PAVEL Talankin veći je dio života proveo u hodnicima škole u Karabašu, industrijskom gradu s oko 10.000 stanovnika na ruskom Uralu. Ondje je prvo bio učenik, a zatim koordinator školskih događanja i izvannastavnih aktivnosti. Organizirao je proslave, maturalne večeri i pokrenuo školski komičarski klub, a sve je bilježio kamerom za školsku arhivu, piše The New York Times. Njegov ured bio je mjesto u koje su učenici dolazili svirati gitaru, igrati društvene igre i snimati glazbene spotove.

"Volio sam ovo mjesto. Volio sam ono što smo radili prije rata", rekao je Talankin (34). Tako su se osjećali i njegovi učenici. "Svi smo čekali odmor kako bismo mogli upasti u ured Pavela Iljiča i razgovarati o svemu. Tamo nismo učili lekcije, učili smo kako živjeti", rekao je jedan bivši učenik koji je želio ostati anoniman.

Rat ulazi u učionice

Nakon ruske invazije na Ukrajinu u veljači 2022., Ministarstvo obrazovanja uvelo je novi kurikulum s ciljem jačanja potpore vojnim ciljevima predsjednika Vladimira Putina.

U školama su uvedena domoljubna predavanja, natjecanja u bacanju granata i obuke koje su vodili pripadnici paravojne skupine Wagner. Na jednom predavanju učitelj je učenicima rekao da su Rusi koji se protive vlastima "paraziti" koji bi trebali emigrirati.

Talankinu je naloženo da sve te aktivnosti snima i učitava u državnu bazu podataka kako bi škola dokazala da provodi nove direktive. Upravo su te snimke kasnije postale temelj dokumentarnog filma "Gospodin Nitko protiv Putina", koji je ušao u uži izbor za nagradu Oscar.

"Stojim i snimam, a shvaćam da to što snimam nije samo lekcija, nego povijest", rekao je Talankin. Osjećao se nelagodno jer je shvatio da kamerom zapravo postaje dio sustava za nadzor.

Od školskog arhiva do filmskog festivala

Talankinova majka Antonina, knjižničarka u istoj školi, potvrdila je da je sin "stalno snimao". Iako glasa za Putina, odgajala ga je da propituje autoritet, podsjećajući ga na obiteljsku povijest progona u Staljinovo vrijeme.

Razočaran promjenama, Talankin je razmišljao o otkazu. Nakon što je na društvenim mrežama vidio poziv Rusima da opišu kako im se posao promijenio zbog rata, poslao je emotivan e-mail. Na njega je naišao američki dokumentarist David Borenstein, koji je s Talankinom započeo suradnju temeljenu na međusobnom povjerenju.

Talankin je ostao u školi i nastavio snimati, iako je morao predati lozinke školskih profila lokalnim vlastima, koje su ih koristile za objavu vojnih oglasa i propagande. "Učitelji i učenici bili su prisiljeni dijeliti propagandu na svojim privatnim profilima", rekao je.

Talankin je rekao da je tijekom snimanja mislio kako će možda morati preseliti u neki drugi ruski grad, ali ne i da će naposljetku morati emigrirati. Neko je vrijeme boravio u Istanbulu, a potom se preselio u Prag. Istaknuo je da je ponosan što je stvorio arhiv koji dokumentira pokušaje Kremlja da oblikuje sve militariziranije društvo.

"Prije ili kasnije ljudi će se zapitati: što se događa s Rusima, zašto su ponovno toliko bijesni i agresivni? A odgovor je ovdje – jer u školama uče da je ubijanje normalno", rekao je. "Djeci se poručuje da je umiranje za domovinu nešto ‘jako cool’."

Bijeg iz Rusije i život u egzilu

U lipnju 2024., nakon posljednjeg dana škole, organizirao je svoju posljednju maturalnu zabavu i prvi put u životu napustio Rusiju. Rekao je da ide na tjedni odmor u Tursku, ali je u koferu nosio tvrde diskove sa snimkama. Nakon susreta s Borensteinom shvatio je da je postao jedan od glavnih likova filma.

Film je premijerno prikazan u siječnju 2025. na festivalu Sundance, gdje je osvojio Posebnu nagradu žirija. Ubrzo nakon toga Talankin je počeo primati poruke u kojima su ga nazivali "izdajnikom" i "Judom". Ruska sigurnosna služba posjetila je školu i pozvala zaposlenike da prekinu sve kontakte s njim.

Njegova majka ostala je u Karabašu. "Ponosna sam na sina, ali o filmu se ovdje ne govori. To je tabu", rekla je. Dodala je da je jedan od Pavlovih prijatelja iz djetinjstva poginuo u ratu. "Moj sin je u inozemstvu, ali živ" kazala je.

Talankin je u srpnju dobio politički azil u Pragu i sada putuje svijetom promovirajući film. "Ovo je lekcija - pogledajte što vas čeka ako ste apolitični, ako se prepustite autocenzuri", rekao je. U školu se, kaže, nikada više neće vratiti. "Volio sam je, ali morao sam se oprostiti. To je jako bolno."