DVA SNAŽNA potresa, prvi od 5,5, a potom drugi od 5,1 prema Richteru, te niz manjih koji su pogodili Zagreb i okolicu u nedjelju 22. ožujka, izazvali su strah kod građana.

Budući da su se podrhtavanja nastavila i u narednim danima, a prema seizmolozima mogu trajati i tjednima, mnogi se pitaju je li moguće predvidjeti što nas čeka.

„Možemo očekivati naknadne slabije potrese. Postoji vjerojatnost za jači potres, ali je jako, jako mala“, objavio je Geofizički odsjek PMF-a još u nedjelju, poručivši građanima da ne nasjedaju na glasine o jačem potresu koji uskoro slijedi.

„Dogodilo se ono o čemu pričamo već dugo, snažan potres u Zagrebu! I nije bio bezveze! No nije ni katastrofa. Ima štete, ponajprije u starijem dijelu grada i na starijim građevinama“, objavljeno je na stranici 'Geofizika uživo' na Facebooku.

Doc. dr. sc. Josip Stipčević s Geofizičkog odsjeka PMF-a u Zagrebu za Index je objasnio da se mogućnost novog jakog udara ne može sasvim isključiti, no smatra da je vrlo vjerojatno da se on neće ponoviti, osobito kada se u obzir uzme relativno jednostavna struktura rasjeda kod Zagreba.

„Ovaj potres u Zagrebu osjetio se kao jak jer je bio blizu. No to zapravo nije bio jak potres, već umjereno jak“, rekao je Stipčević.

Snaga potresa ne raste ravnomjerno s amplitudom

Podsjetio je da se jačina potresa mjeri logaritamskom skalom, što znači da svaki sljedeći stupanj na njoj označava mnogo veću razliku u snazi u odnosu na prethodni.

Naime, zbog logaritamske osnovice Richterove skale, svaki porast u amplitudi veličine čitavog broja predstavlja desetostruko povećanje izmjerene amplitude. U smislu energije, koja blisko korelira s razornom snagom potresa, svaki porast cijelog broja odgovara povećanju otpuštene energije za oko 31,6 puta, a svaki porast od 0,2 stupnja odgovara približno udvostručenju otpuštene energije.

„Potres koji se dogodio 1880. u Zagrebu bio je 30-ak puta jači od ovoga koji se dogodio u nedjelju“, rekao je Stipčević.

Potrese je teško predvidjeti

Udare potresa teško je predvidjeti, kako vremenski, tako i u smislu lokacije i jačine. No znanstvenici ipak nastoje izračunati neke statističke vjerojatnosti kako bismo imali neku sliku o tome što se, gdje i koliko često može očekivati. To je, među ostalim, važno za urbanističke planove, propise o gradnji i sl.

„Znanstvenici obično računaju tzv. povratni period potresa za određeno mjesto. To je složeni statistički izračun koji se radi na temelju kataloga potresa tj. popisa potresa za koje znamo da su se dogodili na nekom prostoru i uz pomoć simulacija. On daje neku statističku vjerojatnost koja govori kada bi se otprilike i s kojom vjerojatnošću mogao dogoditi neki potres magnitude koja je slična određenim potresima koji su se već događali na istom mjestu u povijesti. Mi smo u prošlosti u Zagrebu imali nekoliko potresa većih i umjerenih magnituda. Imali smo i jedan vrlo jaki 1880. Na temelju svega toga procijenili smo matematičkim simulacijama da bi se u Zagrebu u povratnom periodu od 200-tinjak godina mogao dogoditi potres slične magnitude. To ne znači nužno da će se sličan potres redovno događati svakih 200 godina. Potresi ne pamte i u njihovu pojavljivanju nema periodičnosti. On se u tom razdoblju može dogoditi i tri puta, međutim, prema onome što znamo on se statistički događa svakih 200-tinjak godina“, objasnio je naš seizmolog.

U seizmološkoj terminologiji u navedenom kontekstu koriste se još dva termina - hazard i rizik. Seizmički hazard ili potresna opasnost govori o vjerojatnosti da se neki iznos odabranog parametra trešnje tla na razmatranom mjestu premaši u zadanom razdoblju. Promatrano razdoblje ovisi o riziku (ugroženosti) koji želimo preuzeti. Uobičajeno je za "obične" zgrade uzeti razdoblje od 50 godina i vjerojatnost od 10%.

Je li sada vjerojatnost jakog potresa smanjena?

Nakon dva umjereno jaka potresa mnogi se pitaju je li s njima smanjena vjerojatnost za neku skoriju pojavu jakog potresa.

„Najviše energije, oko 97%, obično se oslobađa u prvom potresu. To ovisi o rasjedima, ali uglavnom vrijedi za većinu potresa. U svim potresima koji se kasnije događaju oslobađa se tek oko 3% energije“, kaže Stipčević.

Neki ljudi posljednjih su se dana pitali bi li se mogao ponoviti neki scenarij sličan onome koji se dogodio u Banjoj Luci 1969. Taj potres počeo je neuobičajeno jakim prethodnim udarom nakon kojeg je sljedeći dan uslijedio potres od 6 stupnjeva prema Richteru.

Stipčević upozorava da su procjenjivanja budućih zbivanja jako nezahvalna, no vjeruje da se u Zagrebu neće ponoviti banjalučki scenarij.

„U slučaju potresa u Banjoj Luci u četiri dana dogodila su se četiri umjereno jaka i jaka potresa. Što se tamo dogodilo? Ondje se prvo na jednom rasjedu oslobodila energija, međutim, pucanje tog rasjeda pokrenulo je još jači potres na drugom rasjedu. Moje stručno mišljenje je da se u Zagrebu to ne bi trebalo dogoditi, prema onome što znamo o ponašanju zagrebačkog rasjeda. Mogućnost za tako nešto u Zagrebu je vrlo, vrlo mala, ali ipak nije zanemariva. Prema onome što znamo o zagrebačkom rasjedu, on je manje složen od banjalučkog. Bilo bi logično zaključiti da će zagrebačkom rasjedu sada trebati godine da se, pojednostavljeno govoreći, ponovno napuni energijom. Međutim, mi smo ipak nakon potresa iz 1880. samo 25 godina kasnije ponovno imali relativno jake potrese 1905. i 1906. Moguće je da ćemo u ovom slučaju imati ovaj umjereno jaki potres, nakon kojeg duže nećemo imati jakih potresa. No to nije sigurno, može nam se kroz neko kraće vrijeme ponovno dogoditi neki jaki“, tumači Stipčević.

Duga povijest jakih potresa na Balkanu

Poznato je da je Balkan seizmički vrlo aktivno područje jer se nalazi na mjestu susreta više tektonskih ploča.

Tektonski potresi nastaju uslijed nakupljanja napetosti u zonama kontakta između tektonskih ploča. Na prostoru Hrvatske potresi se događaju zbog kolizije Jadranske mikroploče i znatno veće Euroazijske ploče. Uslijed tog sudara došlo je do uzdizanja planinskih lanaca poput Alpa i Dinarida te su pokrenuti procesi zbog kojih je došlo do formacije Panonskog bazena.

Zbog ovih tektonskih aktivnosti pogođena područja bilježe dugu povijest prilično snažnih potresa, tako da ono što se dogodilo u Zagrebu nije neočekivano.

Potrese magnitude veće od 6 bilježili smo i u Hrvatskoj: 1667. u Dubrovniku, 1870. kod Klane, 1880. u Zagrebu, 1916. kod Grižana, 1942. kod Imotskog, 1962. kod Makarske i 1996. kod Stona.

Potresima najugroženije područje u Hrvatskoj je krajnji jug tj. šire dubrovačko područje na kojem su već u povijesti zabilježeni vrlo snažni potresi poput onog iz 1667. godine. U tom potresu uništen je veći dio tadašnjeg Dubrovnika. Zadnji jaki potres na tom području dogodio se u blizini Stona 1996. koji je prouzrokovao znatnu štetu u široj okolici grada. U potresu magnitude 6,9 koji je u travnju 1979. pogodio Albaniju, Crnu Goru te jug Hrvatske poginulo je 136 ljudi, dok je više od 1.000 ozlijeđeno. U nešto slabijem potresu magnitude 6,1 koji je 1963. pogodio Makedoniju poginulo je više od 1.000 ljudi. Više od 200.000 ljudi tada je ostalo bez krova nad glavom.

Mogu li se predvidjeti potresi?

Potresi su prirodne katastrofe s najvećim brojem ljudskih žrtava. Znanstvenici stoga već desetljećima traže mehanizme kojima bi mogli predviđati gdje će se i kada dogoditi.

Većina zemljotresa događa se na predvidljivim mjestima uz dobro poznate zone rasjeda, što vrijedi i za potrese kojima zadnjih dana svjedočimo. No mjesto i vrijeme događaja ne mogu se predvidjeti dovoljno precizno da bismo mogli organizirati urednu evakuaciju.

Koliko se možemo približiti predviđanju potresa?

Za mjesta s visokom stopom povijesne aktivnosti šansa ponovnog udara u budućem razdoblju od nekoliko desetljeća može biti prilično velika. Primjerice, postoje modeli koji kažu da je vjerojatnost da će se u sljedećih 30 godina u Južnoj Kaliforniji dogoditi potres magnitude 7,5 ili neki još veći oko 38 posto. No ako se istim modelima pokuša izračunati šansa da se takav potres dogodi u sljedećih tjedan dana, izgledi padaju na oko 0,02 posto. Da ne govorimo o danu ili satu.

Simulacija zagrebačkog potresa

Zašto je velike potrese tako teško predvidjeti?

Pouzdana predviđanja potresa zahtijevala bi neke prekursore - neke vrste signala u tlu ili na njemu koji bi ukazivali da je veliki potres na putu. Takvi signali morali bi se javljati samo prije velikih potresa i morali bi se događati prije svih velikih potresa. Seizmolozi do danas nisu uspjeli pronaći nikakve prekursore, a moguće je da oni uopće ne postoje.

Jedan od ključnih problema je to što je geometrija rasjeda vrlo složena tako da je vrlo teško odrediti točnu lokaciju na kojoj će se energija nakupljena u sabijanju tektonske ploče uz ploču osloboditi.

Još veća nepoznanica je određivanje trenutka potresa. Ono bi se trebalo temeljiti na dvije glavne teorije koje tumače kako nastaje potres. Međutim, mi nemamo jasne potvrde ni za jednu od njih da je točna.

Pod pretpostavkom da obje funkcioniraju, predviđanje sljedećeg potresa mogli bismo temeljiti na sljedećim čimbenicima:

1) lokaciji najvećeg neoslobođenog naprezanja

2) vremenu koje je prošlo od posljednjeg potresa do novog oslobađanja i

3) preciznom poznavanju zone rasjeda (što možda nikada nećemo postići za mnoga područja).

Godine 1985. ovaj je okvir naveo znanstvenike da povjeruju da je parkfildski segment rasjeda San Andreas u Kaliforniji već trebao doživjeti potres. Stručnjaci su uključili najsofisticiranije metode nadzora kako bi pratili njegov razvoj. Objavili su da će sljedeći potres pogoditi to područje najkasnije 1993. godine. Međutim, potres se dogodio cijelo desetljeće kasnije, 2004. godine, i bez ikakvih upozorenja.

Koje su vrste signala razmatrane?

Znanstvenici također tragaju za mogućim signalima koji bi najavljivali skori dolazak potresa. Proučen je širok spektar mogućih signala, u rasponu od povećanja koncentracije plina radona i promjena u elektromagnetskoj aktivnosti, preko podrhtavanja tla koja se zbivaju prije većeg potresa, savijanja, odnosno deformacije Zemljine površine, do geokemijskih promjena u podzemnoj vodi, pa čak i neobičnog ponašanja životinja u trenucima koji prethode velikom potresu.

Je li neki od ovih pristupa djelovao?

Za navedene signale imamo dokaze da se prije velikog potresa mogu nasumično javljati. Nažalost, ove nepravilnosti također se znaju događati, a da nakon njih ne slijede veliki potresi. Kada se primijene stroga pravila na ove signale, ništa ne odskače kao neki pouzdani prekursor.

Koji pristupi daju nadu za budućnost predviđanja?

Brojni stručnjaci danas rade na promatranju promjena u elektromagnetskim signalima koji su prethodili velikim potresima. Pristup se temelji na radu Friedemanna Freunda u NASA-inom istraživačkom centru Ames u Kaliforniji. Naime, Freund je pokazao da sabijanje stijene može dovesti do stvaranja pozitivnih električnih naboja u zemlji koji bi mogli uzrokovati neobične elektromagnetske signale prije potresa. Neka novija istraživanja također pokazuju da bi geomagnetske promjene mogle biti neki prekursor. U posljednje vrijeme u rad na analizama podataka i predviđanjima sve više se uključuje umjetna inteligencija.