radnici zbog administrativnih razloga gube dozvole za boravak.

U raspravi je rečeno i da pojedini radnici, nakon što ulože i do 10.000 eura za dolazak u Hrvatsku, ostaju bez zakonitog statusa, kao i da se dio problema odnosi na dugotrajne administrativne postupke i propuste poslodavaca.

Istaknuto je također da Hrvatska nema središnju instituciju ni strategiju integracije te da je potrebno uspostaviti koordiniran sustav i jasnu odgovornost.

Zaključno je istaknuta potreba osiguravanja stabilnog boravka i uvjeta u kojima se od rada može živjeti dostojanstveno, uz pristup jeziku i javnim uslugama, a čulo se i da integracija zahtijeva prilagodbu i društva koje prima strane radnike.