Foto: Index

POLITIČKA povijest Branimira Glavaša duga je i bogata. Kroz veći dio moderne hrvatske povijesti bio je jedan od najmoćnijih ljudi vladajućeg HDZ-a, a praktički cijelo vrijeme vodio je glavnu riječ u Slavoniji i Baranji. Ipak, kad se sve zbroji, ostaju dvije riječi po kojima će najviše biti upamćen – selotejp i garaža.

Radi se o popularnim nazivima slučajeva oko kojih je u Osijeku i Zagrebu vršena policijska i sudska, pa kasnije podignuta objedinjena optužnica. Slučaj "selotejp" odnosi se na mučka ubojstva deset ljudi i pokušaj ubojstva jednog čovjeka u ratnom Osijeku. Ime "selotejp" slučaj je dobio zbog inovativnog korištenja ljepljive vrpce – zarobljenim civilima ruke su vezane selotejpom prije nego što ih se upucalo u glavu i bacilo u Dravu. Zločine su, po sudskoj presudi, počinili pripadnici posebne postrojbe, Samostalne uskočke satnije, formirane upravo s ciljem mučenja i ubijanja civila, za koje se vjerovalo da su srpski špijuni.

"Selotejp"

Branko Lovrić, Alija Šabanović, Jovan Grubić, Milutin Kutlić, Svetislav Vukajlović, Petar Ladnjak, Milenko Stanar, Bogdan Počuća. To su imena ljudi koji su svoj život skončali na obali Drave, ruku povezanih selotejpom. Na isti su način ubijene još dvije osobe čiji identitet nije utvrđen. Sud je utvrdio da su Tihomir Valentić, Mirko Sivić, Dino Kontić i Zdravko Dragić, pripadnici Specijalne uskočke satnije, koja je bila pod formalnim zapovjedništvom Ivice Krnjaka, zločine počinili po naredbi samog Glavaša, koji je naredbe Krnjaku slao preko Gordane Getoš Magdić.

Jedini koji je nekim čudom preživio susret s pripadnicima satnije bio je Radoslav Ratković. I on je odveden iz doma, zlostavljan, pa su mu vezane ruke i pucano mu je u glavu, nakon čega je bačen u Dravu. Samo, metak koji ga je pogodio nije bio smrtonosan, pa je uspio preživjeti i ostao jedini svjedok koji je uspio ispričati kakvi su se zločini događali na dravskoj obali. U slučaju "selotejp" ključnu ulogu u osudi Glavaša je igralo svjedočenje Getoš Magdić.

"Garaža"

Slučaj "garaža" odnosi se na otmice i mučenja civila u zgradi Općinskog sekretarijata za narodnu obranu, kojim je predsjedao Glavaš. Glavaš je osuđen zbog toga što je propustio spriječiti zlostavljanja, a teretilo ga se i da je naredio ubojstvo Đorđa Petkovića, koji je bio zatočen i mučen zajedno s Čedomirom Vučkovićem, čovjekom kojeg se tjeralo da pije akumulatorsku kiselinu.

Ključni svjedok u slučaju "garaža" bio je Krunoslav Fehir, u vrijeme rata 16-godišnjak, koji je 15 godina nakon rata izašao u javnost s pričom o tome kako mu je Glavaš naredio ubijanje.

Štrajk glađu

Naravno, cijeli slučaj bio je puno kompleksniji od prostih činjenica. Kad je Glavaš u travnju 2005. godine izbačen iz HDZ-a, malo tko je mogao predvidjeti kakva će se drama odigravati u idućih pet godina. Glavaš je na izbacivanje iz stranke, čijeg je tadašnjeg predsjednika Ivu Sanadera doveo na vlast namještanjem unutarstranačkih izbora, odgovorio osnivanjem vlastitog pokreta, HDSSB-a. Njegova nezavisna lista uspjela je osvojiti većinu u županiji, a kasnijim kontroverznim političkim potezima i u Osijeku, ali sve je to zasjenilo svjedočenje Fehira u srpnju iste godine.

Bilo je jasno da se sprema kazneni progon, samo nije bilo jasno kad će se to točno dogoditi. Prošlo je preko godinu dana, a Glavaš je pred istražnim sucem u Osijeku ispitan u listopadu 2006. godine. Tri dana nakon ispitivanja određen mu je pritvor u Remetincu. Vjerovalo se da će tamo dočekati kraj istrage i početak suđenja. Samo, Glavaš je imao druge planove, pa je na pritvaranje odgovorio štrajkom glađu. Nakon 37 dana istražni sudac mu je ukinuo pritvor i privremeno prekinuo istragu. Glavaš je prebačen u Osijek, gdje se oporavio, pa vratio kući. Kad je podignuta optužnica za "selotejp", ponovno je pritvoren, uz nevjerojatnu pompu. Novinari su 30 sati čekali ispred njegovog doma da budu prisutni kad policija dođe po Glavaša. On je stupio u još jedan štrajk glađu, dug 65 dana. U siječnju 2008. konačno mu je dopušteno da se brani sa slobode.

Suđenje

Suđenje je već bilo u punom jeku, a bilo je obilježeno brojnim zanimljivim događajima. Glavaš je na suđenje dolazio u tradicionalnom šokačkom kaputu. Krnjak je odlazio iz sudnice jer nije htio slušati "četnikovanje". Suđenje je u ljeto 2008. moralo početi ispočetka iako je tada već trebalo biti gotovo. Krunski svjedok Fehir slao je prijeteće SMS poruke novinaru Dragi Hedlu i samom sebi. Otkriveno je kako je Krunoslav Fehir, načelnik osječke policije u vrijeme istrage protiv Glavaša, sestri Getoš Magdić davao svakakve ponude vezane uz Gordanino svjedočenje protiv Glavaša.

Konačno, 8. svibnja 2009. godine pročitana je presuda – Glavaš je osuđen na deset godina zatvora. Svi su se pitali što sad. Je li potrebna nova sjednica mandatno-imunitetnog povjerenstva, koje je već imalo neobične sjednice vezane uz Glavaša, kako bi se Glavaša odvelo u pritvor? To se pitanje pokazalo suvišnim, jer Glavaš više nije bio u Hrvatskoj. Otišao je u BiH, točnije u Drinovce, gdje je već ranije uzeo dvojno državljanstvo. Krenula je faza egzila, u kojoj je Glavaš slao priopćenja i podnosio žalbe, istodobno gradeći kuću. Najavljivao je i uključivanje u politički život BiH.

Cijelo je vrijeme govorio kako je uvjeren da će Vrhovni sud ukinuti "nepravednu, politički montiranu" presudu. Stvarne šanse za to su bile minimalne. Teško je reći što će se sada dogoditi. Možda se vrati u Hrvatsku, a možda sačeka da mu u Drinovcima na vrata pokuca policija. Možda kaznu odsluži u Lepoglavi, a možda u KP-u Zenica. Konačno, možda mu se prihvati ustavna tužba, a ako ne to, možda ga spasi Europski sud za ljudska prava. Jedna stvar koju su svi naučili je da se ne treba previše pouzdati u to da je Glavaš gotov.