POKUŠAJTE sebi odgovoriti na relativno jednostavno pitanje: zašto Andreju Plenkoviću, u čijoj su se osobi potpuno stopile funkcije predsjednika vlade i partije, toliko smeta izbrisani antižidovski komentar splitskog dogradonačelnika da traži njegovo povlačenje iz politike, a nema problem s Ivicom Puljkom koji je pjevao ustaške pjesme?

Plenković ovih dana, očito ozbiljno frustriran zbog poraza u Splitu, poziva Puljka da se ogradi od dogradonačelnika Ivoševića, a Ivoševiću poručuje "da napusti to mjesto jer to je neprihvatljivo, da takav netko bude dogradonačelnik drugog grada u Hrvatskoj". Odnosno, poigramo li se detaljima iz prošlosti spomenutoga trojca, autor maturalnog rada u kojem je opširno citirao Edvarda Kardelja i Marxa želi da se bivši pjevač ustaških pjesama ogradi od autora izbrisanog antižidovskog komentara.

> INDEX OTKRIVA Došli smo do maturalnog rada Andreja Plenkovića - uzori mu bili Marx i Kardelj

> Puljak 1994. na svadbi pjevao ustaške pjesme: "Duboko se sramim i tražim oprost"

I Mihanović prešućivao ustašluk

Energiju koju sada pokazuje u progonu navodnog - ili stvarnog? - antisemita Ivoševića Plenković nije imao ni kada je njegov adut u Splitu Vice Mihanović pokušavao zaraditi političke bodove izbjegavajući osuditi Puljkov davni ustašluk. Naime, nakon što je u medije dospjela kaseta s pira na kojem je u kolovozu 1994. godine sadašnji gradonačelnik Splita pjevao ustaške pjesme, Mihanović je iskazao iznimnu benevolenciju prema protukandidatu i na jednom sučeljavanju izjavio: "U cijeloj kampanji ja tu epizodu Puljkovu nisam spominjao."

Drugom zgodom na novinarski upit je li ikad pjevao ustaške pjesme Mihanović je odgovorio: "Tko pjeva, zlo ne misli." Treći put na isto pitanje Plenkovićev kandidat odgovara: "Loše pjevam, u principu ne pjevam, ali ne mogu zanijekati da sam devedesetih bio u društvu gdje su se pjevale takve pjesme." Ukratko, ni on ni partijski šef - aktualni dragovoljac borbe za spas židovske zajednice u Splitu i Hrvatskoj od Bojana Ivoševića - nisu pokazali minimum želje da barem oštro osude Puljkovo pjevanje u slavu pokreta koji je, uz ostala zla, proveo i genocid nad Židovima, a u Zagrebu srušio sinagogu. Kako je to moguće ako im je zbilja stalo do Židova? Ili im je, možda, do Židova stalo samo u mjeri u kojoj se briga za taj narod uklapa u njihove političke računice?

Zreli ljudi ne pišu antižidovske komentare

Sve to nema veze s činjenicom da zreli i pribrani ljudi ne pišu komentare poput Ivoševićevog o Židovima. U nekoj svađi na društvenim mrežama aktualni je splitski dogradonačelnik prije četiri godine napisao: "Slušaj momčino, još jednom probaj aludirat da je itko od mojih počinio zločine, jedini zločin unutar mog obiteljskog stabla će biti onaj kojeg ću ja počiniti nad tobom. Malo se raspitaj koga ideš prozivat... prije nego nešto ovako napišeš jer ja i moji već generacijama smo bili na braniku slobode.  Dabogda ti dica odrasla u Gazi, da ti mater j..., od koga si ti bolji, vi ste toliko bolji da ste državu dobili kmečanjem i lobiranjem."

I:

"Za vas su Romi gospoda, a Kurdi božji narod s obzirom na karakter i borbu koju vode. Evo radi ovoga ljudi imaju negativne emocije prema Židovima iako i osobno poznajem poštenih i dobrih Židova, ali baš radi ovoga, kao što je prosječni Hrvat seljačina i ustaša, tako je prosječni Židov umišljeni nacist. Što više ovakvih komentara doživim potpuno mi je jasno zašto se Hitler okomio baš na Židove, slično sa sličnim ne može ništa nova", Ivoševićeve su riječi u prepisci s izvjesnim Ronijem Robertom Brandlom.

Udio obavještajnog podzemlja u uskrsnuću komentara

Komentar je ubrzo izbrisan. Uskrsnut će četiri godine kasnije, baš pred drugi krug lokalnih izbora na kojima je Ivošević dogradonačelnički kandidat. Pojava komentara na opskurnom desničarskom portalu koincidirala je sa završnicom kampanje u kojoj je Mihanović, kompromitiran sramotnom doktorskom disertacijom, očajnički pokušao popraviti šanse, pa je zadnjega dana ujutro sazvao konferenciju za novinare, na njoj objavio da će odgovarati samo na pitanja o temi te pročitao poziv Ivoševiću da odstupi. Očekivano, to se nije dogodilo, Ivošević i Puljak su pobijedili. Plenković se ne miri s time. Nakon što je proglasio kolosalnu pobjedu, hoda Zagrebom i u stilu najbolje narikače zapomaže zbog poraza i traži Ivoševićev odlazak jer je, kako premijer veli, antisemit.

Za razumijevanje priče bitno je prisjetiti se kako smo doznali za komentar. Nije ga dijelio Ivošević, niti se hvalio njim, iz njegovih akcija i izjava proteklih godina da se zaključiti kako je jednokratni grubi antižidovski ispad posljedica lošeg obrazovanja, upitne samokontrole i vrlo iracionalne reakcije, a ne duboke, odgojno i svjetonazorski oblikovane mržnje. Komentar je opskurnom desničarskom portalu servirao Ivoševićev protivnik u prepisci, neobičan tip, navodno simpatizer HDZ-a. Podatak da je čovjek četiri godine čuvao izbrisani komentar navodi na sumnju o udjelu živahnog obavještajnog podzemlja u reaktualizaciji ove priče, ali recimo da to nije presudno. Mračne tajne političara uvijek su tražena roba, dobro je i korisno znati kakve im misli prolaze kroz glave. Ivoševićev komentar upućuje na zaključak kako mu višak aktivističke i fizičke energije nije u balansu s umnom, a cijeli slučaj podsjeća na rizik biranja aktivista navodno nezainteresiranih za ideologije. Nikad niste sasvim sigurni o kakvim oblicima čistoće sanjaju.

Sporo sazrijevanje političkih muškaraca

Ukratko, komentar poziva na skepsu prema Ivoševiću. Ne znamo kontekst čitave rasprave niti je pretjerano bitan, znamo da je iskazao razumijevanje za Hitlerovu opsesiju Židovima. Kasnije će ponuditi objašnjenja kako se sve dogodilo u žaru borbe na društvenim mrežama, kako je oštro reagirao na tvrdnju da su svi Hrvati seljačine i ustaše, ispričat će se, spomenuti da su mu pradjeda ubili ustaše, podsjetiti da je prvi reagirao kada je uništena spomen-ploča Židovske općine, no sumnja ostaje. Zašto bi itko ikada iskazivao razumijevanje prema Hitleru? Ako će mu se u olakotne okolnosti uvrstiti mladost, valja podsjetiti da je Ivošević prije četiri godine imao 27 godina, dvije godine više nego Puljak kada je pjevao. I Aleksandar Vučić imao je 25 kada je u srpskoj Skupštini izgovorio onu jezivu prijetnju da će Srbi za jednog ubijenog sunarodnjaka ubiti stotinu muslimana. Kasnije će se, baš kao i Puljak, pravdati mladošću. Politički muškarci očito sporije sazrijevaju.

Dok je Vučićeva prijetnja bila sastavni i logičan dio politike koju je desetljećima provodio, Puljkov i Ivoševićev javni angažman ne navode na zaključak da im je stalo do slavljenja ustaša ili progona Židova. Puljak se nastoji profilirati kao liberalan političar sekularnog usmjerenja, dok su Ivoševićeve akcije bile ponajprije usmjerene prema kritici splitske komunalne politike i nisu bile obojene nacionalizmom. Osim toga, hadezeovski su trolovi tjednima zatrpavali društvene mreže vrlo jasnim aluzijama na nepodobno porijeklo Ivoševićeva oca: ogorčeni bezveznjaci, interesno naslonjeni na Plenkovićevu partiju, nazivali su ih "Šumadincima". Jesu li se tada oglasili Plenković i društvo?

Duh čovjeka rođenog u Splitu 1990.

Pretpostavimo li na temelju njegova javnog angažmana da Ivošević nije antisemit, iz njegova komentara progovara duh čovjeka rođenog 1990. godine u Splitu, u vrijeme promjene epoha. Odrastati sa složenim identitetom u gradu temeljito ispunjenim ustašlukom i hadezeovsko-klerikalnim mrakom, u državi pod vodstvom Plenkovićeve partije, nije moglo bilo ugodno. Da je više čitao, vjerojatno ne bi napisao onakav komentar. Ako bi ga napisao, onda je luđak.

Negdje u vrijeme kada je Ivošević polazio u prvi osnovne, tadašnji predsjednik države Franjo Tuđman objavio je novu verziju svojih Bespuća povijesne zbiljnosti. Bile su to godine kada je političar Tuđman pokušavao iskamčiti što više međunarodnoga ugleda za svoju državu pa je, uz ostalo, sputao antižidovski sentiment ionako trivijalnog Tuđmana-znanstvenika. U prvoj verziji autor je, uz ostale antižidovske ispade, s mnogo pažnje pristupio svjedočenju bivšeg jasenovačkog logoraša Vojislava Prnjatovića u kojem, uz ostalo, stoji kako "Židov ostaje Židov, pa i u logoru Jasenovac", kako su "sebičnost, lukavstvo, nesolidnost, tvrdičluk, podmuklost i konfidentstvo njihove glavne odlike", kako su Židovi "u zatočeničkoj hijerarhiji prigrabili sva važnija mjesta". Tuđman je na koncu zaključio da je Prnjatovićevo viđenje sadržavalo "prilično vjernu sliku", premda mu je poznato ili mu je moralo biti poznato da je bivši jasenovački uznik dao antižidovski iskaz 1942. godine u Beogradu, gdje je vlada Milana Nedića nemilosrdno progonila Židove.

Antižidovstvo utemeljitelja HDZ-a

Prvi hrvatski predsjednik će, potom, ranih devedesetih, svoj znanstvenički antižidovski pristup približiti narodu u glasovitoj izjavi: "Danas šire kojekakve druge laži, ne znam što će još izmisliti. Čuo sam da sam židovskog podrijetla, a ja sam pronašao, znao sam za svoje pretke u Zagorju prije tamo 350 godina i rekao sam: možda bi bilo dobro da imam nešto od toga, valjda bih bio bogatiji, možda ne bih bio postao komunist. Onda, kad nije to dosta, onda mi pronalaze u supruzi čas Židovku, čas Srpkinju. Na moju sreću, ni jedno ni drugo nikad nije bila, kao što mnogima takve jesu. I tako dalje i tako dalje šire laži", govorio je Tuđman omamljen mirisom vlasti.

Plenković, dakako, nikada i nigdje nije problematizirao Tuđmanov odnos prema Židovima. On pohodi diktatorovo rodno selo, izgovara očekivane rečenice pijeteta, s nježnošću se odnosi prema političkoj ostavštini čovjeka kojem se može štošta pripisati, ali ne i ljubav prema drugim narodima.

> Plenković se zgraža nad Ivoševićem. Podsjetimo što je Tuđman govorio o Židovima

Dobar dio hrvatske desničarske scene, a malo što je pored nje moglo prodrijeti u medije, devedesetih se naslanjao na antižidovske sentimente. Danas ćemo se prisjetiti misli Željka Olujića, prvog Tuđmanovog glavnog državnog odvjetnika: "Mi nismo dužni Židovima ništa, a najmanje zato što smo fašisti, jer smo uvijek protiv fašizma bili. Pravi je uzrok holokausta u kapitalizmu i tzv. demokraciji, jer u oni izludjeli neke narode pljačkom i vrijeđanjem, pa su im se nametnuli takvi poput Hitlera i Mussolinija", rekao je Olujić prije 18 godina, negdje u vrijeme kada je Plenković počinjao diplomatsku karijeru u hadezeovskom Ministarstvu vanjskih poslova.

Zašto je, dakle, iz čitave bogate novije povijesti hrvatskog antižidovstva, uključujući vrijedan udio utemeljitelja njegove stranke, Plenkoviću zasmetao samo komentar splitskog dogradonačelnika? I zašto ni on ni njegovi partijski drugovi nisu izgovorili ništa - ili ništa vrijedno pažnje - o pjevačkim sposobnostima splitskog gradonačelnika? 

Zato što su se funkcije predsjednika vlade i partije stopile u tijelu licemjera. Ime mu je Andrej Plenković i vrlo dobro zna da bi ostao bez stranke kada bi izbacio sve koji su pjevali ono što i Puljak i aplaudirali onom koji je bio sretan što mu žena nije Srpkinja ili Židovka.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala