HRVATSKA je mjesto čudnih paradoksa: zemlja koja kuka nad visokim cijenama života istovremeno puni ulice adventskih sajmova, gdje se za čašu kuhanog vina i kobasicu nedefiniranog podrijetla plaća cijena pristojnog ručka.

Nakon kukanja o cijeni sladoleda - evo nama i kukanja oko cijene fritula i kobasica. Vratimo se kratko unatrag, do tog famoznog sladoleda. Sjećam se komentara ovog ljeta - na primjedbu da nitko ne mora kupiti kuglicu od tri eura netko je skočio s komentarom tipa: "Ali što ako se šetaš s djetetom i dijete hoće sladoled? Pa moraš kupiti!"

Svaka rečenica koja sadržava "mora se kupiti" kod trgovaca priziva ulaznicu budućnosti gdje kupaonice upravo tog trgovca imaju skupe talijanske pločice, ulazni hodnik mramorni pod, a automobil niklovane ukrase i dva cola veće gume od susjedovog.

Debrecinke od 50 kuna

Debrecinka po šest eura i devedeset centi, dakle preko pedeset nekadašnjih kuna - ili fritule, nekadašnja blagdanska hrana siromašnih za najmanje pet eura ipak nisu stvar pohlepe trgovca, već stvar mentaliteta naroda - onog istog naroda koji bi podizao ustanke protiv poskupljenja struje, plina i kruha, koji govori o sveopćim poskupljenjima i vječno kuka o svom standardu. Taj narod bespogovorno pegla kartice ili vadi gotovinu za miris cimeta koji skriva jeftino vino i debrecinke kupljene na veliko u susjednoj trgovini.

Rade svi tako? Pa i ne baš. Vratimo se časak na taj famozni sladoled. Kod nas - "mora se kupiti". No, mogu zamisliti u istoj situaciji Nijemca, dobrostojećeg, gospodina s privatnom odvjetničkom praksom i Mercedesom bez oznake modela jer se s tri slova na prtljažniku pristojni ljudi ne hvale. Ako je taj procijenio da sladoled košta ijedan cent ili nekadašnji pfening više nego što misli da ta roba i usluga vrijedi - Nijemac taj sladoled neće kupiti. A ako bi mu se nasljednik počeo oko toga buniti ili stvarati scene - naredni sladoled u životu bi kupio kada sam zaradi preko učeničkog ugovora.

Što bi svijet rekao da odustanemo od kupovina?

Narednih tjedana ćemo slušati o visokim cijenama kobasica u pecivu sa senfom, tijesta u ulju i jeftinog začinjenog vina. Opću začuđenost time. Nije to lakovjernost, nije to ni običaj ne gledanja u cijene, koje moraju biti javno izložene, nije čak ni nedostatak ekonomskog znanja, pa znamo svi koliko zarađujemo i koliko moramo raditi za tu kobasicu, vino ili fritule. 

U pitanju je duboka potreba za priznanjem, za prividom sjaja i blagostanja, makar to preplatili jer - ne smije se dopustiti da odustanemo zbog cijene, što bi svijet rekao? Uostalom, što je dati sedam eura za kobasicu u tijestu ako nas ta kobasica, barem na tren, izjednačava s Adventom u Parizu, Beču ili Berlinu?

Već je primijećeno - cijene na zagrebačkom Adventu pisane su malim slovima, valjda negdje na rubu poštovanja odredbi Zakona o zaštiti potrošača. To nije slučajno. Stoji tako naš kupac pred štandom, u dugačkome redu, redu njemu sličnih koji čekaju na kobasicu i ono vječno pitanje - koji prilog? Koje industrijsko pakiranje majoneze ili senfa želi, uvijek bez oznake proizvođača, kako se ne bi vidjela jeftina robna marka.

Kada kupac napokon stigne na red, pred njim više ne stoji kobasica, onako masna, smeđa, ničim posebna, jeftina kobasica puna ulja koja će vam, čim je zagrizete, poslati jaknu ili kaput na kemijsko čišćenje - pred njim sada stoji simbol. Simbol pripadnosti masi koja stoji na hladnome, gura se među led lampicama u kakofoniji loše glazbe s bluetooth zvučnika. Tada više nema natrag.

Odustati od kupnje kada si vidio cijenu, a već si pred štandom i čeka se tvoja sudbonosna odluka - senf, majoneza ili hrvatski ajvar mađarskih sastojaka - ne znači odustati od kobasice, već vratiti se u svoju pravu sudbinu. Ne onu adventsku, nego onu svakodnevnu, prosječnu sudbinu, punu računa za grijanje, za zimske gume i lošeg televizijskog programa umjesto kakvog putovanja.

Bitno je pokazati da se ima

Platiti skupu kobasicu, uz piće i nešto slatko platiti sve to kao cijenu ručka u restoranu - znači pokazati da se ima, pokazati da si bliže onima koje ne opterećuje cijena hrane. Međutim, u tome i je paradoks - oni koje cijena hrane ne opterećuje, nikada neće kupiti debrecinku za sedam eura.

Trgovci to dobro znaju - odustati u ovim krajevima znači pokazati da se nema, pokazati da nisi dovoljno uspješan, aktivira se tu onaj gen višegeneracijskog siromaštva - znate ono, koristiti stare ispucane tanjure dok novi stoje, stare lonce dok su drugi "samo za posebne prilike", čuvati bombonijere "za goste", za pokazivanje da se ima, umjesto uživati u njihovoj konzumaciji.

Trgovci su nas pročitali - i to naplaćuju

Kada se pitate zašto kod nas plaćate kobasice koliko koštaju na adventima država s dva ili tri puta većim plaćama, pa i većim cijenama zakupa štandova, zašto se stoji u redovima za precijenjeno tijesto u ulju, zašto se onda kuka i žali oko toga, da bi se opet stajalo u redovima, odgovor je iznimno jednostavan. Trgovci su nas pročitali. Znaju svoj posao.

Ovdje je, za razliku od jedne Njemačke, Švicarske ili Danske, sramota reći "ovo je preskupo", sramota je odustati od kupnje kada vidiš cijenu, sramota je prijateljima reći "idemo kupiti namirnice i napraviti zabavu kod kuće". U toj priči oko kobasica je uostalom i cijela priča zašto je mnoga roba skuplja u Hrvatskoj nego u Austriji ili Njemačkoj. Ovdje se - kupuje. Ovdje kupci ne odustaju. Ovdje niste čuli za bojkot preskupog trgovca. Ovdje niste čuli za zaobilaženje preskupe trgovine.

Hrvatska je trgovački raj

Kada kao trgovac tražite zemlju koja je raj na zemlji, to paradoksalno nije ni Švicarska, ni Njemačka, ni Švedska - previše su tamo racionalni i previše gledaju svaki utrošeni cent, mjerkajući sve - od kvalitete kobasice do svježine peciva ili razvodnjenosti kuhanog vina. Raj za trgovca su zemlje poput Hrvatske, BiH ili Srbije, gdje kupnja znači status i sjaj. Ovdje se ide u minuse jer netko gleda taj štand gdje kupujete, pa je odustanak od kobasice zbog prekupih sedam eura emotivni i statusni poraz. Odustati zbog prevelike cijene sasvim prosječnog proizvoda kod nas znači biti slabić bez novca, dok u Njemačkoj znači biti racionalna osoba.

Emocije su ono što prodaje. Znaju to trgovci dobro. Ovdje je lako, prelako, kupnju na javnom mjestu kao što je adventski sajam pokazati kao emotivnu, statusnu kupnju, a onda je samo nebo granica zarade trgovca. Trgovci na to imaju pravo. Nije to nikakav "lopovluk", nikakvo "pretjerivanje", već jednostavna činjenica da cijene idu gore do razine dokle ih plaćate.

Štoviše, ja bih ovim što prodaju po adventima preporučio da stave kobasice na 20 eura, fritule barem 15 i onda novinarima na pitanje zašto takve cijene - onako svisoka, podcjenjivački, s laganim prezirom u kameru kažu: "A čujte, nije ovo za svakoga!" Da vidite kako bi tek tada prodaja krenula.

A advent? Ako vam se svodi na stajanje u redovima kako biste kupili preskupu i sasvim prosječnu hranu, onda je to prilično tužno.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala